Stvari zbog kojih se svađamo: burek sa sirom i Thompson

Internet je divno mjesto.

Facebook pogotovo.

Gdje drugdje u razmaku od samo nekoliko sekundi možeš saznat da sutra stiže velika promjena vremena, pogledat video malih koza koje skaču u pidžami i u komentarima ispod malih koza koje skaču u pidžami naletit na dva lika koji se svađaju oko gejeva? Nigdje.

Gdje drugdje frajer od 67 kila ima priliku prijetit nepoznatim ljudima da će ih prebit jer slušaju (ili ne slušaju) cajke?

Gdje drugdje jedan Željko ima priliku iskoristit sav talent komuniciranja sa ženama koji mu je Bog podario?

Upoznajte Željka.

Otvorila sam ovu poruku prošlog četvrtka oko 9 ujutro.

Šokirala me.

Ne zato što je pisalo to što je pisalo - na to se žene koje imaju Facebook prečesto i naviknu jer je i to urođena mana društvenih mreža, to da se random likovi okuraže pisat ovakve sonete dok im žena u susjednoj sobi hrani sina (ili dijete).

Šokiralo me jer frajer na profilnoj slici ima sliku svojeg djeteta. Između godinu dana i 4 godine mu ima beba, ne znam to nikad procijenit (između 12 i 48 mjeseci, za one koji vole komplicirat).

Kad te u netom otvorene oči upikne slika bebe koja ti govori “napuši se kurca sponzorušo”, na trenutak pomisliš da je svijet stvarno otišo u k kad su bebe toliko vulgarne.

“U moje vrijeme bebe nisu psovale” - pomisliš na sekundu, prije nego što skužiš da je poruku samo poslao ponosni otac koji na slici ima svoje dijete.

Željko se zove.

S mekim Ž.

Ne šalim se, Ž u imenu mu je meko, što mi je odmah smirilo dušu jer postoje neki ljudi na koje se jednostavno manje naljutiš kad te pokušavaju uvrijedit.

Koliko god to možda nepravedno bilo, uvijek će me više pogodit uvreda s pravilno raspoređenim dijakritičkim znakovima nego uvreda osobe koja misli da su č i ć kao mjesta u autobusu: “Sidni di oćeš!”

Željko s mekim Ž nije čak ni č i ć kategorija - Željko s mekim Ž je čovjek koji ne zna napisat vlastito ime, što sve što kaže automatski čini puno simpatičnijim. Kao kad dijete kaže nešto prosto, iako meni to zapravo i nije toliko simpatično.

Javio mi se jer je bio ljut.

Bio je ljut jer je netko moju izjavu iz 2016. o liku koji je uletio na teren s bakljom spojio sa slikom Luke Modrića koji drži baklju, pa je Željko s mekim Ž mislio da pljujem Modrića.

Ne budi lijena, objasnila sam mu točno to. Pristojno, kulturno, smireno.

Odmah je napisao “izvini.”

“Seljak sam” - dodao je.

Nakon toga sam mu objasnila da nije seljak.

Seljaci obrađuju zemlju, a on je seljačina ako ovako razgovara sa ženama i ljudima koje ne poznaje.

“Ja sam seljačina s kućom na moru” - rekao mi je Željko s mekim Ž, što je bio kraj rasprave s moje strane jer ne razgovaram s ljudima koji misle da je “ja imam kuću na moru” argument za bilo što.

Nema smisla.

A možda bi bilo bolje da jesam.

Da sam ostala pristojna i uzela još par minuta da lijepo popričam sa Željkom s mekim Ž.

Da ga pitam otkud toliko mržnje kad na profilnoj slici ima nešto zbog čega bi trebao pucat od ljubavi.

Da mu kažem da je odvratno kad tak priča sa ženama i da mu to ne treba.

Da mu kažem da ponekad treba malo istražit stvari prije nego što eksplodiraš.

Da ponekad treba uzet pet minuta i pročitat sadržaj, a ne samo naslov.

To smo postali, čitači naslova koji gutaju sve, bez konteksta.

“Pismo izbornika Dalića…” - fejk.

“Nogometaši će donirat prihode s SP bolesnoj djeci” - fejk.

“Duško Lokin skinuo periku” - normalno da je fejk.

Postali smo toliki čitači naslova da nas portali na sve moguće načine pokušavaju natjerat da nešto i kliknemo.

