Budite zahvalni i to će biti početak života kakav sanjate

Vidjela sam kraj prije nego što je išta započelo. Kad sam ulazila u dućan nisam rekla “Dobar dan!”. U ušima sam imala slušalice, oglušila sam na cijeli svijet oko sebe. Mrštila sam se više nego smijala. Izbjegavala sam ljude koji su bili zahtjevni. Htjela sam biti sama u svojem svijetu… I bilo mi je grozno.

Pogledala sam malo oko sebe. I iako je bila hrpa stvari koje nisam mogla podnijeti, shvatila sam da ima mnogo stvari koje obožavam, koje volim, koje uzimam zdravo za gotovo. Možda nemam još stvari koje želim, ali imam stvari. Imam krov nad glavom, imam obitelj, imam prijatelje, odjeću koju nosim i stvari koje radim.

Onog trenutka kada odustanem od sebe, budem nezadovoljna sobom, prizivam nezadovoljstvo u svoj život. Nemam zašto biti nezadovoljna. Okej, možda nemam tijelo kakvo želim imati i ne živim u kući u kakvoj bih jednog dana željela živjeti, ali zdrava sam i živim u četiri zida i ta četiri zida su jednako dobra kao i nečijih 60 zidova.

Prvi korak je uvijek da cijenim ono što imam sada, kako bih jednog dana mogla imati više. Ako sad negdje sjedite i užasno ste nezadovoljni, uzmite si minutu da pogledate oko sebe, gdje se nalazite i nađite pozitivnih stvari u svojem okruženju. Ja sam tako nezadovoljna sjedila na Braču. Bez posla, bez novca, bez ambicija, bez plana, bez volje, bez ljubavi. Imala sam 22 godine, mama me hranila, svi moji prijatelji su išli na faks ili radili, a ja sam sjedila i čekala da mi padne s neba. Živcirala me je moja situacija, a nisam nikad poduzela ništa da je promijenim.

Sjela sam uz pivu na svoju terasu i odlučila da je vrijeme da promijenim svoj život. To je značilo da sam već tog trenutka morala napraviti nešto pozitivno za sebe kako bih prizvala nove pozitivne stvari.

Ellu Dvornik, osim na webu, pratiti možete i na Facebooku te na Instagramu. 

Prva stvar je bila zahvalnost prema svojoj obitelji koja mi je pružila šansu da u tom trenu sjedim na Braču dok neki ljudi nisu uopće vidjeli more. Neki ljudi nemaju kuću na Braču, i činjenica da ja ne cijenim to bogatstvo je uvreda svim tim ljudima koji se trude i rade da bi svoja ljetovanja platili, a meni se samo dogodilo, po defaultu. Druga stvar je - mlada sam, imam cijeli život ispred sebe, dvije ruke i noge i volju. Volju da promijenim trenutnu situaciju, volju da budem što želim biti.

Ono čega se najviše bojim je smrt. Što ako umrem, a nisam živjela kako sam htjela živjeti? Je l' ima gore kazne? Vjerujem da su pakao i raj mjesto na zemlji, a sami shvatimo gdje smo bili kada umremo. Koliko biste se razočarali pred smrt da saznate da ne idete nigdje, da ste već tamo bili? A niste si stvorili raj, jer vas je bilo strah riskirati.

Strah nas tjera na neuspjeh. Strah su izmislili ljudi koji ne žele da uspijete. Jedini recept za uspjeh je da izbacite strah od nepoznatog.

Kad ljudi kažu rizik, misle na bungee jumping, na kladionice i takve stvari. Rizik dolazi u puno više oblika. Može biti da promijenite struku, preselite se u drugi stan, prestanete se družiti s nekim ljudima…. Svakome je rizik drugačiji, ali rizik je drugi korak koji vodi do promjene. Sigurna zona je ono gdje se osjećam ok. Ne dobro, ne savršeno, već ok. Samo zato jer je predvidljiva i znam od kad se probudim šta mogu očekivati. Čak i ako je zona grozna, ako je poznajem ona postaje sigurna. To nije pozitivno u svim slučajevima.

Ako, naprimjer, živim sa svojim roditeljima do 35. i navikla sam se, to je moja sigurna zona. Ako imam prijatelje već 20 godina od kojih mi se, da prostite, sere, al' ih znam dugo, to je moja sigurna zona. Možda su dosadni, ali su predvidljivi. Ono što me onda straši je ‘’što ako’’. Što ako odlučim da se više neću družiti s njima? Bacila sam 20 godina lažnog prijateljstva u vjetar. Loš prijatelj je bolji od nikakvog prijatelja, mislila bih si. Ne mislim to više.

Oni su toliko debelo u sigurnoj zoni da ni ne razmišljaju o drugačijim scenarijima. I koliko god mislila da će se stvari promijeniti, neće. Neće same od sebe. Hoću promjenu u životu? Krećem od sebe. Promijenim sva nezadovoljstva, izbacim sve duhove prošlosti i nove prilike će se ukazati nekim novim pothvatima. Ako čovjek cijeli život ne gazi naprijed, već stoji na mjestu, istrošit će se. Potrošni smo. Budite zahvalni na tome da ste živi i ako vam život daje priliku za rizikom, novim iskustvima i novim saznanjima, uzmite ju.

