Hoću li se znati prilagoditi? I na kraju krajeva – hoće li ta avantura biti vrijedna svega što ću izgubiti? Hoću li dobiti dovoljno toga zauzvrat? Svatko tko ima mozak zna da ne može otići na drugu stranu svijeta /Europe/ države i očekivati isto što ima i kod kuće. Kad si otišao na fax, život ti sigurno nije ostao identičan onome u rodnom gradu, mjestu gdje si odrastao. Pa tako ni sada ne ostaje isti. I to je dobro – tako se razvija karakter, šire vidici i uče se nove stvari. E sad, osnovna razlika između odlaska bilo gdje na svijetu i ovog balkanskog odlaska je u tome što je to kod nas propast svijeta.

Kad smo se pripremali za odlazak, pozdravljali smo se sa svima i stravično me ljutio taj općeniti stav ‘uplakana majka na pragu s bijelom maramicom’ koja plače nad sudbinom sirote djece. Kakve sirote djece, majku mu staru, pa mi idemo malo mrdnut guzicu i vidjet što ima okolo! Ali doslovno! Naravno da ima dio ljudi koji idu trbuhom za kruhom, ali tim ljudima je teže baš zato što odbijaju u potpunosti napustiti rodni kraj i tako ostaju rastrgani između mjesta gdje rade (ali ne žive tu jer to sami odbijaju) i mjesta gdje im ostaje život (a tamo ne mogu preživjeti). Meni je jasno da se radi o obrambenom mehanizmu gdje se grčevito držimo za poznato, ali me zanima kada će naši ljudi napokon naučiti da nije poznato uvijek i najbolje?

Sada sam već upoznala nekoliko obitelji koje su otišle. I znate što? OOOODLIČNO IM JE!! Ali ne kao, ok smo, plačemo svaki dan za kavom na rivi/ trgu/ korzu, ali šta ćemo! Već kao ‘živimo četiri puta bolje neko kod kuće i boli nas kuki. Kad se zaželimo djedovine, odemo na tjedan dana i mašala. Ako odemo na 2 tjedna, već nam bude previše.’ I ne, ne karikiram. Za sve dušebrižnike, četiri puta bolje ne znači (samo) materijalno bolje. Zašto cijela ova čitaba? Zato što sam, valjda tristoti put do sada, naletjela na jedan od članaka/postova sa temom ‘Je, zarađuju se gore pare, ali NEMA GORE ŽIVOTA, braćo i sestre, nema! Ne zna Švabo šta je život, živi samo na godišnjem, inače crnči kao u rudniku, ne vidi svjetla, života, a kamoli kave. Prijatelje nema jer ih nema kada imati. Smrt je to!’ Hoćete li da vam malo ispričam kako Švabo nema život i nema života do blaženog hrvatskog života? Pa krenimo!

Recimo, Švabo u čijem smo mi stanu je otišao par mjeseci na odmor. Autom kroz Europu, a onda nastavlja u Australiju i na Novi Zeland. Do sada je obišao većinu Afrike, Južne Amerike, Tajland i tako to. Živi sam u stanu od 60 kvadrata u jako dobrom naselju, između zoološkog i botaničkog vrta. Koliko je star? Kao ja. Kad smo već kod botaničkog vrta – možemo i razgovarati o tome kako je pun od 9 sati ujutro sve dok sunce ne zađe. Pun penzionera koji šetkaju, pun mladih ljudi koji trče, pun mama s kolicima i dječice koja bauljaju okolo. Ne biste vjerovali, u (nazovimo) bircu koji pripada botaničkom vrtu, osim zdravih zalogaja, pereca i svježeg soka, možete popiti i – PAZI SAD – kavu! Da, ne šalim se. Švabo stvarno zna za postojanje kave. I razočarat ću vas time da osim mene, i drugi ljudi sjede na terasi i piju kavu. U botaničkom vrtu. U zgradi koja izgleda kao mali dvorac. I ne, nije mi pala žlica u med pa se preseravam kao pravi hrvatski jet-set – ovdje kava košta kao i ostalim dijelovima grada.