Ne znam jeste li primijetili, ali obratite pozornost na način na koji vodeći portali objavljuju vijest da je neki prehrambeni proizvod povučen iz prodaje zbog bakterije/visoke koncentracije akrilamida, na primjer.

 Naslov nikad nije “Povlači se proizvod x proizvođača x, pazite!”

Uvijek piše nešto u stilu “Oprez! Još jedan proizvod povučen s tržišta zbog prisutnosti opasne tvari! Provjerite imate li ovaj proizvod kod kuće!”

Jebe se njima oćete se vi otrovat ili ne, važno je da kliknete.

Na radiju je zbog toga zabranjeno govorit stvari tipa “prometna nesreća u Zagrebu, nakon 2 pjesme vam kažem i gdje, da izbjegnete gužvu.” Moraš reć odmah, da poštediš što veći broj ljudi.

Naslovi su sve snažniji, a ljudima se sve manje da klikat, pa se stvaraju mišljenja bez da se zna priča.

Da imam kunu za svaki put kad mi je netko prijetio jer sam u naslov kolumne stavila sarkastičnu izjavu, a oni su to shvatili doslovno jer nisu pročitali tekst, imala bi sigurno 2700 kuna.

Zamisli, nekim penzionerima je to duplo više od onog što dobivaju od penzije nakon 40 godina rada. Nakon što su plaćali porez cijeli život, sad jedu alfresco doručak iz kontejnera.

Thompson je utajio porez.

Ovo nije napad na ljude koji slušaju Thompsona, ovo je jedan naslov s interneta. On kaže da nije, sud kaže da je, televisa presenta, trenutni zaključak suda je da je prešutio neke zarade, jebi ga.

“Ne plaćaju ga ni drugi!”

I svaki od njih je problem.

To nije nikakva izlika, kao što kad si dobio 1 u školi nisi mogao mamu uvjerit da je tvoja jedinica manje strašna izikom da je i Ana dobila 1. I ti i Ana ste u kazni dok ne ispravite.

Kolje nam se nacija oko toga ovih dana.

Kolje se na način zbog kojeg izričaj Željka s mekim Ž zvuči nježno kao Petar Grašo.

Ako podržavaš Thompsona, onda si krezubi needucirani kreten.

Ako ne podržavaš Thompsona, onda si lezba (čak i muška lezba) i kurvetina.

Nema između.

Nema dijaloga.

Samo igranje tenisa otrovnom lopticom u kojem nema pobjednika.

Samo dvije stvari u ovoj regiji imaju ovakvu moć stvaranja mržnje među ljudima - burek sa sirom i Thompson.

I marmelada.

Jednom sam na nekom forumu pokušavala odgonetnuti što je džem, a što marmelada.

Uvijek sam mislila da je marmelada bez komadića, a džem sa komadićima ali nisam bila sigurna (i morala sam učit pa sam imala vremena guglat ovakve važne stvari).

Moju teoriju je potvrdila jedna žena u komentaru na forumu.

Mnoge su se složile s njom. Tako je!

Neke su izmjenjivale recepte.

“Evo drage moje, recept za džem od dunje koji sam naslijedila od bake…”

Topla ljudska priča.

A onda se pojavila žena koja je tvrdila obrnuto.

Džem je bez komadića, a marmelada sa.

Onda su ju ove druge napale.

Poklale su se.

Vrijeđale.

Gdje je kojoj baka odrasla.

Čija baka je u pravu, čija baka je glupa.

Kome baka peder.

Poklale se oko džema i marmelade.

Od tog dana me boli briga koji je koji - sve zovem pekmez.

Ako se možemo poklat oko marmelade, di ne bi oko bureka i Thompsona.

Ja o Thompsonu ne znam puno.

Fakat ne znam.

Trudila sam se iz komentara naučit nešto, ali pobjegla sam od silne mržnje.

Tamo nitko ne razgovara.

Svi se deru, svatko u svom smjeru.

Kolinje nakon kojeg ostane samo smrad i na kraju nitko ne dobije špek.

Ljudi više ne znaju pričat.

Ne znaju izmijenit različita mišljenja i argumente bez da se pobiju i prijete, barem virtualno.

Svejedno koja je tema.

Marmelada.

Cijepljenje.

Gejevi.

