Možeš samo nemoćno promatrati kako se mnogo toga ruši, i imati osjećaj kao da se sve urotilo protiv tebe. I sama sam bezbroj puta bila u takvim situacijama. Treba doista mnogo snage da se suočimo sa svim onim što nas ponekad sputava. Prepreka? Ne postoji li ona da bi se preskočila? Problem? Njega treba riješiti! Naizgled bezizlazne situacije uvijek imaju izlaz, baš uvijek, jer ne postoji problem bez rješenja.

Koliko njih? To je ključno pitanje koje me trgne, i natjera da u svemu onom što se događa ne posegnem za očajanjem. S vremenom sam naučila da nad malim problemima ne treba plakati. Oni dolaze i prolaze, oni su životni začin, lekcija koju trebamo odraditi da bi uživali u trenutcima koji će uslijediti. Ljutnja, tuga, očajanje… ništa od tih osjećaja situaciju neće promijeniti. Samo se uzalud raspadamo na komadiće, a za to doista nema potrebe. Kad se raspadnemo, netko te komadiće treba i pokupiti, a zašto? Sve to možemo spriječiti. Treba vremena da se spoje, i nikada više ništa nije isto. Moramo naučiti čuvati sebe, ne uzimati sve previše k srcu. Nezgode se događaju, i to tako treba biti. To nam ne bi trebalo ugasiti osmijeh na licu. Nikako. Imamo samo jedan život. Svaki dan bez osmijeha je izgubljen dan. Dan bez sreće je ništavilo kojem se ne smijemo prepustiti. Ima mnogo važnijih stvari od prepuštanja problemima. Samo trebamo pronaći izvor iz kojeg ćemo piti kada smo na rubu odustajanja. Ne ide to preko noći.

Znam svi mi trebamo nekakav poticaj, promjenu sklopa u nama. Trebamo ljude koji će nas nadahnuti, ljude koji će nam biti uzor. A ja sam prije mnogo godina upoznala jednu posebnu osobu. U pitanju je osoba koja je preboljela cerebralnu paralizu. Njegov vedar duh je bio zarazan. Ne, on nije dopuštao da ga ljudi sažalijevaju, on je naučio živjeti sa svojim hendikepom, i naučio je kako da ga pobjedi. Nije se mogao služiti rukama, ali je imao noge. Iako teško pokretan, gotovo nemoćan bez kolica, naučio je slikati nogama. To nije bila odluka, to je bila nužnost. Upotrijebio je ono što je mogao, upotrijebio je najbolje kako je znao. Godine vježbe, krvi i znoja, pretvorili su ga u akademskog slikara čiju sliku i ja sa ponosom držim na zidu svoje kuće, na najljepšem mjestu. On je danas međunarodno priznati umjetnik koji izlaže po cijelom svijetu.

On je osoba kojoj se neizmjerno divim, osoba je koja je pobijedila sve predrasude, osoba je koja nije prihvatila ograničenost, već je pronašao način kako da iziđe iz oklopa tijela koje ga je ograničavalo. I svaki put kad sam na rubu odustajanja, pomislim na njega.

Uzimamo sve ''zdravo za gotovo''. Život je da se živi, a ne da se plače nad problemima. Problemi će se riješiti, hoće. Ako ih ima više, jedan po jedan, ali ti problemi ne trebaju ispuštati crnilo po našim mislima i tijelu. 
Jer, život je tako lijep. Dovoljno je samo da se okrenemo oko sebe, i da dobro pogledamo. Okruženi smo ljepotama od kojih zastaje dah, savršenstvima koja su djela prirode, ljudskih ruku, okruženi smo srećom, samo je trebamo pustiti u naš život, zagrliti i živjeti s njom.

Nećemo živjeti vječno. To bi trebali imati na umu. Zato i ne smijemo protratiti život na beznačajne svari. Trebamo raditi ono što nas veseli, trebamo uživati u životu, isto kao i u tišini koja nam je povremeno i te kako potrebna. Trebamo misliti na sebe, ali i na ljude koji nas okružuju.

Promijenimo se. To je jedini savjet koji vam mogu dati. Budimo svjetlo u ovom sumornom svijetu, budimo osoba koja širi toplinu. Ako se promijenimo mi, promijenit će se i ljudi oko nas. To je istina koju će rijetki priznati. Kad vidiš nekog sa sumornim licem, osmjehni mu se. Vidjet će preobrazbu na njegovom licu, od iznenađenja, do vjesnika osmijeha, a zatim širok osmijeh. Ponekad doista mislim da su se ljudi zaboravili smijati? Zašto? Zar osmijeh nije najljepši poklon kojeg možemo svakom dati? Nije li on onaj koji je u stanju napraviti pravo malo čudo, a danas su ta mala čuda potrebnija nego ikada.

Ljudi ne vole gledati sumorna lica, ne vole ljude koji kukaju. Izbjegavaju ih. Nikomu to nije potrebno, a zašto bi bilo nama? Nemoj da ti misli postanu neprijatelj protiv kojeg se trebaš boriti. Usmjeri te misli onako kako ti želiš, usmjeri ih prema sreći. Sanjaj, radi, ali nemoj da ti ti neralni snovi utječu na stvarnost u obliku tuge. To je nedopustivo. Osmjehni se svojim snovima, gledaj na njih kao na cilj kojeg imaš, i uživaj u malim usputnim stvarima koje ti se događaju. Stvar je samo o prihvaćanju sebe, svega oko sebe, ali i stvarnosti koju svakako možemo uljepšati pozitivnim mislima. 

O autorici:

Ime mi je Kata Mijić, i od 1999. godine do sada objavljeno je više od 600 mojih životnih priča, 220 ljubavnih romana i 13 knjiga. Otkako pamtim želja mi je samo pisati. Pišem ljubavne romane i životne priče, najčešće u pauzama od posla koji nema veze s pisanjem, ali je plodno tlo za inspiraciju. Vjerujem da moje priče mogu pomoći ljudima kako bi živjeli sretniji i ispunjeniji život.