Naravno, roditeljima kada dojadi botanički, uvijek mogu ići u zoološki. Ne znam kolika je cijena ulaznice u Zagrebu, ali ovdje košta kao 8 kava. Godišnja ulaznica košta kao 4 dnevne karte. Zašto je to bitno? Zato što zoološki ima najbrutalnije igralište za djecu, a osim toga, dijete mi svaki drugi dan gleda slonove, tuljane i majmune. Pod ‘majmune’ ne mislim na one u bmw-u s cajkama na najjače. Na tom igralištu često ima jako puno djece svih uzrasta zato što škole dovode niže razrede na igranje. Tako je, idu sa školom gledat životinje i igrat se. I to nije ništa neobično – i škola u naselju par puta tjedno izvodi djecu na igralište (preko puta škole). To je prva stvar koja me zbunjivala kada sam došla. Nije mi bilo jasno odakle toliko vrtića. A onda sam skužila da i škole za niže razrede imaju igrališta u dvorištu i crkva ima igralište u dvorištu i vrtić ima igralište. Jer su djeca i trebaju se IGRATI.

U jednom od tih ‘Oh, sudbo kleta!’ članaka navode i kako ‘Ne zna Švabo za društveni život – nema tamo odlaska u restoran više puta tjedno, u kino više puta mjesečno, nogomet i piće s ekipom’. Pa ja ne znam za vas, ali ja, recimo, u Hrvatskoj sam naručivanje pizze kući doživljavala kao ‘danas ćemo se raspojasat!’ večer. Koliko vas je u Hrvatskoj više puta TJEDNO u restoranu?! A o kinu da ne govorim – prije nego smo otišli, nagovorila sam muža da odemo u kino jer nismo bili, pa brat bratu, dobrih 6 mjeseci. Gledali smo Suicide Squad, tek pristigao u kino. Kad mi je žena na blagajni za dvije karte naplatila 102 kn (a nismo uzeli NIŠTA za jest), vilica mi je skoro dotaknula pult. 102 KUNE!! STO DVIJE KUNE!! Još uvijek se nisam oporavila. Idete li vi više puta mjesečno u kino, drugovi i drugarice? Kazalište neću ni spominjati. O druženju s ekipom ne mogu previše jer nismo dugo tu, ali ovako usput mogu primijetiti da smo jučer imali divnu glazbenu kulisu u ulici. Zbor. 10ak ljudi je bilo u jednom stanu i pjevali su! Krasno. Još krasnije je bilo što su u 22:00 začepili, zatvorili prozore i – nastavili se družiti. To su te fore s društvenim životom – moja baka koja živi u Minkenu i, je l’, BAKA mi je (dob procijenite) ima tjedna druženja s ‘kuglačima’. Cijeli život sam slušala o tome i mislila ‘majketi, ona stvarno voli kuglat’. Prije par godina me povela. Znate što znači tjedno kuglanje? Imaju termin u kuglani, privatnu prostoriju sa stazom i konobarom. Njih 5 parova tu dođu pit, jest, družit se i, povremeno, kuglat. To su ‘kuglači’. Koliko vaših mama ili baka uopće ima ‘slobodnu aktivnost’? Ili ne postoji ili si je ne mogu priuštiti.

I mislim da je to općenito činjenica koju si ne želimo priznati – kod nas se sjedi po kavama jer a) to jedino postoji od ponude i b) to si jedino možemo priuštiti! Kava košta 7 kn. Sat vremena u igraonici >20 kn. Članarina u teretani 200 kn, a to je samo članarina. To je samo primjer. Godinama se već spominje da naše more našim ljudima postaje preskupo. Nije u našoj platežnoj moći. Sjetite se, molim vas, ponovno godišnjeg odmora mog stanodavca. I nemojte se zavarat da je ‘imućan’ – i on iznajmljuje ovaj stan. Ljudi izvan Hrvatske također imaju društveni život i sitnice koje život znače. Nismo mi jedini, niti posebni, niti odabrani – to je ljudska potreba. Ove fore sa ‘ne zna Švabo šta je život!’ su priče o babarogama za malu djecu. Dajte molim vas, ovdje sam nepunih mjesec dana i kvaliteta života mi je skočila barem za duplo. A nisam kupila ni bmw, ni oblekicu – život mi je sadržajniji i jako malo prostora otpada na sve ono što nam oduzima vrijeme, a nepotrebno je.

