Jer nakon petnaeste ti se dogodio život i nisi siguran/a u sebe kao u djetinjstvu?

Jer ono što priželjkuješ se ne nalazi ‘ovdje’?

Jer se snovi ne podudaraju s telefonskim brojem ujaka, stričeva ili prijatelja?

Jer duboko u sebi znaš da je za snove potrebno pojesti govno kad se na drugom, sigurnijem tanjuru nudi kavijar pomiješan s nepotizmom kao privremeno egzistencijalno rješenje?

Jer si zapeo/la u svojoj realnosti sistema koji te svakim danom vuče na dno?

Jer znaš da je teško stajati sam u mediokritetskoj gomili kad možeš naći nekog da ti čuva leđa?

Gore napisane rečenice su izgovori i opravdanja zašto se ne može.

Jer se na putu izjalovilo?

Jer si upisao/la fakultet koji ti se baš i ne sviđa?

Jer si na poslu koji nije profitabilan, a još manje te usrećuje?

Sumnjam.

Izjalovilo se u trenutku kada si nešto počeo raditi zbog drugih, a ne zbog sebe, nije bitno je li to upis fakulteta zbog obitelji ili udaja u tridesetima jer je ‘to tako’. Ti drugi su nažalost, najčešće mediokriteti koji se vesele konceptima ‘kruha i igara’, koji misle da je poštivanje sistemskih pravila društvena norma, da svi moramo biti jednaki (po meni – jednako jadni da se međusobno natječemo u jadnosti i težini života) iako su sami jednom davno imali jednaku motivaciju, jednaku volju, jednaku psiho-fizičku snagu koja se izgubila putem kada su odlučili slušati sve druge osim sebe ili ljudi koji su ih mogli naučiti kako da postanu stručnjaci u poslu koji žele raditi, naučiti kako imati potpuno ispunjen potencijal!

Upravo to se meni događa vjerojatno od tinejdžerskih godina kada je okolina postavljala upite zašto razmišljam kako razmišljam, šta mi ne bi bilo bolje ipak ići negdje u smjeru gdje „ima novca“, zašto želim ili se uopće usudim misliti da ću ostvariti nešto što nikad nitko iz moje okoline nije ostvario…

Kao djetetu rastavljenih roditelja srednje klase od kojih je samo jedan završio fakultet, dok se drugi usavršio da postane majstor svog posla s prosječnom plaćom čiji posao danas izumire, kao djetetu koje nije svaki put imalo za marendu/gablec (nazovite taj obrok kako želite) u školi, kao djetetu koje je po nekim zimama hodalo poderanih tenisica – odakle mi pravo da razmišljam da ću jednog dana živjeti od pisanja knjiga, imati uzgajivačnicu Jack Russell terijera, živjeti svoj maksimalan potencijal na svim područjima života? Po tuđoj logici trebala bih biti sretna ako zadovoljim normu života bez kredita, solidnog posla u “struci” i djetetom (ili više njih ako je moguće).

Ili u društvu doista prevladava tolika količina uspoređivanja s drugima da je lakše uzdignuti nekoga iznad sebe glorifikacije radi, smatrati se manje vrijednim jer danas nitko nema samopoštovanja!? Kroz vrijeme je dokazano kada se ne možemo pohvaliti vlastitim uspjesima i postignućima, najlakše je prikrpati se nekome tko se „ubija“ da ostvari ono što želi.

Da nema tog besramnog „krpanja“ nikad ne bi bilo onih najnižih strasti – nacionalizma, lažnog zajedništva samo kad je sranje i veselja svih onih europskih/svjetskih prvenstava te manipulacijom masama koji prvo vide drugog (koji diže trofeje), pa onda sebe (koji krpa kraj s krajem, a nikad ne pomisli „I ja želim dizati trofeje u svom životu, želim postići najbolje što mogu.“).

Kad se počne razmišljati da želiš najbolje za sebe – niti jedan sustav te ne može uvjeriti u suprotno, možeš ostati bez ruku i nogu, ali dok ne ostaneš bez mozga ili zdravog razuma, nitko drugi ti neće biti kriv za to tko postaješ osim tebe samog.

Cijena razmišljanja izvan okvira nije bitna jer dugoročno ti znaš tko si, drugi znaju s kim imaju posla.

Previše puta tijekom obrazovanja i socijalizacije su me pokušavali ušutkati jer „tko sam ja da kažem ono što boli, što stvara trn u oku društvu, što ljulja nečiju utopiju, a to nekad (nikad) nije lijepo čuti“.

Ja sam Andrea i nemam dlake na jeziku. Nikad nisam imala. Samo sam u međuvremenu zaboravila da nemam.

Najlakše je izbjeći kritiku tako da šutiš, ne radiš ništa i ne govoriš ništa. Da budeš ništa.

Ali svi smo mi nešto. I netko.

Ili budeš govornik masama, populist, hodač uz dlaku, prosječan i klimaš glavom na sve društveno servirano, odustaneš od sebe ili se pretvoriš u dio mase. Mase koja viče „BUDI AUTENTIČAN!“, a autentičnosti nisu vidjeli, samo pretvorili taj pojam u suhoparan trend.

Ili hodaš svojom stazom, duboko u sebi znajući tko si i gdje ideš bez obzira koji epitet zaradiš putem.

I jesi li spreman odustati i biti ništa, autentična jedinka uklopljena u masu?

Nisi.

I ja mislim da nisi.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Zovem se Andrea Tintor, autorica sam bloga 'Razlivena Tinta' i zaljubljenik sam u knjige, čitanje i pisanje. Volim promatrati svijet i crpiti inspiraciju iz svakodnevnih trenutaka. Osim na blogu pratiti me možete i na Facebooku.