Moji su mi roditelji umjesto igračaka darovali - slobodu

Sjećam se da smo živjeli u malom stančiću u Vrapču u ulici Nikole Gorjanskog broj 7 na drugom katu. Penjući se po drvenim stepenicama koje su škripale, na zadnjem katu koji je bio drugi, nalazio se naš stan. Ulazna vrata od stana bila su drvena. Bila su toliko stara i jadna da si ih i zaključana jačim guranjem mogao otvoriti. Kuhinja i dnevni boravak bili su jedna mala sobica, uz to smo imali malu kupaonu i dvije male spavaće sobe. Nisu mi dali sve što sam htjela, a ako sam htjela pet kuna za nešto slatko morala sam bacit smeće ili nešto.

Sjećam se i da tad nije bilo PDV-a pa si s pet kuna mogao kupiti par sitnica slatkiša. Kad sam išla u osnovnu školu preselili smo se u Malešnicu. U novi stan, stan od 70 kvadrata, moja soba je bila malo veća, al smo zato imali super balkon u dnevnom boravku. To je za mene bio već luksuz. Zgrada je imala protuprovalna ulazna vrata, napredak je bio očigledan.

Tata je izbivao po nekoliko dana kada bi imao turneju, ja se sjećam da bi slušala cijelu noć kad će se vrata otključati da se dignem iz kreveta i pozdravim ga s vrata. Nakon što bi se izljubili i izgrlili tata bi mi dao Tobleronu. Mrzila sam ju iz dna duše, ali njemu je bio smiješan moj razočaravajući pogled na licu kad bi mi dao tu ogromnu groznu ciglu čokolade koju nikad nisam znala kako da jedem.

Kad bi mu dosadilo zabavljati se mojom tugom, izvadio bi M&M i gledao kako mi se razvlači osmijeh na licu. Duty free shop vrećica je bila najveća sreća mog djetinjstva. Jela sam čokolade kojih je bilo samo na njemačkom aerodromu. Kod kuće nikad nismo imali slatkiše, slatkiše sam kupovala izvan kuće, kad bi išla u školu. Mama nikad nije kupovala ni sokove ni grickalice, pa su mi najbolji prijatelji postali oni koji su uvijek imali slatko kod kuće.

ELLA DVORNIK: Budite zahvalni i to će biti početak života kakav sanjate

Moji prijatelji su svi živjeli u većem luksuzu od nas. Ja sam imala dvije Barbike i jednog Kena, a za Božić ili rođendan bi dobila neki mali dodatak. Moja prijateljica u zgradi je zato živjela u duplo većem stanu, balkon joj je čak bio veći od našeg stana, imala je sigurno četiri Barbike, al uz to je imala i Barbie brod, i vrtić i kuhinju i svašta nešto.

Ja sam svoje Barbike nosila gore da vide što im svijet nudi. Uvijek sam žudjela da i ja imam ekstra stvari za Barbie, da kad moji prijatelji dođu kod mene, da im pokažem raskoš svojih lutaka.

Nisu me ograničavali do kad mogu biti vani, ni kad želim ići vani, mojoj prijateljici nije bilo tako. Uz sav luksuz koji je imala, imala je stroge roditelje koji su većinu vremena radili, i zamjenjivali su svoje vrijeme stvarima. Radili su što su morali jer su se bavili poslom koji je bio jako zahtjevan i težak, ali ona nije imala slobodu čak ni da ostane vani pet minuta duže ispred zgrade. Sjećam se da je uvijek s balkona pitala mamu ili tatu da je puste još pet minuta, i odgovor je uvijek bio ne. Tužnim pogledima smo se rastavljali dok je ona odlazila doma, a mi smo svi nastavljali igru.

Kad razmislim o sebi kao djetetu i svojim aspiracijama i željama, nisu se puno promijenile, imam osjećaj da kad odrastemo ostanemo ta ista djeca samo dobijemo mogućnost da ostvarimo te svoje snove. Dok smo skupljali Pokemone, najveća nam je želja bila da dobijemo zlatnog Pokemona. Ta zlatna kartica imala je status. Znali smo točno koja osoba u školi ima koju zlatnu. To je bio prestiž. Domagoj je imao Brooke’s Ninetailsa i svi su činili sve da se domognu te kartice. Mijenjali busene svojih, mamili prijateljstvima, stvarima, ne puno drugačije nego što odrasli čine danas.