Na onu rečenicu ‘ovdje stvarno moraš raditi’ se neću ni osvrnuti. Ustvari, hoću – da li vi mene zaje***ate?! Mislite, netko od vas očekuje da ZARADITE vlastitu plaću?! Strahota! Odmah ga tužite za kršenje ljudskih prava! (A tu STVARNO neću ulaziti u analizu ‘zašto smo tu gdje jesmo’ pošto bi svi plaću, ali ne i posao). Često čujem i onu kako smo se svi koji smo otišli ‘prodali’. Jer ovdje poslušno radimo sve što nam se kaže i najednom nam je ovdje sve dobro. Pa recimo to ovako, ako nam je odjednom većini sve dobro, nije vam palo na pamet pomisliti da je onda možda stvarno dobro?! Ne vidim po čemu si poslušan crv ako te se poštuje i cijeni. Ako te se ne diskriminira i ne preskače po hijerarhiji. Ako imaš jednaka prava kao i svatko drugi u toj državi.

Da ne dramatiziram – i dalje smatram da je oplakivanje na rodnoj grudi pretjerano i pomalo smiješno. Obitelj i prijatelje ćemo jednako viđati kao što bismo ih viđali smo se odselili u Varaždin, recimo. Htjela sam napisati ‘u Dubrovnik’, ali onda ih se ne bismo mogli riješiti cijelo ljeto tako da ta usporedba otpada. Zaboravljamo da Hrvatska nije mjerilo niti svijeta niti zapadne civilizacije – djeca u Americi odlaze 2.000+ kilometara od kuće na fakultet. Naravno da u prirodnoj ljepoti koja se zove Hrvatska, gdje ti treba 4h do mora ili metropole ili planina, sve veće udaljenosti djeluju pretjerano. Ali treba se malo opustiti i otvoriti glavu. Ako iskusite ili naučite nešto novo, to ne ugrožava ništa staro. To je samo ješ jedno iskustvo. I zato vas molim da mi više ne govorite ‘uvijek se možeš vratit’ sa suzama u očima. Naravno da mogu! Fak ju, to je moja država uvijek, ne može me nitko izbaciti! Ali pojašnjavati nekome da nisi antiHrvat samo zato što želiš malo raširiti krila je apsurdno i, iskreno, vrijeđa mi inteligenciju.

Tako da, molim vas, nemojte mi vrijeđati inteligenciju. Ako vam je lijepo u Hrvatskoj, vi ostanite. Ako nije, idite i pokušajte. Istražite. Iskusite. I uključite se u život gdje god da jeste.

Ako ćete ipak braniti rodne bedeme, iskoristite to što nas je toliko otišlo – barem sad imate hrpu mjesta gdje možete na godišnji za malo para!

Pusa u čelo i Auf Wiedersehen! (alaj ga špreham!) ;)

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Zovem se Maja Marić, službeno sam profesor hrvatskog jezika i novinar, neslužbeno mama i expat, a u potajno u sebi prikriveni tetovirani alternativac. Kako živim 'u glavi' oduvijek, pisanje je bilo moj ventil u kojem imam potpunu slobodu reći sve što mi je na umu. Radilo se o labirintima obične svakodnevice ili kompleksnim društvenim kretanjima. Sve što vas zanima o meni, možete saznati u mojim tekstovima na blogu. Naravno, za one 'koji žele znati više', uvijek su tu i sveprisutni instagram i facebook page