Sretna nova godina

Neki dan je započela nova godina. Sretna nam nova godina.

U našoj kući nova godina započinje posljednjim danom ljetnih praznika ili prvim danom škole. Ovisi s koje strane kalendara gledaš.

Uz dvoje školaraca i gospoju prosvjetarku to je jednostavno tako. Preko ljeta sve ima onaj ljetni, opušteniji predznak i od svih ukućana to dugo toplo ljetno ne osjetim jedino ja. I to je tako već godinama i to je ok. Tako je – kako je. Ne žalim, ne njurgam. Sve pet. Proći će i ljeto i sve će se vratiti u normalu. U neku pomalo dosadnjikavu kolotečinu i bez obzira što je ponekad tako predvidljiva – svima nam odgovara takav tempo. Ljeto je ljeto u svoj svojoj ljepoti i naša obitelj funkcionira potpuno drugačije u ljetnim mjesecima. Laid back. Laganini.

Prvi znakovi nervoze počinju se osjećati krajem kolovoza kada kreće onaj redovni šušur oko nabavke knjiga i pribora, obuće, odjeće…

Došao je kraj bezbrižnim dugim danima i treba se okrenuti novoj godini.

Velike cure/žene u školu – a mala u vrtić.

Vrtić. O genijalnim tetama iz vrtića pisao sam prošle godine (klikni ovdje ako si propustio) i ništa se od tada vezano uz tete nije promijenilo. Hvala još jednom svim tetama. R e s p e c t. Volimo vas.

Vrtić je od ovog ljeta u našoj kući postao kamen spoticanja, uzrok velikog stresa i nervoze.

Nisam sto posto siguran što se točno dogodilo, gdje i kad je prelomilo, ali ovog ljeta smo imali „the situaciju“ koja se malo produžila i u ovu našu „novu“ godinu.

O zašto???

Roditelji čiji klinci idu u vrtić znaju u kojem smjeru će nastaviti ovaj tekst.

Da – u krivom. U totalno krivom.

I niti gospoja niti ja nismo bili sretni zbog te činjenice, ali budući da je bila tu – ne možeš ju ignorirati.

Sve je započelo još ljetos kada se većina vrtića prebacuje u ljetni režim.

Sezona godišnjih odmora, spojene grupe i sve ostalo što s tim ide u kompletu.

Neki klinci te silne promjene prihvate bez problema, a neki s problemima.

Naša petogodišnja klinka to je prihvatila u ovoj drugoj - problematičnoj kombinaciji.

O zašto???

Tete u vrtiću su najveći problem

S prvim danima ljetne sheme u vrtiću započele su lagano i naznake naših problema, a svakim novim danom euforija oko odlaska u vrtić bila je sve manja, a jutarnja nervoza bila je sve veća i veća.

Nije nam u prvi tren bilo u potpunosti jasno što se događa i o čemu je zapravo riječ, ali smo brzo shvatili kako je problem u tetama.

Problem - ne u smislu da su tete nešto krivo radile nego je problem bio u tetama u smislu da teta nema. Fizički ih nema u vrtiću.

Tete su na godišnjem. Nema ih. Tugica.

Koliko god to pojedinim roditeljima bilo čudno i pomalo apstraktno, ali i tete imaju svoje klince, obitelji – vole otići u kino, izlet – i kao i svi ostali – jako vole otići na godišnji. I to treba poštivati jer odrađuju lavovski posao.

I kad ujutro nije bilo niti jedne od naših teta – evo problema. Mala je krenula još doma ispitivati koja teta je ujutro. Nastavila u autu. Tisuću puta isto pitanje - hoće li biti teta Tihana ili teta Ana. Ana ili Tihana? Tihana ili Ana?

Gledam ju u retrovizoru i točno na njoj vidim kako postaje sve nemirnija i nemirnija i nemam srca reći joj kako znam da nema niti jedne od njezinih teta.

Znam kako bi doživjela tu informaciju – točno onako kako ne želim da ju doživi, ali…šutio sam.

Da stvar bude bolja – i ove druge tete koje su bile umjesto njezinih teta ujutro ona poznaje, i one su ovdje. Prisutne su, ok su si, voli ih, ali nije to to. Nisu to njezine tete i mo'š se ti slikat'.

