Te ’98. Hrvatska je plakala od sreće jer su nogometaši osvojili broncu, ja sam plakala jer se definicija zajedništva za koju sam znala urušila dok sam gledala oca kako napušta stan s jednom putnom torbom u rukama, u noć u nepoznato. S njim je privremeno otišao i nogomet.

Čega se ti sjećaš iz ’98.?

Djetinjstvo sam provela družeći se s tatom vikendima, kad su se igrale utakmice. Ali u mom drugom domu kad sam bila klinka nisu se gledale utakmice nego su se gledali crtići. Gledalo se ono što bih htjela jer je roditelju koji provede jedan dan u tjednu s djetetom najbitnije da je sretno bez obzira na to što posljednjih četrdeset godina kupuje sportske novine svako jutro.

Djetinjstvo sam provela s pitanjem: „Tata, za koga navijaš?“ uvijek kad bi se negdje na pola sportskih natjecanja susrela Hrvatska i Srbija. Odgovor je uvijek glasio: „Za naše.“ Pametnom bi tad bilo dosta, zbunjenom djetetu susret s pojmom tolerancija, razumijevanje i ljudskost bez da mi je itko trebao išta objašnjavati.

2002. Osnovna škola. Svjetsko prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji. Kupovali smo sladolede, skupljali sličice Milana Rapaića, a kad bi ih bilo više mijenjali bi se ili kupovali novi album, ali bacanja sličica nije bilo. Nije bilo ni nadanja nagradama. Uzimali smo fragmente euforije koju nismo razumjeli, ali bilo je zabavno. Sve oči bile su uprte u Ronaldove šiške koje niti on sam nije razumio. Djed je pratio utakmice, ali zapravo je to bila automatizirana ljubav prema televiziji.

Tad sam prvi put zagrizla za nogomet i buljenje u ekran tijekom ljeta jer su bili praznici pa sam se morala nečim okupirati. Dule i ja smo gledali utakmice, a popodne išli na more pa ponovno gledali utakmice i jeli lubenice. U tišini. Bez euforije. Bez nacionalizma. Bez urlanja. Gledali smo dvadesetak odličnih frajera koji rasturaju u onom što rade. Bez pičkaranja ispred ekrana. Bez alkohola. Sa smanjenim glasom Bože Sušeca na minimum. Kad je na repertoar komentatora došao tandem Vela i Bogdan, zvuk je bio na mute.

S vremenom, kako sam odrastala, Dule i ja smo se u vrijeme školskih dana družili tijekom tjedna. Utorkom ili srijedom, dok je na TV-u bila u fokusu Liga prvaka, ali samo do kraja prvog poluvremena. Jer sam znala da je mrak i da moram sama kroz šumu do drugog doma. Tih osam minuta pješke nekad je bilo najbržih osam minuta jer se moralo stići na drugo poluvrijeme uz pumpanje adrenalina da će me neki manijak napasti iz grmlja. Nikad me nitko nije napao.

Između redaka shvatila sam da Dule navija za Manchester United od ere Erica Cantone pa do danas. Inatljivo dijete u meni na prvenstvima je ugledalo simpatičnog tipa koji je igrao u Arsenalu. Tad sam se iracionalno zaljubila u klub koji ono ima neke rezultate, ali nema, no to me nije spriječilo da krajem osnovne, bez interneta, dođem do poštanske adrese kluba i nažvrljam pismo na engleskom, kome drugome nego Thierryju Henryju. Kakva su to muda dvanaestogodišnjeg djeteta bila.

Odgovor nisam očekivala. Razmišljala sam kako će pismo otići u prvu kantu za smeće jer napisana adresa ne postoji. Jedno popodne, dok sam bila sama poslije škole poštar je donio nekoliko kuverti i pitao je li tu Andrea, moj izraz lica je poprimio zelenu boju u nadi da me nitko neće oteti i da ne moram ništa platiti jer novca nemam. Čovjek mi je pristojno uručio veliku bijelu kuvertu, zamolio da napišem ime na papir koji mi je ispružio i pozdravio me na odlasku.

