Kolakušić je pokazao da je još jedan političar opasnih namjera

Znate one ljude koji govore: "E da mi je pet minuta vlasti"?

Mislav Kolakušić jedan je od takvih.

"Ja ću preuzeti poziciju ministra pravosuđa i policije i bit ću volonter premijer", izjavio je nositelj nezavisne liste za Europski parlament ovoga vikenda u Rijeci.

Nema veze što su ovo europski izbori, Kolakušić već sada kuje velike, možda i najveće planove. 

A ti planovi u zemlji koja ne može (ili ne želi) pobjeći od totalitarnih režima, plače za diktatorima i podiže spomenike autokratima zvuče savršeno prikladno. Pa i pogođeno. 

Ali i izuzetno opasno.

Grabež za ovlasti

Ne zato što su takvi planovi realni i ostvarivi, jer naprosto nisu, već zato što pokazuju tendenciju uzurpiranja ovlasti političara koji se u na političku scenu stupaju u ulozi spasitelja. A samozvani proroci i spasitelji, logično, vjeruju jedino sebi i misle da su mehanizmi vlasti jedino u njihovim rukama sigurni i efikasni.

Na takvim tendencijama gradila se hrvatska povijest, pa i moderna hrvatska država, na njima i danas dobrim dijelom počiva hrvatska politika, a iz njih - da ne okolišamo - proizlaze svi naši problemi u funkcioniranju institucija, poštivanju Ustava i provođenja zakona. 

Premijer je i danas najmoćnija osoba u hrvatskoj politici, osoba koja svojata i višak ovlasti, kontrolira procese, drži u ruci ministre i kontrolira institucije. Nekada čak i postrojava glavne državne odvjetnike.

Treba li nam u takvoj situaciji osoba koja će nas svega toga spasiti tako što će i formalno, kao premijer, preuzeti ključne resore u pravosuđu i policiji? 

Mislav Kolakušić bio je u kadrovskim kombinacijama Tomislava Karamarka za ministra pravosuđa još dok je radio kao sudac Trgovačkog suda. Sada bi Kolakušić preuzeo i taj resor, i još resora, i čitavu Vladu.

Je li to ono što hoće narod koji je podigao spomenik Franji Tuđmanu, predsjedniku koji je vlastoručno upravljao čitavom državom, od Vlade i Sabora, preko sudova i institucija, do medija i nogometnih klubova?

Spas pripada spasitelju

I što nam uopće sugerira ovakva Kolakušićeva prijetnja?

Da nema oko sebe nikoga kome bi mogao vjerovati u resorima nad kojima mu rastu zazubice. Da naprosto nema nikoga s kim bi podijelio te resore, što za samozvane mesije i nije toliko neobično. Da želi koncentrirati što veću, čak i formalnu, moć u osobi premijera, moć u pravosuđu i represivnom aparatu kao glavnim jamstvima političkog opstanka. Da nas želi uvjeriti kako spas ove države ovisi samo o jednom čovjeku.

I da zemlju koja desetljećima pati zbog koncentracije političke moći i miješanja politike u sve resore može izliječiti samo još više takve koncentracije moći.

Pravo je Mislava Kolakušića da misli kako je on najkompetentnija osoba za upravljanje nekim resorima, kao što je u neku ruku logično da osoba takvog profila može vjerovati jedino samome sebi. Ali ovakva tendencija je izuzetno opasna.

Jer, nakon što se ukine podjela resora u Vladi, može se ukinuti i trodioba vlasti, a onda se mogu ukinuti i izbori. Državi kojoj kronično nedostaju mehanizmi kontrole vlasti, najmanje su potrebni ovakvi Kolakušićevi prijedlozi.

Domovina puca po šavovima

Da se, recimo, pita Kolindu Grabar Kitarović, ona bi se u povjerenju sigurno pohvalila da bi ona sredila ovu državu u pet minuta samo kad bi joj dali veće ovlasti. Andrej Plenković već se riješio Mosta, a zatim i konkurencije u HDZ-u, jer smatra da će tako dobiti slobodu da počne mijenjati HDZ i Hrvatsku. Ivo Sanader je često ostavljao dojam da je, nažalost, okružen  idiotima i neznalicama, pa bi se sve raspalo da nije njega bilo.

Kao što se danas Franju Tuđmana proglašava Ocem domovine. 

Domovine koja se raspada po šavovima koje je on označio.

Kolakušićeva najava da bi htio biti i premijer(i to volonter?) i ministar dvaju resora može se stoga smatrati tek iskrenom verbalizacijom težnji koje godinama vuku ovu državu prema dnu. U hrvatskoj politici sigurno ima više onih koji misle da su jedino oni sposobni popraviti ovu zemlju nego što ima onih koji su u stanju okupiti najsposobnije ljude za spašavanje Hrvatske.

Mislav Kolakušić nije stoga donio ništa novo. Tek je malo podigao letvicu. I  zaoštrio kriterije. 

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.