Ne znam kako ostali klinci u grupi - pretpostavljam da isto kao i moja, ali na svojoj točno vidim kako je razvila jedan baš poseban odnos sa svojim tetama.

Odlasci u vrtić postali su nevoljka aktivnost, ali nije bilo druge opcije. Gospoja je još uvijek radila, ja sam radio, punica s penzićima po izletima i nemaš kud s djetetom – u vrtić se mora.

Uz suze i viku, ostajala je u vrtiću sve do onog svečanog trenutka kad je gospoja konačno započela s godišnjim. Nije više trebala ići u vrtić. Laknulo je maloj, laknulo je nama.

Malo mira. Dugo, toplo ljeto.

'ajmo sve ispočetka – i opet faza…

Znamo što dolazi ljeta. Nova godina, jesen, povratak u kolotečinu i povratak u vrtić.

I ajmo sve ispočetka.

Bilo je i ranije tih sporadičnih epizoda s vrtićem i nije ova najmlađa prva s kojom smo imali situaciju. Bez obzira na to što su od istih roditelja, odgajani na potpuno isti način – karakterno se razlikuju. I te kako.

Niti jedno dijete isto i sve su različite pa i s odlascima u vrtić razne kombinacije.

Najstarija je po tom pitanu bila najbolja. Čovječe – fakat nikakvih problema. Od privikavanja na jaslice pa do zadnjeg dana vrtića. Sve školski – po pravilniku. Bez ijedne jedine situacije. Srednja je imala svojih faza – daleko od toga da nije bilo je borbi po pitanju odlazak u vrtić, ali i to smo nekako preživjeli. Eto je sad – osmi razred. Sve ok. Imala je tu jednu fazu kad niti ona nije željela u vrtić pa smo imali brojne razgovore i uvjeravanja svakog jutra oko toga kako neodlazak u vrtić nije opcija. Trajalo je to jedno vrijeme, ali prošlo je. I zaboravili smo.

Nisam siguran je li problem u tome što smo imali odmak od osam godina do novog upisa u vrtić ili nešto drugo, ali kako god – imamo dijete u vrtiću i ponovno proživljavamo i doživljavamo sve tuge i radosti vrtića.

Bilo bi doista hrabro reći/napisati da smo bili potpuno flegma oko nove vrtićke sezone. Nismo. Niti najmanje.

Baš smo bili napeti oko toga jer nismo znali što nas čeka i s čim ćemo se morati suočiti, boriti i izići na kraj, a moguća su samo dva scenarija. Sreća i veselje ili nervoza i tuga.

Treća opcija ne postoji. Nema je.

I da stvar bude gora – ne znaš na koju stranu će ju okrenuti. Dobru ili lošu. Hoće li biti sve ok ili će biti borba?

Šanse su ti 50:50. Pa tko preživi – pričat' će.

Prvi dani devetog mjeseca bili su li-la. Onako, kako koji dan. Negodovala je malo, ali tete su već bile tu. Bilo je sve još u ljetnoj shemi, ali prošlo je ok. Ulovili smo se k'o pijan plota da se

za tjedan dana vraća sve u normalu – kako idu u novu sobu, kako su im tete opet natrag i samo njihove, kako nema više spajanja grupa. I upalilo je.

Kad izvučeš kraću slamku, ali tko se zadnji smije…

U kući su gotovo svi bili spremni za prvi dan škole i vrtića. Sve je bilo pripremljeno i bilo je potrebno samo dočekati taj ponedjeljak. Pa da započne naša nova godina.

Aha – nikad nije onako kako planiraš.

Ova najmanja je počela suludo kihati u nedjelju poslije podne i točno kužiš kak' joj nije baš najbolje. Curi nos, kiše, malo kašlje…

Fu*k – a sve je trebalo ići kao podmazano.

Odlučili smo ju ostaviti doma za svaki slučaj pa da vidimo hoće li biti neko bolovanje ili je samo stvar promjene vremena jer zahladilo je. I to podosta.

Na koncu nije bilo ništa i odlučili smo da u srijedu dijete kreće u vrtić. Nema razloga da ne ide.

Jutro nije dobro započelo jer je već krenula cviliti kako se njoj ne ide u vrtić, kako ona ne bi htjela spavati u vrtiću jer njoj je to dosadno. Pa joj je dosadno čekati dok gospoja ili ja dođemo po nju. Jesu li njezine tete u vrtiću?

