Zagrepčanin Tomislav Lubenjak je jučer oborio svjetski rekord u guranju automobila. Gurao ga je oko 24 sata i prešao preko 100 kilometara.

Komentari na društvenim mrežama su, dakako, šareni. Neki mu čestitaju, neki kažu da bi oni taj autić odgurali bez problema i šta koji kurac nije gurao neki od preko tonu, a ne to sranje od 800 kila. Neki smatraju da je budala i probisvijet jer im se ne sviđa način na koji je on potrošio 24 sata svog života. Zašto nije to vrijeme potrošio na neku aktivnost koju oni odobravaju?

Odmah bi se otvorila škola guranja automobila, poneki roditelji bi postali opsjednuti s time pa bi svoju djecu od malena trenirali da guraju sve veće i veće stvari ne bi li jednog dana i oni postali olimpijski pobjednici i/ili bogati.

Znate koliko najbolji biciklisti na svijetu potroše na Tour de France sve skupa? Oko 83 sata. 3 i pol dana čiste vožnje. Ali jebiga, za to se dobiju novci, slava, status, itd. pa onda nije gubitak vremena. Sumnjam da je itko ikad te ljude pitao “kaj ti nemaš niš pametnije za raditi”.

Ali ovako, pošto je Tomislav to odradio za svoj osobni gušt, za svoju osobnu pobjedu, za koju se ne dobiva ni medalja ni novac ni društveni status, nego “samo” crtica u Guinnessovoj knjizi rekorda, on je budala koja nema ništa pametnije za raditi. Sve stvar koje u životu radimo moraju biti isključivo za novac.

Osim toga njegov pothvat i nije bogznakaj jer moj prijatelj Mato bi mogao takav auto gurati i tjedan dana ako treba samo neće jer je skroman čovjek i ima pametnijeg posla za raditi. Ali samo da znate, jači je od ovog lika. Jako je jak. Baš je ono, jak.

Ono što mi je zanimljivo je da postoji nemali broj ljudi koji smatraju da je valjda svaka sekunda njihovog života korisno potrošena, a sve aktivnosti koje su im strane ili neobične su gubitak vremena.

Neki od ljudi koji su rekli “kaj ovaj nema pametnijeg posla” su ljudi koji:

– provedu 7 sati dnevno u birtiji

– nisu propustili nijednu epizodu Big Brothera, Farme, Ljubav je na selu, Šoping kraljice, Krvi nije voda, Krim Tim 2, sve sapunice koje su ikad izašle, i ostale TV dragulje

– će satima stajati naslonjeni na ogradu i sa susjedom pričati o drugom susjedu ili o vremenu

– su satima stajali u redu kako bi glasali za HDZ u BiH

– su svojevremeno mahnito hodali gradom i tražili Pokemone

– slažu puzzle od 10,000 komada

– pikaju svoj jubilarni 500. goblen

– znaju klingonski

– odigraju 190 partija bele zaredom

– stoje satima na ulici kako bi sudionicima gej parade mogli doviknuti “mrš pederi”

– (umetni neku aktivnost koja je tebi čisti gubitak vremena)

Pri tome većinu od tih aktivnosti ne osuđujem (znate koje osuđujem), neka svatko radi ono što ga veseli, ali ako ih gledamo kroz prizmu “korisno utrošenog vremena” (što god to bilo), prilično slabo kotiraju.

Recimo, ja sam pogledao Sharknado 1-5 i svih 7 nastavaka Policijske Akademije. Nekoliko puta.

Potrošio stotine sati na razne igrice na mobitelu i tisuće sati (nekad davno) na kompu i Playstationu 1.

Digao se u 2 ujutro kako bi u 3 ujutro stao u red da kupim kartu za U2 (bio sam tek 7. u redu) da bi na kraju ispalo da sam je mogao kupiti ispred stadiona bez problema jer ipak nije bilo baš toliko interesa za dva koncerta dva dana zaredom.

Tri godine proveo na faksu kojeg nikad nisam završio i na kojem sam dao tek jednu godinu.

Koliko puta ste si rekli “da sam bar pametnije potrošio/la svoj vikend ili slobodno vrijeme”? Koliko vas je potrošilo mjesece ili godine na potpuno pogrešnu osobu?

Radite stvari koje vas vesele i za koje nećete osjećati da su gubitak vremena i pustite druge da rade to isto.

Ja sam više puta proveo od 6 ujutro do 8 navečer na biciklu, odvozio i do 240 kilometara i došao doma mrtav umoran. Tu i tamo bi me netko pitao što mi to treba.

Treba mi. Treba mi taj osjećaj zadovoljstva da sam napravio nešto što je napravio mali broj ljudi u Hrvatskoj. Treba mi taj osjećaj probijanja vlastitih granica. I treba mi zato što mi je to jebeni gušt. I zato što žderem kao svinja, a posao mi je sjedilački i moram negdje ispucati višak kalorija.

Nije li to zapravo barem djelomični ako ne i potpuni smisao života? Zadati si ciljeve u životu i onda ih ostvariti, i jednom kad ih ostvarite, zadati si nove, teže, i drugačije ciljeve i onda ih opet ostvariti i tako sve dok ne umrete i onda vam na sprovodu ljudi komentiraju “bože, na što je ovaj potrošio svoj život…”, a zapravo su ljubomorni jer ste vi imali ciljeve, koliko god ekscentrični bili, i radili ste na tome da ih ostvarite, i imali ste svrhu u životu, a jedina aktivnost  ljudi na vašem sprovodu je omalovažavanje tuđih ciljeva, jer su zapravo duboko u sebi prazni i nesretni jer polako shvaćaju da su većinu života proveli pred televizorom i na Fejsbuku umjesto da su imali nekakav cilj, koliko god blesav bio, i da su ga ostvarili i bili zadovoljni s ostvarenim i onda si zadali novi cilj i tako sve dok ne umru i da onda i njima na sprovodu budu ljudi koji komentiraju “bože, na što je ovaj potrošio svoj život…”?

Ja mislim da je.

P.S. “Da sam bar svoje vrijeme potrošio na nešto pametnije od čitanja ovog teksta.” Evo, uštedio sam vam vrijeme na komentaru. Uvijek na usluzi.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autoru: 

Moje ime je Leon Zrile. U slobodno vrijeme bicikliram, gledam filmove, i čitam knjige. O svojim pogledima na život pišem na svom blogu Profane misli dok na svojoj Facebook stranici Pseudohumor objavljujem kratke fore, anegdote, i raznorazne bedastoće iz svog života.