Bureci.

Thompsoni.

Šukeri.

Nemam priču s Thompsonom kao Nataša Janjić ovih dana, ali imam priču s Davorom Šukerom.

Ne znam jesam li ikad imala toliko prijetnji (smrću i felaciom) kao na dan kad sam stavila na Fejs sliku s njim.

Bila je hladna večer, a ja sam angažirana kao voditelj na UEFA eventu.

Dinamo je igrao protiv nekog engleskog kluba, što savršeno ilustrira moju vrlo labavu zainteresiranost za nogomet.

Tad sam znala, nisam neprofesionalni voditelj, ali ne sjećam se više.

“Zašto si onda vodila UEFA event ako ne pratiš nogomet?”

Jer su me angažirali.

Ne pratim ni kriptovalute pa sam vodila konferenciju o njima.

Ne pratim ni inovacije u veterinarskoj medicini pa sam vodila konferenciju o njima.

Jel ovo reklama za moje voditeljske usluge na hrvatskom, engleskom i slovenskom?

NE.

Uglavnom, u jednom trenutku je u šator ušetao Davor Šuker. U šator ušetao Šuker, ovo je ko na štriku se suši šosić.

Ekipa se slika s njim.

Vesele se.

Slikam se i ja.

Objavim na Fejs.

Caption je jednostavan: “Šukeeeeer!”

Prvi ljuti smajlić.

Ne čudi me, ljudi često umjesto “like” znaju stisnut “angry” smajlić, kao što često na vijest o nečijoj smrti znaju stisnut “haha” smajlić pa ispadaju sretni zbog tuđe smrti, pa ih drugi krenu napadat, pa se opet pokolju.

Drugi ljuti smajlić.

Valjda je južina.

“Kurvetino!” - prvi komentar.

Gledam sliku. Tražim jel mi ispala sisa negdje, ljudi se često ljute na sise.

Nije.

“Sad si pokazala koji je tvoj milje, droljo!”

Was?

“Jako si me razočarala.”

Opet tražim sisu na slici, ne znam kaj se događa.

Inbox pun uvreda.

Komentari se redaju.

Jedan pita: “Jel ti se posrao na prsa?”

Ne razumijem pitanje, opet gledam sliku, ovaj put ne tražim ispalu sisu nego fekalije.

Šta se događa?

Tko se događa?

Samo uvrede i prijetnje.

I fekalije.

Nešto ne valja, a nemam pojma šta.

Ima jedan izraz, zove se “liminalno vrijeme.”

Ukratko, to je neka vrsta tranzicijskog vremena kad si na prekretnici, kad se nešto događa i ne znaš kaj da radiš, pa se osjećaš jako nelagodno i pomalo anksiozno.

Ako se nekom da malo pročitat o tome, super je, objašnjava zašto se osjećamo tjeskobno u praznim hotelskim ili školskim hodnicima i zašto se ne volimo zadržavat na stubištu.

Ja sam zbog Šukera na 30-ak minuta zaglavila u jednom jako turbulentnom liminalnom vremenu, ili prostoru, može i to.

Znam da se nešto događa.

Ne znam šta.

I ne znam kak da izađem iz toga.

U tom trenutku, jedina stvar koju ja znam o Šukeru je da je 1998. bio jeben nogometaš i da smo brat i ja na FIFA ’98 uvijek vikali “Šukeeer!” Zato i taj caption. Šukeeer!

To je to.

U mojoj glavi u tom trenutku, to je Šuker s kojim sam se ja slikala.

Onaj nogometaš iz djetinjstva.

Dalje nisam znala, ali znala sam da nešto ne štima jer ljudi reagiraju kao da sam se slikala s Adolfom Hitlerom.

Kurve, drolje i glupače su pristizale sa svih strana (u komentarima na sliku, ne u šatoru).

Od mladih cura. Mladih frajera. Simpatičnih, nasmijanih kućanica.

Nije mi bilo jasno.

Znam da je nekima možda nevjerojatno da od 1999. do 2016. nisam čula ništa o Šukeru, ali nisam.

Zapravo jesam, bio je s onom nekom missicom i onda više nije bio.

Nisam čula jer me nije zanimalo pa nisam čitala čak ni naslove.

Možda je to moja greška.