Ona ne ide u vrtić – odlučila je. Uz vikanje i sve ostalo.

I krenulo je sve u krivom smjeru, a kad su takve situacija nastojimo ne uplitati se oboje.

Na vlastitom iskustvu smo shvatili kako je taj pristup najbolji jer ako navalimo oboje – nervoza se samo multiplicira, dovede do totalne katastrofe, a završi tako da se još i međusobno svi posvađamo.

Kad se baš potrefi dan – umiješaju se i velike curke da radost bude još i veća. I svi su istovremeno djelomično u pravu i djelomično u krivu. Jutro samo takvo.

Tu srijedu kraću slamku je izvukla gospoja, a ja sam samo mučki prisluškivao iz druge sobe. Rasprava je trajala i trajala, glasnoća se samo pojačavala i pojačavala, a atmosfera je bila napeta za popizdit'. Ja sam se spremio za posao i nestao u vidu magle, a gospojin prijeki pogled sam još dugo osjećao na leđima. U jednom trenutku sam čak imao osjećaj da sam se trebao umiješati, ali me je brzo prošao. Sorry, ali je.

Nisam želio biti upleten u situaciju jer sam znao da nakon srijede dolazi četvrtak i moj red kad malu vodim u vrtić. Mijenjamo se svaki dan gospoja i ja. Sve ovisi kako ona radi jer ako radi ujutro onda zbriše već u pola osam pa malu vodim ja, a ako radi popodne onda u vrtić malu vozi ona. Srijeda je bio njezin dan. Četvrtak moj.

Na prvoj borbenoj liniji s petogodišnjakinjom

I došao je. Četvrtak.

Gospoja je već otišla, cure su još spavale i bili smo solo.

Mala i ja.

Jedan na jedan.

David protiv Golijata.

Mala je još spavala. Blaženo. Anđelek moj. Promatrao sam ju nekih desetak minuta i pokušao dobiti odgovor na pitanje u kojem smjeru će otići jutro, ali nije ga bilo. Ida je jedna prosječna petogodišnjakinja i ponaša se onako kako se dijete od pet godina i treba ponašati.

Vrlo je draga, druželjubiva, nasmijana, prepuna energije i mala je ustvari jedna esencija pozitive. Totalno je cool to naše petogodišnje čudo. Dok ju ne prebaci, a prebacilo ju je čim je otvorila oči i vidjela me.

„Tata - ja ne bi u vrtić“ – za dobro jutro.

Ok?! Bar sam znao na čemu sam. Mislim da sam čuo i onaj zvuk zvona za početak prve runde.

Mala je krenula s ponavljanjem sveg onog što je govorila dan ranije. Iste fore koje je pokušala prodati gospoji, pokušala je prodati i meni. Sorry zlato – nemam love danas.

No pasaran.

Krenula je jurnjava po kući jer se nije htjela obući pa sam ju lovio po svukuda. Ona je vikala, ja sam vikao. Pa je vikala jače pa sam ja vikao jače.

Onda smo krenuli mirnim, diplomatskim putem.

Započeli smo s prvim krugom pregovora, pa drugim krugom pregovora. Trećim.

Pokušao sam joj na najmirniji, najnježniji, najpedagoškiji način – razumljivim jezikom jednoj petogodišnjakinji objasniti sve opcije. Od toga kako nema nikog kod kuće i kako ju nema tko čuvati pa do toga kako joj je u vrtiću puno ljepše jer se može igrati s prijateljima. Kako ju sigurno čekaju, a mi kasnimo.

Ne, ne i ne – bila je tvrdoglava. Pa opet ispočetka priča – nema bake, mama radi, ja radim, seke su u školi. Ne možeš ostati sama doma.

Krajičkom oka sam pogledao na zidni sat i vidio koliko je sati – dovoljno da već kasnim na posao. Pa ti nemoj biti uzrujan, a mala se ne predaje.

Kada slatka mala curica postane monstrumić

U četvrtom krugu pregovora krenuo sam već s ucjenama jer je trebala slaviti rođendan u subotu pa sam zaprijetio kako se mora lijepo ponašati i kako proslave rođendana neće biti ako ne misli ići u vrtić.

Hoće – ona.

Neće – ja.

Hoće – neće – hoće – neće – hoće – neće – hoće – neće.

U beskonačnost.

