Zašto je imati dijete i biti nečiji roditelj bolje od ičeg na svijetu
Imati dijete je apsolutno najsavršenije, najdublje i najbogatije stanje koje sam ikada osjetila. Nema tog čovjeka niti te stvari za koje bih učinila ono što bih za svoje dijete
Na prošlotjednim komentarima jedna mi je čitateljica rekla da je bacam u depresiju svojim tekstovima jer ona radi na djetetu, a ja eto sve pišem nekako protiv i naopako od onoga što ona misli o trudnoći i djetetu. Pa sam ja pomislila nekoliko stvari - da nije spremna na majčinstvo ako je moji tekstovi mogu uzdrmati. Jer tek toliko da se zna ja nisam, niti sam to ikad tvrdila, genije majčinstva, nisam ni pedagog, ni psiholog već obična mater koja svijet ne gleda uvijek kroz ružičaste naočale.
Pomislila sam i kako ona nema pojma o nekim stvarima, pa kako je žrtva literature o odgoju u kojoj je uvijek sve blistavo i sa svake se slike smiješi neka presretna majka i rijetko kad da uslikaju uplakano dijete. U svim knjigama o odgoju koje sam pročitala uvijek bi me 'proganjala' ta blažena lica pa kad bih ja vidjela uplakano vlastito dijete (a to je prvih mjeseci i više nego stalno) odmah bih se i sama jako narogušila. Sve suprotno od onoga u knjigama. U tom mom stvarnom životu stvari su više nekako sive i izbezumljene nego ružičaste i sretne. Ali dobro to sam ja. Ja grintam i čangrizava sam uvijek i protiv svega.
Mislim da je i previše onih koji će tvrditi da je sve u roditeljstvu bajno
No, nakon što sam prošla film 'ta žena nema pojma' pomislila sam kako ona možda ima i pravo. Bar dijelom. Jer iako sam napisala par pozitivnih tekstova definitivno češće pišem o problemima. Zašto? Zato što mislim da je dovoljno na svijetu onih licemjernika koje će pisati i tvrditi da je sve u roditeljstvu, trudnoći i porodu bajno, prpošno i krasno. Mislim da je dovoljno i previše onih koji će vas uporno uvjeravati da niste normalni jer tvrdite da vam nije super dojiti, ne spavati i nositi svoje dijete po cijele dane.
I mislim da svo to licemjerje i dovodi do toga da se sasvim normalne žene pitaju jesu li normalne zato jer se nekad usuđuju priznati da se, kad spavaju dva sata na šest rata u 24 sata, ne osjećaju kao mirisni pupoljci... Eto zato sam ja nekima čangrizava, no ja si tepam da sam iskrena.
Tražila sam mu manu. Ma mora je imati...
Uglavnom ta mi je žena dala misliti. Neupitno obožavam svoje dijete. Užasno, jako, majčinski neobjektivno i nekako imam osjećaj da to obožavanje svaki dan dostiže novu ekstazu. Mogu ga gledati i slušati satima, mogu pričati o njemu stoljećima, mogu se diviti svakom njegovom pokretu bezuvjetno i svima tvrditi da je upravo on najsavršenije biće u svemiru. Svojedobno sam razmišljala o toj majčinskoj neobjektivnosti pa sam gledala u uspavano lice svog sina i tražila mu manu. Kao mora ih imati pa nema čovjeka bez mane. Ali svaku sam njegovu karakteristiku pretvarala u prednost.
Kada bih sve ono što ne valja u roditeljstvu stavila na vagu, recimo na lijevu stranu, a na desnu stranu stavila svu sreću... E, ta lijeva bi letila u bezdan...
Ima malo klempave uši, nema veze. Baš mu pašu uz lice. Ne voli se kupati? Pa zašto i bi. Uspije četiri sata bez prestanka pričati...? O kako je pametan. Ne želi ući u more? Nema veze, nikada se neću bojati da će se utopiti. Ne želi sam hodati nego bi se samo nosio? Kakav genijalac. Ne zna hodati po stepenicama? Ma on je ziheraš pa se boji da se ne ozlijedi. Eto takva sam vam ja mater. Potpuno zaljubljena u svog malog princa. Jednom me moj kolega pitao kakav je to osjećaj biti roditelj. Pa sam si razmišljala - stvarno kakav je to osjećaj...
Nema tog društva niti tog kafića
Sjećate li se prvog poljupca s nekom vašom ljubavi? Ja da..., no prva slinava pusica mog sinčića je neusporedivo ljepša. Sjećate li se prvog bitnog 'volim te' od onog nekog muškarca ili žene? Ma da, ali 'vojim te mama, jaaaaako te vojim' koje izgovara moj sin prije spavanja...e to je kraj svijeta. Nas dvoje se poznajemo već dvije godine i osam mjeseci i ja se svako jutro jedva odvajam od njega kad idem na posao pa si onda putem vrtim neke njegove geste i riječi i smijuljim se sebi samoj u auti.
Svaki dan jurim kući čim završim i nema tog društva i tog kafića u koji ću radije otići, a da moj mali miš čeka. I da, vozim se doma i osjećam leptiriće u trbuhu jer ću vidjeti najljepši osmijeh u svemiru. I nekad sam umorna ko pas i bude mi teško jer ne mogu misliti, a morat ću sad dva-tri sata suvislo odgovarati na 1000 pitanja, i pomislim da neću moći, ali čim ga vidim umor nestaje, ljutnja se gubi, kriza, minus na računu - sve to ne postoji.
Ima malo klempave uši, nema veze. Baš mu pašu uz lice. Ne voli se kupati? Pa zašto i bi. Uspije četiri sata bez prestanka pričati...? O kako je pametan
Volim ja i neke druge ljude. Vesele me i oni, ali u nikoga nisam tako bezuvjetno i nepopravljivo zaljubljena kao i njegovo minivisočanstvo. I da, nekad me ljuti, nekad i prečesto sam preumorna, jako sam zamjerala to nespavanje, ali kada bih sve ono što ne valja u roditeljstvu stavila na vagu, recimo na lijevu stranu, a na desnu stranu stavila svu sreću... E ta lijeva bi letila u bezdan.
Biti roditelj, imati dijete je apsolutno najsavršenije, najdublje i najbogatije stanje koje sam ikada osjetila. Nema tog čovjeka niti te stvari za koje bih učinila ono što bih učinila za svoje dijete i da je to tako čovjek ne može znati dok ne postane roditelj. Kao što sam već pisala, sada se bojim smrti, ali za sreću i zdravlje svog djeteta umrla bih iste sekunde, bez razmišljanja. Da, nekad je teško i poželjela sam iskočiti iz vlastite kože i onda glavom lupati u zid, ali ne... nikada, ali nikada ni u kojim uvjetima ne bih mijenjala svoj stari, tada mi se činilo divan, a danas prazan život za ovaj život, za ovu ljubav i bezgraničnu sreću.