Dok sam kopala po računima gledala sam tu veliku kuvertu s grbom Arsenala u lijevom kutu i počela plakati sama sa sobom. Ono što nisam ni znala da želim ostvarilo se. Netko tko radi u fan klubu Arsenala odgovorio je na moje žvrljotine, poslao promotivnog materijala s Henryjevim autogramom i zahvalio se na mom vremenu. Dok nisam dobila odgovor, nikome nisam ništa govorila jer tko će vjerovati djetetu da će dobiti išta od nogometnog kluba. Nedugo nakon toga Eduardo da Silva potpisao je za Arsenal koji je igrao utakmicu s Dinamom u trećem pretkolu Lige prvaka 2006.

To je bilo vrijeme kad sam prijatelja morala nazvati na kućni, pitati njegovu mamu smirenim glasom je li doma da bi se mogli veseliti kako Arsenal dolazi u Zagreb. Oboje smo tu utakmicu gledali na TV-u. 

Odrastajući, u mom drugom domu uvijek se navijalo „za naše“ u tenisu, u vaterpolu, u košarci, u nogometu… Nije bilo zastave, alkohola, urlikanja i pičkaranja. Odgajalo me se da je to sport, pobjeđuje onaj bolji ili sretniji. Nekad se dogodi da su sretniji i bolji ista momčad.

Mediji su bili nešto treće. Mediji su glorificirali dok im je u interesu, objektivnost nije postojala, samo patetika, „bronca zlatnog sjaja“ mentalitet i šutiranje dok je gubitnik na podu, tko god on bio.

Odrastajući odgajana sam u manjini, prvo nacionalnoj, onda onoj koja ne traži izgovor slavlja kako bi prigrlila malo primitivizma koji se kamuflira u veselje, slavlje, euforiju.

Odrastajući odgajana sam da su etikete samo sredstvo razdvajanja zato se ne grlim sa zastavom, kvadratičastim šalovima i ne nosim majice s logom poznatih brendova, a kad obujem tenisice osjećam se kao hodajuća reklama jer jedino kako bih to mogla izbjeći je da hodam bosa što nije najpametniji potez.

Odrastajući odgajana sam da se nikome ne moram dokazivati tko sam i što osjećam.

Odrastajući odgajana sam da ustajem ujutro kad je vrijeme za posao, i nakon utakmice, i nakon izlaska i nakon rođendanskog slavlja jer nitko neće raditi za mene, jer vrijeme ne staje, jer izgovor za neradom radi nečije tuđe pobjede ne znači mnogo ako ne ganjaš vlastite pobjede i ciljeve.

Odrastajući odgajana sam da se poštuje rad, karakter, upornost, tuđi uspjeh koji neće zasjeniti moj, da pronađem fragmente motivacije za svoje bolje sutra.

Odrastajući odgajana sam da jednog dana ako me mediji razvuku po mojoj krvnoj slici i genetskom kodu, ja ću se nasmijati jer sam napokon dospjela u jednadžbu s Teslom.

Ne sjećaš se gdje si bio ’98.?

A gdje si 2018.?

Odgajaš li svoju djecu da se jednako vesele uspjehu hrvatske nogometne reprezentacije i uspjehu Novaka Đokovića jer su genijalni u onome što su izabrali da bude njihov životni poziv? Odgajaš li sebe da vjeruješ da su iracionalne, neopisive i nemoguće stvari u životu zapravo moguće? Skupljaš li fragmente sreće radi drugog danas, kako bi sutra prosjaku kupio kruh, pustio nekoliko kuna blagajnici…? Uviđaš li da problemi ne nestaju kolektivnim ludilom nad nečijim uspjehom već ako je kolektiv dovoljno lud i uporan, bez predrasuda postiže sve ono što je zacrtao?

Ako baš ništa ne naučiš činjenicom da je hrvatska nogometna reprezentacija u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva te da je upravo ovo trenutak za pogledati se u ogledalo i shvatiti da taj osjećaj ponosa, sreće, euforije i sanjanja možeš primijeniti svaki dan na sebi bez diskriminacije drugoga jer te nitko ne ugrožava – onda si promašio ceo futbal.

Godina je 2018., Hrvatska je u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u nogometu, baka danas sama gleda utakmice, ja tu i tamo bacim oko, bez euforije, bez pičkaranja, moj tata je i dalje Srbin, a ako nisi odustao od čitanja teksta u prvoj rečenici, sve što mogu napisati je – HVALA!

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Zovem se Andrea Tintor, autorica sam bloga 'Razlivena Tinta' i zaljubljenik sam u knjige, čitanje i pisanje. Volim promatrati svijet i crpiti inspiraciju iz svakodnevnih trenutaka. Osim na blogu pratiti me možete i na Facebooku.