Motherfucker na bajku

Neki dan kad sam se vraćao s posla skoro sam trknuo biciklistu. Ja sam vozio ravno, a i on je vozio ravno. Jedino što me smetalo kod frajera je činjenica da je vozio po sredini ceste. Drito.

I to ne da je vozio po sredini vozne trake, nego je vozio po onoj crti koja dijeli desnu od lijeve trake i ako me nešto jako uzrujava onda su to takvi tipovi.

Nemam ništa protiv biciklista jer i sam vozim bajk i uvijek kad obilazim biciklistu baš se onak' fino odmaknem da ga obiđem, dam žmigavac, dam mu prostora, dam sebi prostora.

Školski. I još malo više od toga.

Čak me ni ne smeta kad je biciklist ispred mene, a ti ga ne možeš obići jer se iz suprotnog smjera vozi kolona dužine k'o u najboljim danima ljetne sezone po A1.

Ni to me ne smeta jer znam da će u nekom trenu i to proći.

Ovi koji se nepropisno voze po sredini ceste (ne vozne trake) su posebni genijalci i takvi me baš ljute jer su nepredvidivi. Totalno nepredvidivi.

I ovaj je bio.

Frajer je u jednom trenu samo počeo skretati desno. Bez ijedne jedine naznake da će on to napraviti i sva sreća je da ga nisam trknuo. Samo sam sjeo na trubu i osjetio onu navalu adrenalina koja ti prođe cijelim tijelom u takvim situacijama. Ovo je fakat bilo za dlaku.

Uf – izvukli smo se. I on i ja.

Sredina je rujna, vani je bilo baš temperaturno ugodno, ne treba ti klima, voziš spuštenih prozora i upijaš zvukove grada. I guštaš – jer ideš u smjeru kuće. Upijaš i zvukove biciklista tj. onog što ti je imao za poručiti jer u njegovim očima jedini krivac sam ja jer ja bih trebao znati gdje će on skrenuti. Mislim – ne možeš to ne znat. Moraš. Kaj sam ja? Vidoviti Milan?

Tarot.

Frajer na bajku dobacio je (citiram uz cenzuru): „*ebat ću ti mater sto puta.“ i skrenuo u Vitezićevu.

Čovječe – pa daj ti reci.

Provjeravam sam sebe, razmišljam je li možda frajer ipak dao neki znak da će skrenuti, možda sam ipak ja usr'o pa sam frajera skoro trknuo, ali koliko god puta da sam prevrtio film – ja sam čist k'o suza. Ovaj put je greška bila isključivo njegova.

I nije problem u tome da napraviš neku pogrešku. Dogodi se.

Kad vrijeđaš prvi put – budi umjeren

I ja ponekad znam napravit nešto, ali uspostaviš „eye contact“ s vozačem iz drugog auta, vikneš oprosti, nasmiješ se, onaj tzv. head & shoulders trenutak kad glavu spustiš dolje, a ramena digneš gore – pokažeš da si svjestan greške, ispričaš se i voziš dalje. I sve ok.

Događa se, ali se ponašaš pristojno.

P r i s t o j n o. Točka.

Ne *ebeš mater nekom sto puta.

Baš sam si bio posran u tom trenu, a i malo u bedu. Prije svega zbog matere – jer ne želim da ju neki kreten *ebe sto puta. Mater je već stara i bolesna - udana žena između ostalog.

Ne treba joj wannabe fucker iz Ozaljske.

Bilo mi je žao i tipa jer sam siguran da nije baš „točan“. Neki pomak u glavi ima sigurno jer ako ti je sasvim normalno reći tipu kojeg si prvi put vidio u životu da ćeš mu *ebati mater sto puta – sorry, stari moj, ali nešto s tobom nije u redu.

Ajde da to kažeš nekom klincu koji ima mladu mater, ali tipu od četrdeset koji po prirodi stvari mora imati već „postariju majku“ – hm. Ne. I ne.

Prije svega ne mo'š tako s nekim po prvi put razgovarat', ali ako ti je psovanje baš onak' jako fora. Ku'iš – ne - daj onda biraj psovku pametno.

Potjeraj me negdje, ponudi mi felacio (odbit ću, ali i to ide u osnovnom psovačkom kompletu), uvrijedi me na IQ ili mentalna retardacija osnovi – idiot, kreten, imbecil, debil, moron, ali nemoj mi baš na prvom susretu je*at mater. I to još sto puta.

Nije u redu, nije ispravno, to se ne radi, a i ne vidim u tebi baš neku „očuhinsku“ figuru.

Oh ne – baš smola

Općenito ta priča s psovanjem nije nešto što me previše smeta u smislu onog svakodnevnog psovanja jer više-manje psujemo svi. Neki više – neki manje. Sebe bih stavio u kategoriju onih koji psuju jako malo, ali to ne znači da mi se ne omakne ponekad. Neka sitna. Benigna.

