Ni kad govori, Plenković ne kaže nešto impresivno. Ali danas je šutnjom o Agrokoru i o posjetu Vučića premijer Plenković proizveo veći učinak od svega što je mogao reći. Plenković šuti jer misli da će problemi nestati
Ni onda kad govori, premijer Andrej Plenković u pravilu ne kaže ništa previše bitno, a kamoli nešto posebno pamtljivo.
Osim, naravno, kad tajnici naloži da napiše razrješenja Mostovim ministrima.
Ali kad šuti, kao što je šutio danas, onda to može glasnije odjeknuti i imati možda i veću težinu od svega što je mogao izgovoriti.
Tako je na današnjoj sjednici Vlade, suprotno uobičajenoj praksi da u uvodnom dijelu prokomentira najvažnije događaje iz proteklog tjedna, Plenković upadljivo odbio spomenuti Agrokor, pa čak i posjet Aleksandra Vučića. Govorio je o temi koja mu najviše leži i koja ga prikazuje u najboljem svjetlu, o posjetu Bruxellesu i razgovorima s predsjednikom Europske komisije Jean-Claude Junckerom.
Ovu domaću i regionalnu baruštinu nije mu se dalo bistriti.
Podvući crtu
Danima nas je pripremao na svoj pravorijek o Agrokoru i problematičnim honorarima za savjetnike Ante Ramljaka. Pa je to prešutio. Očekivali smo da će podvući crtu pod sastanak s Vučićem iza kojeg se vuklo dosta repova. Pa je i to preskočio.
Kao da ga se sve to ne tiče. Kao da to nisu bitna pitanja za predsjednika Vlade. Hm, kao da on uopće nije predsjednik Vlade, nego recimo europski povjerenik ili ministar vanjskih poslova.
"Naš premijer pokrio se poplunom, jako, jako žmiri i ako dugo žmiri misli da će se možda stvari riješe same po sebi", komentirala je danas u Saboru Anka Mrak Taritaš iz GLAS-a. "Premijer nema pravo biti ispod pokrivača, žmiriti, pustiti druge da govore. Maknite poplun ispod kojeg jeste, otvorite oči i suočite se sa stvarnošću bez obzira kakva ona bila".
Nadovezao se Božo Petrov: "Nekad šutnja govori tisuću riječi".
Šutnja je blato
Plenković već skoro dva tjedna ignorira aferu s Agrokorom. Prema nepisanim pravilima PR-a, ako kriza potraje tjedan dana onda je vrijeme da se krene sa smjenama. U ovoj Vladi ne događa se ništa. Premijer se pravi kao da se ne događa ništa.
Ali to neće javno reći. Čak ni u izoliranoj komociji sjednice Vlade gdje premijeri mogu neometano, praćeni skrušenim pogledima svojih ministara, neometano upućivati svoje pravorijeke i propovijedi.
Šutnja je zlato.
Zanimljivo, Plenković je odšutio i Vučića. Zašto nam nije dao pravorijek posjeta srbijanskog predsjednika? Što smo mogli iz njega naučiti? Što je Hrvatska, na koncu, njime dobila? I što premijer misli o politici predsjednice Republike?
Ništa od toga nije se Plenkovića dovoljno dojmilo da bi sa svojim narodom podijelio poneki komentar.
Ako se već ne skriva ispod popluna, onda se prečesto čini da živi u paralelnoj stvarnosti.
Ako žmiri, možda nestane
I to je dojam koji dominira tijekom čitavog mandata. Poput malog djeteta Plenković misli da će problemi nestati ako se o njima neće govoriti. Ili vjeruje da se problemi neće s njime povezivati ukoliko ih on neće spominjati.
Njegov resor je Bruxelles. Ovo ostalo pripada običnim ljudima da se zabavljaju Srbijom, kao i nekima da i dalje lijepo zarađuju na Agrokoru.
No ako premijer ne želi ništa učiniti u vezi Agrokora, priznajući time da su mu vezane ruke i da Vlada zapravo ne upravlja procesima u koncernu koji je pao u ruke strvinarskom fondu i strvinarima, onda bi trebao makar o tome nešto reći.
Makar onim svojim meta-jezikom. Makar umotao to u retorički celofan.
Ali opet, možda iza ove današnje upadljive šutnje vreba neko Plenkovićevo iznenađenje, kao što je nova, medijski najavljivana čistka u Vladi. Premda, ako se bolje sjetimo, i onu famoznu smjenu ministara unaprijed je najavio, poručivši novinarima da se na sjednici Vlade "priprema nešto veliko".
No nakon toga, nakon tog jedinog odlučnog poteza u svojoj premijerskoj karijeri, Plenković nije više napravio ništa ni približno odlučno, rezolutno, hrabro ili pamtljivo.
No ako već nije političar od velikih riječi, neka makar bude od velikih djela.