Većina nas nezadovoljnih ljudi voli kritizirati one koji su uspješniji od nas. Oni koji se stalno smiju, imaju sve, izgledaju bolje od nas i sole nam pamet. Kao što ja solim sada. Prva reakcija nezadovoljne osobe je ‘’Šta se praviš’’. Kada želim biti uspješnija u životu umjesto da zavidim ljudima koji su sretni, okružim se istima. Ljudi koji su sretni i zadovoljni svojim životima, znaju i sami kako se to postiže. Kad se okružim takvim ljudima, sve mi je lakše. Puno mi je lakše riskirati kada vidim nekog tko je sretan da to radi, puno mi je lakše probuditi se ujutro sretna kad imam prijatelje koji su pozitivni i koji svijet gledaju kroz roze naočale.

Ja sam kroz neko vrijeme odlučila biti prijatelj upravo onima na koje sam prije bila ljubomorna. Uvijek sam ih gledala i govorila ‘’Nije fer, njima sve polazi za rukom’’. Logičan je bio odgovor.

Ako vam nešto treba, prije ćete to dobiti ako ste pozitivni nego ako krenete sa žaljenjem. Ljudi se žele okružiti ljudima koji su uvijek sretni. Na trenutak im pomognu zaboraviti neke loše stvari, pa će tako uvijek neki posao dobiti osoba koja je nasmiješena , drži do sebe, zahvalna i zadovoljna, nego netko tko je stalno namrgođen, neuredan, nezadovoljan i žali se.

Nisam širila svoju negativnu energiju na druge, već sam dopustila drugima da prošire svoju pozitivnu energiju na mene... Odjednom od glumljenja sreće, zaista sam postala sretna. Svi su vidjeli da se smijem i prilazili su mi, htjeli su se družiti sa mnom i pričati sa mnom. Kad bi u tom trenu rekla da nešto trebam, svi su se nudili da pomognu.

Biti sretan, glumiti sreću ipak nije dovoljno. To je samo nešto što mi je otvorilo vrata. Nisam mogla biti nasmiješena osoba koja pruži ruke, a ima skrivene namjere. Kad si vesela osoba, moraš uveseljavati druge. Komplimenti i podrška su dvije stvari koje su ljudi zaboravili. Nije dovoljno biti fin i pristojan, a psovat si u bradu, isto kao što pogledamo oko sebe i budemo zahvalni na stvarima koje imamo, moramo naučiti u ljudima tražiti vrline, a ne mane. Mane svi imamo. Nešto što je možda nama mana je nekome vrlina. Ljudima je toliko ispod časti danas nekoga pohvaliti. Kako da budeš motiviran u svijetu gdje te ljudi konstantno kritiziraju i spuštaju? Naučila sam po putu da ako želiš primiti kompliment, moraš ga znati i dati. To ne znači da je netko bolji od tebe, to znači da si ti bolji jer ti nije ispod časti nekome dati zasluge za nešto pozitivno.

Onog trenutka kad sam počela gledati ljude u tom svjetlu, i kad sam im krenula davati komplimente, oni su se okrenuli i mene ohrabrili. Naučila sam tako puno toga o sebi od drugih. Naučila sam da neke stvari koje mene živciraju na meni, drugi cijene i vole, i samim time sam ih i ja zavoljela. Umjesto da sam zakopala te stvari daleko od drugih, ja sam ih mogla ponosno pokazati, znajući da ipak nije tako strašno.

Vjerujem da ako daš, da će ti se vratiti, pa stoga nikada ne dajem s očekivanjima. Ako nekome treba i ja mogu dati, dam… I ne čekam od te osobe da mi vrati jer znam da će mi se vratiti nekim drugim putevima. I tako su prošle godine.

Od curice koja je nezadovoljna sjedila na Braču bez prijatelja, bez nečeg svojeg, došla sam do žene koja živi u svojem stanu. ima svoj posao, okružena je pozitivnim ljudima, prilike se slijevaju u moje krilo kao vodopad, i ja se uvijek prisjećam da budem zahvalna, da budem sretna, da kažem ‘’da’’ prilikama koje mi život nudi, da budem oslonac i podrška drugima kada im to najviše treba, i da budem osoba s kakvom se i sama želim družiti. Promjenu uvijek radim prvo na sebi, nadajući se po putu da ću svojim postupcima ohrabriti nekog drugog da sebi prizove pozitivnost u život, i da se nekako svi skupa uspijemo dići iz dna bunara, i promijeniti cijeli ovaj tužni svijet nabolje. Iako ne vjerujem u Boga , vjerujem u onu ‘’čini drugima što želiš da tebi čine’’ i tom se rečenicom vodim  kroz život.

Za kraj, ako, eto, sjedite negdje i niste sretni, zamislite si na trenutak kakav život želite i kakva osoba morate biti da bi to dobili, i dok razmišljate o tome, podijelite par nasumičnih osmijeha nepoznatim ljudima.