'Uspjeh je imati mirnu savjest, a ne mnogo lajkova...'

Sretna i lijepa lica, savršeni životi, luksuzni godišnji odmori, novi automobili, lijepo opremljeni stanovi, garderoba je zadnji krik mode, osunčana i lijepo izvajana tijela… Jesam li ja totalni promašaj? Kod ostalih je sve savršeno posloženo, a kod mene kaos. Ja sam non- stop u nekakvoj strci, s jednog posla idem na drugi, a ponekad sam toliko umorna da sjednem na trosjed i glumim zombija. Ni na kraj pameti mi nije nikakvo naslikavanje ni dijeljenje slika po društvenim mrežama. Niti imam što pametno za pokazat, niti patim od nekih lajkova. Da patim, onda bih svoju karijeru prezentirala uspješnijom nego što jest. Dijelim ono što mi je važno, i što me u tom trenutku ispunjava.

Osobno, mene su neuspjesi izgradili. Nitko kao oni. Oni su mi bili najbolja životna lekcija, škola koju sam pohađala padajući, ali i ustajući još odlučnija i spremnija za nastavak. Nijednog svog neuspjeha se ne sramim. Svaki od njih je bio stepenica koja me je penjala prema vrhu, mada ga još nisam dosegnula. Istina, imam lijepu karijeru spisateljice, imam posao, stan kojeg sam sama kupila, godinama radeći po dvadeset sati dnevno. Imam automobil koji je punoljetan, ali vozi, a to mu je i svrha. Meni automobil ne služi za pokazivanje, nego da bi me odveo ondje gdje treba. Nisam od onih koji će kupiti luksuzan automobil, i u njega točiti pedeset kuna goriva samo da bih nekom nešto pokazala. Komu? Što? Koliko njih doma nema ono najosnovnije, ali voze automobil koji košta koliko i jedan prosječan stan? Mene ne predstavlja automobil, stan, garderoba, predstavljam samu sebe, jer sam ono što jesam bez imalo uljepšavanja. Predstavljaju me moja djela, moj način života, a ne ono materijalno.

Ponekad imam dojam da se mnogi srame svojih života, i da predstavljaju onakav život o kakvom sanjaju. Nitko ne želi biti običan ni prosječan. Svi se trude da se na bilo koji način izdvoje, svi su željni lajkova i komplimenata. Ja sam odabrala da se izdvojim radom, i poštivam tu svoju odluku. Ta odluka predstavlja mene i ono što ja jesam. Ako išta u životu mrzim, to je da glumimo ono što nismo, ali svakom po svojoj volji. Što meni znači tuđe mišljenje, mišljenje meni nepoznatih osoba? Zar će me netko voljeti više ako nosim Armanija, Pradu ili bilo koju drugu marku? Znači li to da Prada ili Dior predstavljaju uspjeh, a to što je kupljen na bezbroj rata, drugi ne znaju. Živimo u dobu ambalaže gdje je ona izuzetno važna, važnija od mnogo bitnijih stvari. Jednostavnost je u izumiranju, ali ne i skrivanje neuspjeha. Nisu svi uspješni, ne mogu ni biti. Nema svatko iste predispozicije, ali imaju dobar mobitel, dobru šminku, i skupu odjeću koja će drugima odaslati sliku onog što mislimo da jesmo. A tu je i nezaobilazni photoshop koji će ispraviti sve naše nedostatke, ali samo one vanjske, a to mnogi smetnu sa uma.

Mnogi zaboravljaju da se uspjeh gradi, a onaj tko je brzo uspio, brzo je i propao. Pravi uspjeh bez padova ne postoji, bez znoja i mukotrpnog odricanja mnogih stvari. Svi mi imamo pravo na pet minuta slave, a kad ih doživimo, shvatimo da je opojnije bilo iščekivanje uspjeha, nego sam uspjeh.

A što je uspjeh? Svatko ima svoju definiciju, a ja mislim da je najveći uspjeh biti čovjek, biti ponos svojoj djeci, biti im uzor! Uspjeh je imati mirnu savjest, a ne mnogo lajkova. No, kakva god vaša ljestvica bila, ja želim da vam se ostvari sve što želite, ali sa što manje padova, jer njih skrivamo, ali zašto? Ako iz neuspjeha nešto naučimo, on bi nam trebao služiti na ponos, zar ne?