Danas je prestiž isto onaj koji ima zlatnu karticu. Ona osoba koja je uspješnija, koja ima nešto što mi nemamo. Isto ju se mami na svakojake načine samo da bi se i mi osjećali kao da smo dio te lige ljudi. I dalje želimo brodove, i kuhinje i sve što smo htjeli za svoje Barbike tada, možda.

ANDREA TINTOR: Studentski život i zarada često ne idu skupa. Ali, postoji način!

Možda ne sjedimo svaki dan u svojim sobama i žalimo što nemamo, al ne bismo se žalili ni da imamo, ako me razumijete. Ništa se nije promijenilo od kada smo bili djeca, sve što smo tada usvojili, ostalo je i danas. Na neki način to sve primjenjujemo i u odraslom životu. Nametnuto nam je od djetinjstva da je bolje imati brod i kuću i (Barbie) auto, i poželjniju i rijetku Pokemon karticu, i tako odrastemo želeći te iste stvari, a ni ne znamo zašto.

Ljudi danas mijenjaju sve da bi imali nešto što im realno uopće ne treba. Mi smo se savršeno zabavljali s Barbikama i bez Barbie broda. Brod je bio samo rekvizit koji je bio zanimljiv, jer je bio dodatna tema naše igre, ali nikada nije bio bitniji od Barbie, jer bez Barbie, brod je samo bio brod.

Čula sam priču o dečku s kvarta, koji je prodao svoj stan od roditelja da si kupi Lamborghini Diablo. Nije imao gdje živjeti pa je živio u autu nekoliko mjeseci. Vozio ga je jednom tjednom jer nije imao ni za benzin. Takvi ljudi postoje. I iz nekog razloga misle da ako imaju bijesan auto da će se svi htjeti družiti s njima, al ono što nemaju je dom, sigurnost, a to je nešto što su nam roditelji davali, a mi smo uzimali zdravo za gotovo.

Fokusirali smo se na stvari s kojima smo se igrali, nismo razmišljali o krovu nad glavom, i hrani koja nam je servirana, žrtvi koja je učinjena da bi na kraju krajeva imali možda i vlastitu sobu i te dvije Barbike.

On nije imao redovan stalni posao gdje mu je plaća sjedala svaki mjesec, znali su proći mjeseci da novca ne bude, i zato su moji roditelji živjeli u balansu, gdje su štedjeli za takve mjesece i imali su što manje troškova su mogli, nisu se razmetali novcem i kupovali skupe automobile. Stan su skoro u kešu otplatili, a vozili smo Peugeot 106 i kasnije Renault Megane. Ništa luksuzno.

Znala sam da novac ne pada sa stabla, i vidjela sam na svom tati koliko mu je teško stalno biti pod pritiskom živeći život u potpunoj nesigurnosti od sutrašnjeg dana. I moja mama, koja je pokušala ostati što pozitivnija za moje dobro, ne znajući što nas čeka u budućnosti. Trudili su se da dobijem dovoljno da ih ne preispitujem kao roditelje, ali ne previše da bih stalno tražila i bila nezadovoljna.

Svakako se počastim nekim luksuzom manjim kada mogu, baš kao što su i mene roditelji prije početka školske godine vodili u Graz da kupim odjeću, ili kad bi dobila neku odjeću za Barbie… Ali ništa više od toga. I dok sam se možda kao dijete uvijek pitala ‘’Zašto drugi imaju to, a ja nemam’’, sad mi je sve puno jasnije, i sad mi je drago što nisam. Ne bi mijenjala slobodu koju sam imala kao dijete za nijedan Barbie brod, i nadam se da dok će Balie odrastati da će i ona naučiti ono što sam ja naučila kao dijete.

Da te jednako veseli veliki Barbie brod, kao i jedna Barbie, ali ništa te nikada neće veseliti kao tata koji dođe u četiri ujutro nakon četiri dana izbivanja s tvrdom Tobleronom i s vrećicom M&M bombona, ili kao mama koja te pusti da ostaneš vani pola sata duže. Tih stvari se ipak sjetim češće nego svoje Barbie, kojoj više ne znam ni lice ni boju kose ni priče koje sam s njom pričala.