Na dnevnoj bazi svakom sigurno pobjegne neka psovka.

Barem jedna.

Pola psovke.

Trećina psovke.

Ako ne – onda moje najdublje i najiskrenije isprike zbog sumnje u tvoju nepsovačku čistoću.

Pardoniram ili za nas koji ponekad psuju – „e je*i ga – sorry“.

Netko složi neku spačku, netko napravi nešto – i siguran sam kako riječi koje izlaze iz tvojih usta nisu -„Zar je ovo neka doskočica?'

Normalno je reći – „Kaj ovo neka zaje*ancija?“. Sve drugo zazvučalo bi pogrešno.

I te neke male, dnevne, uobičajene psovke su mi prihvatljive – pogotovo još ako si u poznatom društvu, negdje gdje si opušten pa si smiješ dozvoliti i pokoju „šporku rič“.

Znamo psovati i u sebi, a i psovanje na stranim jezicima nam nije strano.

Može i oboje istovremeno. U sebi i na stranom jeziku.

Koliko puta ti se dogodilo da dođeš u banku/poštu/poreznu - negdje, u žurbi si u kakvoj nisi bio nikad do sad, a ispred tebe dvadeset ljudi. D v a d e s e t.

I samo jedan šalter koji radi.

Pa potpuno je prirodno pomisliti „ o – fu*k – ne“.

Ne misliš sigurno – „Oh ne, kakva gužva, sad ću zasigurno zakasniti. Smola.“

Ha?!

Bilo to nama drago ili ne, ali Hrvati su poznati kao narod koji mnogo psuje i govorim to iz vlastitog iskustva jer sam često u kontaktu sa strancima pa se uhvatimo i te teme ponekad. Zaključili smo - i to vrlo brzo kako su hrvatske psovke su sočnije od onih „stranjskih psovki“.

Dok su negdje izvan granica lijepe naše za potpuni razdor dovoljni samo „magarac“ ili „budalo“ – kod nas je to sofisticirano i uzdignuto na jedan poseban nivo, a matere i snošaj s istima su duboko ukorijenjene u hrvatski psovački gen i nepresušna inspiracija.

Mislim da smo mi Hrvati jedini narod koji stupanj bliskosti ili prijateljstva s drugom osobom mogu opisati psovkom jer ste sigurno čuli za „Ma kak' ne bi znao Mladena – pa mi smo si na je*em ti mater.“

Kad izlaziš iz kuće – ne zaboravi pristojnost

Psuje se mnogo i to je jednostavno tako. No, to ne znači da moramo biti nepristojni i kao da smo u posljednje vrijeme zaboravili na elementarnu pristojnost. Baš se zaredalo u zadnjih tjedan dana da sam bio u nekoliko situacija koje su me malo natjerale na razmišljanje o pristojnosti.

Onoj bazičnoj.

A koliko bi nam ljepša bila svakodnevica kad bi se malo češće upotrebljavali osnovni pojmovi koje učimo još od vrtića – hvala, molim, izvoli, oprosti.

O pozdravljanju da ne govorim – svako jutro susrećem nepristojne ljude.

Furam malu u vrtić i logično mi je da pozdravim svakog koji prođe pored mene. Nebitno ide li njegova/njezina mala s mojom u grupu. Ne poznajem niti sve roditelje iz grupe, ali pozdravljam sve. I poznate i nepoznate i baš popi*im kad vodim malu u vrtić, a iz suprotnog smjera ide ona. Jedna od njih nekoliko, a na moje dobro jutro – tišina. Muk. Silenzio.

Pa kaj te boli nešto ak' odzdraviš? Ne kužim.

Pristojnost je valjda zaboravila kod kuće.

Šteta - jer pristojnost i lijepa riječ uvijek sva vrata otvaraju.

Uvjerio sam se u to i prošlog tjedna jer sam od dvoje potpuno nepoznatih ljudi trebao neku malu uslugu. Za priču nebitno što točno, ali morao sam ih kontaktirati osobno i trebao pričekati na njihov odgovor. Znao sam koji su mogući odgovori. Ili da – ili ne.

Nema treće opcije.

Kad si pristojan – sve ide pa su ljudi odlučili mi izići u susret. I to je super, a samo zato jer sam bio pristojan. Za razliku od tipa s Ozaljske koji je želio to što je već želio s mojom majkom.

I mene kad netko nešto traži, zamoli, a pritom je još i pristojan – stari moj – to je to - nema šanse da neću pomoći ako mogu tj. ako je u mojoj domeni.

I moja je deviza: dobro se dobrim vraća. I u to sam se do sad uvjerio tisuću puta.

Da, ima onih koji će samo iskoristiti tu tvoju dobrotu, taj tvoj trud i vrijeme koje si potrošio, ali nemam problem s tim. Miran san nema svoju cijenu kao ni pogled u ogledalo ujutro.

