Spadam u kategoriju „od 9 do 5“ već deset godina. Točnije, moja kategorija je „od 7 do 3“, ali to sada i nije toliko bitno. Zna se što se misli kada se priča o rasponu od 9 do 5 sati. Osam sati dnevno provedenih na poslu. Svakog dana. U isto vrijeme. Od istog od do istog do. Htio, ne htio. Dalo ti se, ne dalo ti se.

I iako tekst još nije ni započeo, već vidim naoružanu vojsku koja će opaliti po sretnicima koji sjede u svojim toplim uredima osam sati, istodobno ih zamišljajući kako svih tih osam sati vrte kemijsku olovku poput Georgea Constanze i gledaju na sat.

Odložite oružje, ovaj tekst neće biti žalopojka o tome koliko je teško dnevno raditi osam sati, jer naravno da sam svjesna da postoje ljudi koji u danu rade dvostruko više, u lošim uvjetima, na hladnoći, žegi, i još k tome u posao ulažu veliki fizički napor.

Ovaj tekst nije žalopojka, ovaj tekst je promišljanje o načinu života kojim žive mnogi od nas i propitkivanju koliko toga nam od života ostane kad cvikamo svoju karticu na izlazu iz firme.

Koliko nam realno sati i minuta ostane da bismo se posvetili onome što volimo? Koliko nam vremena ostaje da bismo se usredotočili na neke svoje osobne ciljeve pokušavajući uklopiti i zadovoljiti sve što se mora ugurati u naš dan?

Nakon godina i godina života „od 9 do 5“ počela sam osjećati prazninu. Najveća praznina u danu javljala se u popodnevnim satima nakon posla, nakon ručka, u onim legendarnim trenucima kada napokon malo odahneš.

Imala sam osjećaj da se nemir cijeloga dana počinje artikulirati upravo u tim trenucima odmora. Trenucima u kojima sam shvaćala da zapravo uopće nisam umorna, samo zasićena. Praznina bi se ubrzo počela pretvarati u nemir koji bi trebalo ili eutanazirati ležanjem na kauču ispred televizora, ili trčanjem po nekom igralištu s vrištećim slušalicama u ušima. Barem do večeri kada bi i taj nemir iščeznuo zajedno s posljednjim trzajima dana.

I tu se ne radi o poslu kao takvom. Radi se o ritmu koji je za mnoge od nas neprirodan. Činjenica je da postojimo i mi kojima nakon nekog vremena zakaže funkcija automatskog načina rada. Jednostavno počne preskakati neki vijak u nama.

Što kada shvatiš da je tvoje vrijeme da napraviš nešto toliko ograničeno da nakon što pojedeš taj ručak svaki put pomisliš da se bez veze nerviraš jer ionako nema vremena za sve to što bi htio. Ali što kada te ta želja ne napušta? Što kada ne nestaje? Što kada ona, usprkos svemu raste?

Činjenica je da svi mi živimo u svojoj maloj kutiji. U toj istoj kutiji stišće se naš način razmišljanja, proživljena iskustva, sve ono što smo do sada vidjeli i čuli. Kada zbrojimo sve navedeno, kutiji još samo nedostaje poklopac da nas odvoji od svega onog drugačijega i nepoznatog.

Često, sasvim neopravdano, mislimo da izvan te kutije ne postoji ništa, samo zrakoprazan prostor, a da se unutar nje nalazi cijeli svijet sa svojim pravilima koja ne smijemo prekršiti, jer jedino zahvaljujući njima funkcioniramo.

Uvjereni smo da znamo hodati. Stojimo uspravno i sposobni smo raditi korake. Nitko nas ne može uvjeriti da to možda radimo na potpuno krivi način. Ali… pristajemo li učiti hodati iznova, ako smo uvjereni da hodati znamo već odavno?

Odgovor na to pitanje možda će biti postavljanje još jednoga.

I to ne samo naših. Iskustava svih oko nas koje nesvjesno upijamo iz dana u dan.

Oko mene su svi živjeli životom „od 9 do 5“. Moji roditelji također su živjeli na taj način, pa sam, vjerojatno nesvjesno ponukana viđenim i sama krenula istim putem. Alternativni načini izgledali su mi u najmanju ruku egzotični i strani. Pomalo opasni. Nesigurni. Ovo je bio potvrđeni način. Često dosadan, ali i u toj svojoj dosadi provjeren.

Sve dok nije počeo preskakati onaj vijak. Sve dok nisam počela shvaćati da i poslije 5 sati postoji toliko života koji ne želim propustiti. Toliko ciljeva za ostvariti, želja za ispuniti.  Nekih svojih snova od kojih ne želim odustati jer ne znam hoću li u 5 sati imati snage za ustati se s kauča.

I da, bilo je svakako. I još uvijek je svakako. Bilo je pisanja do dva ujutro, bilo je neprospavanih noći, bilo je preranih jutara i ritma naoko opasnog po zdravlje. Bez reda, bez rasporeda. Uvijek poslije 5.

Ipak, prvi puta sam osjetila da sam provirila iz one kutije i pogledala u onaj zrakoprazan prostor. Tko zna koliko će mi još vremena trebati da u tom prostoru ugledam ono što želim, ili to dohvatim rukom, ali podignuti taj poklopac bila je najbolja stvar koju sam mogla učiniti.

Za sve što želiš postoji način. Možda će biti nezgrapan, neuredan i nestalan. Prečesto naporan s tendencijom odustajanja. Prečesto  zanosan s tendencijom da povjeruješ da je sve moguće. Kakav god bio, kroz njega ćeš upoznavati vlastite rubove. Ispitivati krajnje granice vlastitog strpljenja i nemoći. U konačnici postati  potpuno spreman da dođeš do onoga prema čemu si krenuo.

I da, sve to moguće je poslije 5 sati. Vjeruj mi. Puno “mogućije” od onih teorija da “ostaviš sve i kreneš tamo gdje te srce vuče”. Budeš li se vodio tom preporukom najizglednije je da će te odvući u još veći nemir i frustraciju.

Ako i ti osjećaš nemir negdje u vrijeme nakon ručka, zagledaj se duboko u sebe, vjerujem da ćeš imati što za vidjeti.

I kreni. 

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Započela sam pisati blog kako bih sama sebi dala odgovor na pitanje što želim u životu i koje su moje iskrene želje. Post po post moj blog se pretvorio u priču o ženi kojoj su se počeli ostvarivati snovi i koja je počela živjeti jedan sasvim običan život - onaj koji zaista želi. Drage dame, ljubiteljice chick lita, navalite! Spakirajte svoju snagu u kofere, pročitajte i slijedite savjete s mojih stranica i sigurna sam da i vas nakon toga očekuje put u život koji pišu vaše želje! Vaš crveni tepih je spreman! Pratite me na mom blogu i Facebook stranici.