Uspjeli smo - imamo Hrvatsku! Ali što mi to zapravo imamo?

Da vi volite svoju domovinu, ne biste je kritizirali, komentar je koji svako malo kapne na moju Facebook stranicu. Jučer sam napisao da prošlost trebamo poštivati, ali ne trebamo živjeti u njoj jer tako nećemo stvoriti bolju budućnost za našu djecu. Netko s još većom pozornicom prije koju godinu rekao je: „Rat pripada prošlosti. Okrenimo se budućnosti!“

Ali nama to nikako ne polazi za mozgom. Naravno da ne trebamo zaboraviti što se dogodilo u 90-ima. Naravno da trebamo odati počast svima koji su položili svoje živote, kao što treba pomoći njihovim obiteljima. Naravno da trebamo zahvaliti svima koji su na bilo koji način sudjelovali u ratnim operacijama. Nema šanse da ih je pola milijuna, ali neću sada o tome. Uglavnom, nikako ne smijemo zaboraviti te godine i pravi branitelji doista zaslužuju našu vječnu zahvalnost.

Ali to i dalje ne znači da trebamo živjeti u 90-ima i da ne smijemo kritizirati nešto što definitivno ne funkcionira. To je savršeni mentalni sklop, ali za Sjevernu Koreju. Jer se svaka kritika domovini shvati kao izraz mržnje, kao izravni napad na nju. Kao da se ljubav prema domovini može ogledati samo u bezrezervnom aplaudiranju apsolutno svemu u njoj. Kao da zbog te ljubavi morate zaklati svoje IQ bodove, masakrirati oči, a moral utopiti u septičkoj jami pa da budete fantastično oduševljeni svime što se događa jer eto, imamo Hrvatskuuuuu!

I da, imamo je, ali sa svim prednostima i manama.

Imamo fantastičnu prirodu. Obišao sam dobar dio svijeta, ali teško je sresti toliko raznolikih ljepota na tako malom teritoriju.

Čak mislim i da mi kao ljudi imamo fantastičnu prirodu. Nema te humanitarne akcije u kojoj nismo pokazali veličinu srca i instinktivno suosjećanje. A prijatelje i dalje tretiramo kao članove obitelji, a ne interesne skupine.

Imamo i zdrav omjer posla i uživanja u slobodnom vremenu.

Imamo i tu prgavost, inat, dišpet pa pojedinci uspijevaju baš zato što su odrastali i/li trenirali u teškim uvjetima.

I da... konačno imamo mogućnost sami odlučivati o svojoj sudbini, ali budimo realni - ta rečenica bolje zvuči na papiru, nego što izgleda u praksi. U praksi to prečesto znači da gomila odabranih ima mogućnost nemilice krasti. A najgore je što doista mogu izjaviti da je sve bilo po zakonu. Pa mi smo legalizirali krađu!?

Imamo i taj prerašireni sjevernokorejski mentalni sklop prema kojem je i razumna kritika izraz mržnje. Prosječni Šveđanin će se zahvaliti kad mu ukažeš na propust jer to može popraviti, a prosječni Hrvat će ti jeb... majku jer „kaj ti meni sereš“.

Imamo i činjenicu da je moja prijateljica koja se bori s rakom naručena za CT kraljem sljedeće godine, a njoj to treba krajem sljedećeg tjedna.

Imamo i činjenicu da naše bake koje su radile 35 ili 40 godina s mirovinom mogu živjeti 12 dana u mjesecu. Dakle, gomila ljudi ima povlaštene mirovine, ali zastrašujuće veći broj nema zaslužene mirovine!

Imamo i činjenicu da moje dijete ne može ići na izborni strani jezik jer je u kontra-smjeni, a školski autobus ne vozi na srednje sate. Uostalom, koji klinac strani jezik radi u kontra-smjeni?

Imamo i činjenicu da je za brdo poslova važnije tko ti je kum, nego kakve su te kvalifikacije.

Ali zato imamo najnovije mobitele za koje zapravo nemamo para. Jer dok će prosječni Nijemac kupiti slabiji auto za dio svoje ušteđevine, mi ćemo kupiti bolji auto za koji ćemo dići vrlo skupi kredit kojeg ćemo teško vraćati. Jer moramo drugima pokazati da imamo, čak i kada objektivno nemamo.

Ma uzmimo samo prošli tjedan... Svi smo se opravdano zgražali kad smo čuli za zagrebačku tragediju u kojoj je onaj jadnik pobio 6 osoba. Znate koliko se danas piše o tome? Ni riječi u dnevnim novinama, ni riječi na društvenim mrežama. Ali je prostor dobio najzgodniji reality par jer eto, to je važan dio naše društvene stvarnosti. Nama su čak i monstruozne tragedije samo priče od 3 dana.

I u redu je primijetiti te fenomene. U redu je pohvaliti ono izvrsno, ali i kritizirati ono što ne funkcionira. Tako ne pokazujemo da mrzimo Hrvatsku, nego da nismo blesavo zaljubljeni u nju. Jer ta blesava zaljubljenost doista neće osigurati bolju budućnost za našu djecu. Zapravo, osigurat će im bolju budućnost, ali u Irskoj!