Ne volim nepristojne ljude i kad se s takvima sretnem, a srećem ih često - samo mi živci prorade, ali ne psujem. Uvijek se može i na pristojan način.

Kad smo to zaboravili biti pristojni?

Bio sam u dućanu neki dan jer sam išao kupiti eksternu bateriju za mobitel. Da imam za svaki slučaj jer dok sam na putu, a nema nigdje utičnice – to ponekad zna biti problematično. Budući da tehnika nije neka moja domena, ja sam društvenjak, malo sam guglao, shvatio neke osnovne sheme: kapacitet (u mAH - tj. miliamper satima da se zna), broj i vrsta ulaza/izlaza, brzina punjenja… - i mislio kako će mi netko u dućanu sigurno još moći dati više informacija.

I bio sam u pravu.

Hvala teti koja se baš potrudila objasniti mi sve te kombinacije i dala mi preporuku za neki best buy za moje potrebe i količinu novca koju sam mislio potrošiti.

Završili smo tako da sam joj lijepo i pristojno zahvalio na vremenu, trudu, ljubaznosti i svim informacijama.

Na što je ona ostala iznenađena pa nakon par sekundi tišine rekla: „Joj baš vam hvala, rijetko to čujem.“

I moram priznati da me to baš iznenadilo. I to ne pozitivno jer smo malo porazgovarali o ljudima tj. kupcima pa mi se izjadala kako su ljudi sve gori i gori. I to nažalost većina.

Bahata, bezobrazna, nepristojna i prosta. I još se obraćaju s visoka jer oni su više vrijedni od jedne prodavačice.

Katastrofa.

Baš sam bio razočaran kad sam to čuo i bilo mi je žao gospođe.

Jednostavno se nisam mogao ne pitati - kad smo to zaboravili biti pristojni?

U kojem trenutku je to prestalo, nestalo - i zašto?

Kad su to pojedinci prestali biti ljudi i pretvorili se u nakupine u ljudskom obliku koji svoje komplekse i frustracije liječe na ovakav način, a pritom su još i nepristojni.

Prema prodavačici u dućanu.

Vozaču u autobusu.

Teti na šalteru.

Roditelju na izlazu iz vrtića.

Nastavi niz…

Popravi nekom dan jer pristojnost svima pristaje

Mogu shvatiti da svi mi imamo neke svoje probleme jer tko ih u današnje vrijeme nema. Svi ih imamo.

I svakome su njegovi problemi najveći što je potpuno razumljivo – to je jednostavno tako.

Svi mi imamo pravo na to da ponekad budemo ljuti, nervozni, živčani, frustrirani jer ne treba mnogo da se ponekad osjećamo tako.

Živimo.

Tu smo.

U svakodnevici koja je često vrlo izazovna, teško ju je razumjeti i vječito pred nas stavlja neke prepreke.

Sve to zajedno ne daje nam pravo ili nam barem ne bi trebalo davati - da budemo zločesti i nepristojni. Jedni prema drugima bez obzira na to poznajemo li se ili ne.

Pristojnost ne košta apsolutno ništa. Nula kuna. Potroši ju malo na druge.

I da stvar bude još bolja - imaš ju u sebi pa zašto ju ne onda ne bi koristio svaki dan, a ako još nabaciš i osmijeh – imaš dobitnu kombinaciju. Ionako se premalo smijemo.

Za sebe, a i za drugu stranu.

Pristojnošću i osmijehom popravi nekome dan. Možda je prodavačica u dućanu taj dan baš tužna jer je pokopala strica neki dan, a ne smije biti tužna jer takav joj je posao i umjesto da budeš nakupina, budi čovjek.

Pristojan čovjek. Popravi joj dan jer ona će ga možda popraviti tebi.

Možda baš televizor koji misliš kupiti ide na akciju od petka. Ona to zna, a ti ne znaš.

I možda ti baš zbog tog jednog osmijeha šapne tu informaciju. I eto nekoliko stotina razloga za sreću. Dobro njoj – dobro tebi.

Teta na šalteru te možda ubaci preko reda idući put kad dođeš s onim famoznim „fali vam jedan papir“ dokumentom. Samo te pozove k sebi dok ostali gledaju. Negoduju i crkavaju od ljubomore. Samo neka.

Ti si odabrao biti pristojan.

Vozač autobusa ti možda sutra ne naplati kartu jer ionako ideš samo par stanica, a neki dan si mu pomogao skupiti rasipane kovanice.

Zapamtio te jer si bio pristojan.

Nisi „motherfucker“ s Ozaljske.

Uzmi si za zadaću za ovaj tjedan/mjesec/život – popravi nekom dan jer netko će ga sigurno jednom popraviti tebi, a ponekad je dovoljno samo - biti pristojan.

Take a break!

Fotografija: Vedran Tolić

O autoru:

Domagoj Knežević. Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada. Pratite me na blogu i na Facebooku.