Umjesto da ga je Andrej Plenković izbacio iz stranke i skinuo s mjesta župana, Alojz Tomašević je zadržao fotelju župana i odlučio podnijeti ostavku na članstvo stranci. Na koncu je to ispao poraz Plenkovića.
I eto, Alojz Tomašević pronašao je način kako da ispadne pobjednik u cijeloj priči.
Možda čak i pravednik.
Umjesto da ga HDZ najuri iz stranke, on je sam podnio zahtjev za ispisnicom.
Umjesto da posluša nalog predsjednika stranke Andreja Plenkovića da podnese ostavku na mjesto župana, on je odlučio da će radije zadržati tu fotelju, a žrtvovati stranačku.
Umjesto da poštedi županiju, građane i stranku činjenice da će obiteljski nasilnik i dalje sjediti u fotelji župana, on se u današnjem priopćenju pohvalio da ne želi biti opterećenje za stranku.
I otvoreno priznao da namjerava kupiti vrijeme - pa i politički utjecaj - da se nakon okončanja sudskog postupka ponovno učlani u stranku.
Plenki neće plakati - a trebao bi
Andrej Plenković zbog ovakvog razvoja situacije vjerojatno neće previše plakati. Tomašević ga je poštedio teške odluke da upravo on bude taj koji će inicirati izbacivanje aktivnog župana iz stranke.
Uspio je svojom politikom odugovlačenja i taktiziranja ishoditi polovično rješenje: HDZ se riješio obiteljskog nasilnika, umjesto da ga je sam izbacio.
Međutim, time je šef HDZ-a propustio dragocjenu priliku da pošalje poruku stranci, javnosti i biračima da se neće tolerirati obiteljsko nasilništvo u politici i na visokim funkcijama. Grubo rečeno, Plenković je propustio priliku da udari šakom po stolu u slučaju dužnosnika koji je podigao šaku na vlastitu suprugu.
Tomašević je trebao biti kažnjen. Trebao je poslužiti kao primjer. Trebao je snositi političke posljedice.
Umjesto toga, Tomaševiću je omogućena odstupnica i pružena prilika da se iz nasilnika pretvori u pravednika. Praktički u žrtvu.
Obračun s nasilnikom
Poanta cijelog slučaja koji to ne bi bio da zlostavljana supruga nije skupila hrabrosti da s time izađe u javnost - a njezini očajnički e-mailovi napokon bili prineseni Plenkovićevoj pozornosti - trebao je biti politički obračun s nasilnikom.
Plenković je, međutim, tri mjeseca čekao s izbacivanjem Tomaševića iz HDZ-a, dajući mu na kraju ultimatum da podnese ostavku na mjesto župana u zamjenu za ostanak u stranci, što je ovaj iskoristio za svoj "častan uzmak umjesto nečasnog poraza", kojeg je svakako zaslužio.
Na kraju bi vuk trebao biti sit, a ovce na broju.
HDZ se riješio nasilnika, a birači su zadržali svog župana. Plenković nije zaprljao ruke, a Tomašević je učinio uslugu stranci.
Međutim, nije to sve baš tako.
Pljuska šefu
"Tomašević ne može ostati župan, jer to nije realno, nije dobro za tu županiju, ni za njega niti za HDZ", poručio je prije par dana Andrej Plenković.
Tomašević je, eto, odlučio da će ostati županom i tako se direktno usprotivio (uskoro bivšem) stranačkom šefu. Ali i ne samo to.
U pismu je poručio kako je "uvjeren da će zajednički nastaviti raditi s Plenkovićevom Vladom i provoditi projekte, a sve u ime i na dobrobit stanovnika Požeško-slavonske županije".
Bit će to novi test za Plenkovića koji je nagovijestio da nije dobro za županiju i građane da Tomašević ostane na mjestu župana. Hoće li sada njegova Vlada surađivati s optuženim obiteljskim nasilnikom? Hoće li uopće imati izbora?
Ili se sada može vidjeti da je sve većem dijelu HDZ-a sve manje bitno što Plenković zapravo kaže?
Plenkovićeva politika odugovlačenja i kolebanja dovela je tako do toga da Tomašević iz nasilnika preuzme ulogu žrtve, od optuženika postane pravednik i da mu se otvori mogućnost da učini ono što mu u tom trenutku najviše odgovara.
Odnosno, da iz teškog poraza izvuče barem neku pobjedu.