Ima taj jedan izraz u pravu, kaže da je netko odgovoran “ako je znao ili morao znati”, i možda sam ja morala znati, ali ja nisam, jbg.

Prijetnje po inboxu su bile sve agresivnije, kurvetine u komentarima sve jeftinije, a ja i dalje sasvim zbunjena.

Pokušavala sam iz komentara iščitat u čemu je problem - nisam uspjela.

Nitko se nije potrudio napisat nešto suvislo, sve su bile litanije pune kurvi i fekalija.

Prvo sam ih nekoliko bannala - znam da se neki na to ljute, ali jedan od najvažnijih sakramenata koji možeš podarit sebi je pravo da ukloniš ljude koji ti pišu da si kurva.

Onda sam shvatila da to nema smisla i potražila pomoć upravo tih ljudi koji mi prijete i vrijeđaju me.

“Molim vas da mi netko ukratko objasni problematiku Davora Šukera bez da viče na mene jer ne kužim kaj se dešava, nesam školovala od ’98.”

I dalje su pljuštale kurve, ali počela su pljuštat i objašnjenja.

Neka i dalje agresivna, a neka smirena.

Bez vrijeđanja.

Jedan dečko mi je napisao kratku analizu, točku po točku.

Drugi mi je uz smajli objasnio skriveno značenje iza fekalija na prsima.

Postajalo mi je jasnije zašto se neki ljute.

A njima je postalo jasnije da su možda prebrzo skočili na kurve, drolje i fekalije.

Stresan je to bio dan, stresno je često u liminalnom prostoru i vremenu, ali izašlo je nešto dobro.

Imali smo dijalog.

I ja sam obrisala sliku poslije jer ono, skužila sam da nemam sliku sa Šukerom iz ’98., a htjela sam takvu sliku.

Poanta ove dugačke, razgranate priče je da bi se hrpa kolinja mogla izbjeć da se ljudi manje ponašaju kao agresivna marva i tu i tamo pokušaju ostvarit dijalog i nekom objasnit nešto.

Najlakše je napisat Marici da joj je baka kurva jer joj je krivo objasnila džem i marmeladu.

Ponekad ljudima samo treba objasnit, a nitko se više ni ne želi potrudit.

Žao mi je da nisam malo kvalitetnije popričala sa Željkom s mekim Ž.

Vjerojatno nije loš, samo ga nitko nije dovoljno volio da mu proba objasnit neke važne sitnice, tipa nemoj random ženama pisat da su kurve.

Malo se kome to danas da, imamo previše obaveza.

Čak se ni ekipa koja se svađa oko bureka više ne trudi argumentirat stvari, svi se samo deru jedni na druge.

Kaže moj frend da sam idealist, ali tak bi sve bilo jednostavnije da netko nešto pokuša objasnit bez da urla, a da netko drugi to pokuša pročitat s razumijevanjem.

Znam da se mnogima ne da objasnit ništa, ali znam i da se mnogima ne da ni pokušat.

Ljudi danas više ne slušaju jedni druge, samo smišljaju što će odgovorit.

Rijetko se tko trudi nešto stvarno objasnit, a i kad se potrudi, opet ga obasipaju kurvama i fekalijama.

Objasnite ljudima koji su ZA Thompsona zašto to po vama nije dobro bez da odmah spominjete zubnu caklinu.

Objasnite ljudima koji su PROTIV Thompsona zašto ga vi volite, bez da koristite joker šuti kurvo.

Tu i je najveći problem.

Ne to da se većini ne da uzet vrijeme da ti nešto objasni.

Nego da većina NE ZNA objasnit.

I da većina NE ZNA shvatit objašnjenje jer čim se ne slaže s njihovom idejom, KURVO, NE VALJA.

Čitači naslova.

Doktori bureka i marmelade.

Znam da je Thompson možda preambiciozna ideja za početak dijaloga, ali ponavljam, internet je mjesto na kojem se ljudi pokolju oko džema i marmelade.

Možda da krenemo s tim.

Ili da se barem pokušamo ne posvađat ispod videa malih koza koje skaču u pidžami.

Vidi ih.

Mislim da i te koze znaju ljepše razgovarat od nas, ljudi na internetu.

Andreu Andrassy prati i na njenom Facebooku i Instagramu, a nas, BlogBuster, na Facebooku. I Instagramu. 

Fotografija: Karmen Poznić