Kad sam shvatio da od ovog pristupa neće biti apsolutno nikakvog efekta – promijenio sam taktiku jer drugog izbora nisam imao.

Ulovio sam ju i krenuli smo s oblačenjem – na silu.

U tom trenutku kao da je shvatila da neće pobijediti i promijenila se.

Iz male, slatke curice pretvorila se u monstrumića.

Neka dr. Jekyll – mr. Hyde shema. Neobjašnjiva.

Gledam ju kako istovremeno vrišti, dere se, urla i ne da se presvući, ali ja sam jači.

I to ju još samo više ljuti. Očajne situacije zahtijevaju očajne poteze pa kreće s bacanjem stvari, a u jednom trenu me počela i udarati. Rukama i nogama.

Flisnuo sam ju malo po riti. Jesam. Ne jako, onak' malo - pa se primirila.

Da odmah razjasnimo - gospoja i ja ne tučemo svoju djecu. I ove dvije starije su znale par puta dobiti dok su bile male, ali zaista par puta. Nemam namjeru opravdavati se, ali ako postoji roditelj koji nikad, ali nikad nije na svoje dijete povisio ton, kaznio ga, a možda i flisnuo po riti – mogu samo reći – respect. Meni i gospoji to nije uspjelo i uopće ne mislim da smo nešto krivo napravili što se tiče odgoja. Ponovili bi sve isto.

Dreknemo i danas na ove velike. I ako postoji roditelj kojeg ponašanje vlastitog djeteta nikad nije razljutilo, bacilo u očaj, na rub suza – big respect.

Gdje rastete i čime hranite vlastitu djecu? Ljubomoran sam.

Uspio sam ju obući, ali ona nije željela krenuti pa sam ja krenuo sam jer ja na posao moram – to sam joj i objasnio to jutro jedno tisuću puta. Trčala je za mnom u dvorište – urlajući kako ona u vrtić ne želi, ali je svejedno ušla u auto. U suzama.

Vrlo brzo postaneš svjestan kako zatvoreni prostor automobila ima brutalnu akustiku ako u njemu imate petogodišnjakinju koja je istovremeno ljuta, tužna, očajna i urla.

Naša mala slatka curica nije plakala, nije jecala – ona je urlala i bila potpuno neprepoznatljiva. Zvukovi k'o iz horor filmova. Prestrašno.

Keep calm na stazi srama

U sebi sam samo ponavljao mantru – keep calm / keep calm / keep calm.

Dok smo se vozili neprestano je ponavljala kako ne želi u vrtić pa sam u jednom trenu stao pored neke livade i pitao želi li ostati na toj livadi dok se mama i ja ne vratimo s posla.

Ne želi – jer ju nema tko čuvat' – spremno je odgovorila.

Želi li ići doma i biti kod kuće sama – ne želi. Ništa ne želi - ne zna što želi, ali ne bi u vrtić.

O Jesus – pa ti budi pametan sad. Normalan, priseban. Pa kak'???

I stigli smo do vrtića. Konačno.

Točnije do parkinga, a ona je uz deranje i vikanje kako ne želi u vrtić odbijala izaći iz auta.

Uzeo sam ju u ruke i krenuo nositi prema vrtiću.

Vikanje nije prestajalo i osjećao sam kako me neki roditelji čudno gledaju, osjećao sam njihovo prešutno osuđivanje jer oni su kao bolji.

Njihovi klinci su bolji. Ne deru se, ne urlaju. Žele u vrtić. Anđeleki.

Ne znam zašto, ali sam se osjećao kao na šetnici srama - onaj Game of Thrones trenutak kada je Cersei šetala gola.

Katastrofa.

Fantastično je koliko jedan pogled može riječi izgovoriti jer bilo je i onih koji su me pogledali, kimnuli glavom, a u pogledu sam vidio odobravanje, potporu, ohrabrenje.

Ono: možeš ti to stari, i mi smo imali takvu situaciju, sve će biti ok, ne daj se, drž' se… - hvala im.

I u vrtiću se ovaj šou s elementima drame nastavio. Neće pa neće. Ni papuče nije htjela obuti pa sam ju samo odnio do sobe, otvorio vrata i…

I…šok.

Niti jedne njezine tete. Dvije neke mlade, meni potpuno nepoznate. Čuo sam da su došle neke nove tete prošli tjedan, da je jedna njezina na bolovanju, a ove su uletjele na zamjenu.

