Kad takav par prekine, obično pomislimo da možda ipak nisu bili stvoreni jedno za drugo. Jer da jesu, ne bi prekinuli, zar ne? Ali, što ako dvoje ljudi stvarno jesu stvoreni jedno za drugo, ali unatoč tome prekinu? Što ako je “biti stvoren jedno za drugo” samo dio recepta za uspjeh?

Žena i ja smo u vezi (tek) 6 godina, što je u usporedbi s nekim drugim vezama sitniš, pa možda nisam kvalificiran da govorim o elementima dobre veze, ali ipak ću se drznuti pisati o tome.

Bit ću tipično muško pa se poslužiti sportskom analogijom. Kad kažemo da si dvoje ljudi savršeno pašu, onda ja na to gledam kao da su “talentirani” jedno za drugo. Onako kako je netko talentiran za sport i ima sve predispozicije za uspjeh. Neki su jednostavno rođeni da uspiju u nekom sportu jer imaju superiornu brzinu, snagu, reflekse, kondiciju, ili su pak kao Rocky Balboa i mogu apsorbirati suludi broj udaraca u glavu i svejedno pobijediti.

Takvi sportaši nam izvana djeluju kao da sve to rade s lakoćom, ali činjenica je da su i najtalentiraniji sportaši itekako naporno radili i odrekli se mnogih zadovoljstava kako bi postigli ono što su postigli. Superiorna genetika dobro dođe, ali upornost i odricanje je ono s čime se postižu rezultati.

Svijet sporta je krcat tragičnim pričama o upropaštenim potencijalima i “neviđenim talentima” koji nikada ne ostvare značajan rezultat iako su imali sve predispozicije. Zašto? Zato što njihov talent nije potpomognut krvavim radom i odricanjem. Poznata je ona stara da je uspjeh 1% talenta a 99% truda.

Dražen Petrović je sate i sate sam samcat provodio u dvorani i ubacivao loptu u koš. Kostelići su se na Božić dizali u ranu zoru da bi trenirali. Vrhunski tenisači provedu tjedne i tjedne svake godine odvojeni od svojih obitelji i prijatelja. Tko je od nas spreman na takve žrtve?

Ili ako ćeš radije otići u računalnu igraonicu i sedam sati u komadu igrati Duke Nukem 3D s frendovima, a ne otići na rukometni trening, što je šteta jer si imao dobru lijevu ruku, a talentirani ljevaci su rijetki, ali ljevaci koji su i talentirani i uporni su još rjeđi, i mogao te Červar jednog dana psovati na televiziji, samo da si bio uporniji, sine moj.

I naravno, badava ti sav talent ako ti jednostavno ne želiš taj život. Danas bi mi bilo nezamislivo da sam stalno u avionu ili autobusu i da ne mogu raditi ono što želim i kad želim i biti s obitelji ili prijateljima jer imam obaveze prema reprezentaciji/klubu/sponzoru.

Ljubavne veze funkcioniraju na potpuno isti način. Može dvoje ljudi imati sve uvjete za uspješnu vezu, ali ako ne rade na toj vezi, neće ostvariti onu vrhunsku razinu veze. Ili će prekinuti, ili će jedno od njih dvoje biti nesretno, ili će oboje biti nesretno.

Ali, koliko te predispozicije vrijede ako oboje (ili jedno od njih) rade 16 sati dnevno pa su za seks raspoloženi jednom u dva tjedna a za koncerte ili kino nikad nemaju vremena? Ako se njemu ne da apsolutno ništa raditi po kući iako je doma više nego ona? Ako nikad nisu raspoloženi za ozbiljan razgovor? Ako je jedno od njih dvoje još na razini tinejdžera i potpuno nesposobno za odrastao život? Ako nisu spremni ponekad staviti partnerove potrebe ispred svojih?

Kao i u sportu, predispozicije same po sebi ništa ne znače ako nema upornosti, želje za uspjehom, i odricanja.

I baš kao i za uspjeh u sportu, i za uspjeh u vezi je potrebna žrtva. Nema “ne da mi se”. Ponekad moraš napraviti posao po kući ili otići u dućan čak i kad ti se čini da ćeš umrijeti ako se digneš s kauča jer si se netom prije ubio od janjetine.

Ne možeš piti s društvom do 6 ujutro ako četiri sata kasnije moraš biti na krštenju nečijeg klinca. Vjeruj mi, doslovno ne možeš. Ne možeš potrošiti par tisuća kuna na neku glupost koja je samo za tebe bez da to raspraviš sa svojim partnerom. Osim ako niste super bogati.

Sirovi talent i polu-ozbiljan pristup te mogu dovesti do određene stepenice, ali ako želiš do one najviše, a to je u ovom slučaju ispunjena i zdrava veza koja će potrajati cijeli život, onda moraš dati 100% sebe. Sve manje od toga nema smisla.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autoru: 

Moje ime je Leon Zrile. U slobodno vrijeme bicikliram, gledam filmove, i čitam knjige. O svojim pogledima na život pišem na svom blogu Profane misli dok na svojoj Facebook stranici Pseudohumor objavljujem kratke fore, anegdote, i raznorazne bedastoće iz svog života.