E kad te ne ide, onda te ne ide.

Zamolio sam tete da mi pomognu i njih dvije su uz podosta napora odvojili malu koja se kao hobotnica omotala i čvrsto držala za mene. Uzele su ju u sobu i zatvorile vrata.

Kraj.

Kad sve skupa zbrojim, tinejdžersko ponekad bahato ponašanje ove dvije starije kćeri, nepospremanje stvari, kako ćemo/lako ćemo stav mi nakon ovakvih epizoda djeluje kao kiki riki.

Mijenjam sto prljavih tanjura u dnevnom za jedan odlazak u vrtić.

Kad sam sjeo u auto bio sam baš uznemiren, mokar od znoja, „sav u jednoj vodi“ kako je znala reći moja baka. Cijela ta situacija me baš jako izbacila iz takta – trenutak kad poželiš popiti nešto kratko i žestoko – da presiječeš.

Morat' ću ubaciti neku cugu u auto za ovakve iznimne situacije. Baš mi je trebalo.

Ili poziv nekom centru za roditelje u situacijama. 0800 nešto, neki broj na koji možeš nazvati i izjadati se nekome tko će razumjeti.

I Danielov mali ne želi u vrtić

Taman me zove frend – kuži da sam u nekom disbalansu, ispričam mu što sam sve preživio i proživio u proteklih sat vremena i onda trenutno olakšanje. Hvala Daniel.

Ona rečenica: „frende – nisi sam, i mi iste borbe vodimo svako jutro s našim malim“ promijenila je sve.

Činjenica da Danielov mali ne želi u vrtić me baš oraspoložila i jako razveselila. Nisam bio sretan zbog toga što i on ima iste probleme kao i ja jer nije ok biti sretan zbog tuđe patnje, ali sam bio sretan jer nisam sam.

On ima sina koji je dobi k'o i naša mala, par mjeseci razlike i isto se bore na dnevnoj bazi oko odlaska u vrtić. Obrazac ponašanja gotovo pa identičan. Ta generacija u stanju je valjda pronaći tisuću i jedan razlog zašto ne otići u vrtić, a niti jedan zašto otići.

Bio sam sretan i zbog činjenice kako sutra gospoja vodi malu u vrtić. Njezin je red. I bio sam istovremeno ljubomoran k'o pas jer sam znao da je Idina teta sutra ujutro u smjeni. To je već veliki plus kad imaš „the situaciju“ i tetu Tihanu s druge strane kao ispomoć.

Dobio sam izvještaj od gospoje u petak - sve je prošlo glatko – bez ijedne jedine suze, bez ijedne jedine rasprave. S osmijehom i srećom ostala je u vrtiću. I bilo joj super.

I u četvrtak joj je bilo super – rekla mi je, a na pitanje zašto cijela drama ujutro – samo je odgovorila „da me malo razveseli“ uz osmijeh koji topi sve pred sobom.

Joj, joj, joj…

To je valjda neki njihov način da nas kazne jer ih ostavljamo u vrtiću i ne provodimo vrijeme s njima. Tko će znati čemu taj folklor? I bez obzira na to što nam je teta svaki put rekla da je prestala plakati u istom onom trenutku kad smo zatvorili vrata i cijeli dan provela kao da se ništa nije dogodilo – samo jedna ovakva jutarnja predstava u dječjoj režiji i glavnoj ulozi te uvjeri kako je je neke predstave dovoljno pogledati samo jednom, ali ne ide to tako.

Klinci su ti kupili doživotnu pretplatu. I za komediju, i za dramu, i za mjuzikl.

Neka ih, sve to ide u roditeljski staž. Zato ih i volimo.

Tješim se kako ovakve vrtićke situacije mogu potrajati još samo dvije godine jer onda kreće škola i rečenica jedne tete kako je to samo faza i da će već kroz par mjeseci sve biti drugačije jer u toj dobi baš brzo sazriju. Gdje treba potpisat'?

Vikend je gotov, danas je nedjelja. Vidjet ćemo što donosi sutrašnje jutro, a moj je red.

Roditelji s klincima u vrtiću koji se borite kao Daniel i ja – znajte kako niste sami.

Fotografija: Vedran Tolić

O autoru:

Domagoj Knežević. Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada. Pratite me na blogu i na Facebooku.