U godišnjem izvješću iz 1985., posebno tajnoj knjizi koju je Služba države sigurnosti SR Hrvatske distribuirala na manje od deset najvažnijih republičkih institucija, detaljno se obrađuju svi aspekti njezina rada
FELJTON: 'KRVAVA RUKA UDBE'
Jesu li Čola i Goran Bregović tada bili produžena ruka Udbe?
POGLAVLJE SEDMO
KRVAVI RAT UDBE I AMERIČKOG FBI-A: BOMBE U NEW YORKU
Prije 41 godine na njujorškom aerodromu LaGuardia eksplodirala je podmetnuta bomba. Odmah do pokretne trake za preuzimanje prtljage, u terminalu Trans World Airlinesa (TWA), velike američke zrakoplovne tvrtke koja je odavno potonula u bankrot i više ne postoji. Poginulo je 11 ljudi, 74 je bilo ranjeno. Američka policija i sigurnosne službe, uključujući FBI, nikada nisu uspjele dokazati tko je odgovoran za najveći teroristički akt na tlu SAD-a do 1993. i prvog bombaškog napada na Svjetski trgovački centar. U američkom tjedniku New York Observer (izdavač i vlasnik Jared Kushner, poznatiji kao muž Trumpove kćeri Ivane i jedan od glavnih savjetnika predsjednika Trumpa) prije nekoliko dana objavljen je veći članak o bombaškom napadu na LaGuardiji.
BOMBA JE UBILA 12 AMERIKANACA
Iznijeli su novu, senzacionalnu tezu: razornu je bombu kućne izrade zapravo postavio agent jugoslavenske tajne službe Udbe, infiltriran u redove tadašnje ekstremne hrvatske emigracije. To je učinjeno kako bi se američke vlasti, prije svega njihov represivni aparat, potaknule na veliki obračun s jugoslavenskom političkom emigracijom u Sjedinjenim Državama. Dosad se, uglavnom, taj grozan napad, iz različitih razloga i sasvim zlonamjerno i površno, pokušao povezati i sa skupinom oko pokojnog Zvonka Bušića, otmičara američkog zrakoplova u rujnu 1976. godine. Bušić i njegova supruga Julienne, pa i u nekoliko razgovora s piscem ovog teksta, kategorički su odbacili bilo kakvu povezanost s tragedijom na LaGuardiji. Američki mediji sve su ove godine, pozivajući se na istražna tijela, spominjali i druge sumnjivce. Primjerice, Palestinsku oslobodilačku organizaciju (oni su vehementno, iz Bejruta, demantirali bilo kakvu upletenost), Židovsku obrambenu ligu ili stanovite teroriste iz Portorika.
AMERIČKI AGENT O JUGOSLAVENSKIM ŠPIJUNIMA
Autor teksta u New York Observeru koji je iznio pretpostavku o udbaškom počinitelju ubačenom u redove hrvatske emigracije zove se John R. Schindler. Povjesničar je i ekspert za obavještajne službe. Gotovo deset godina radio je u najtajnijoj američkoj obavještajnoj službi, Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji (NSA). Ondje je bio, spominje se u biografiji, obavještajni analitičar i stručnjak za protuobavještajnu zaštitu. Nakon toga dobio je katedru na prestižnom Naval War Collegeu, najvišoj ratnoj školi američke mornarice. Istina, u ljeto 2014., zbog specifičnih problema privatne naravi (zaista nisu bitni za procjenu njegova profesionalnog kredibiliteta) morao je dati ostavku i otići. Otada se bavi nizom sigurnosnih tema, uključujući djelovanje islamskih terorista na Balkanu i upravo piše knjigu o mreži jugoslavenskih tajnih službi na teritoriju SAD-a i ima svoj blog. Veliki je kritičar Edwarda Snowdena, prebjega iz NSA i razotkrivanja operacija te agencije u borbi protiv globalnog terorizma nakon 9. rujna. U svom tekstu Schindler kronološki povezuje nekoliko bitnih detalja oko istrage bombaškog napada na njujorškoj LaGuardiji. On dakle tvrdi da mjesecima nakon napada gomila detektiva policije iz Queensa, pod zapovjedništvom Eda Drehera, nije uspjela ništa otkriti o počiniteljima. Nitko nije preuzimao odgovornost, forenzički tragovi upućivali su na bombu s dinamitom, ali nije bilo specifične informacije koje bi mogla bilo koga povezati sa smrtonosnom eksplozijom. Istraga o bombi (kodnog imena LAGBOMB) u zračnoj luci dobila je novi, neočekivani zamah nakon Bušićeva uhićenja zbog otmice zrakoplova TWA i pogibije policajca Briana Murraya. Pokušao je deaktivirati eksplozivnu napravu koju je hrvatska skupina otmičara aviona, kao upozorenje o ozbiljnosti svojih namjera, ostavila na Central Stationu u New Yorku. Dvije činjenice bile su znakovite za istražitelje: prva, da su otmičari krenuli s istog aerodroma gdje je eksplodirala bomba i druga, da je avion bio u vlasništvu tvrtke TWA kao i terminal ma kojem je u eksploziji ubijeno 11 Amerikanaca.
KLOPKA ZA BUŠIĆA
Spomenuti detektiv istražitelj Ed Dreher, piše Schindler u svom članku, ispitao je Bušića o tome čim je ovaj, nakon izručenja iz Pariza, prebačen u SAD. Izmučeni i neispavani Bušić, na Dreherovo iznenađenje, rekao je da je uistinu bio na aerodromu LaGuardia tog kobnog 29. prosinca 1975. kada se dogodio bombaški napad. To što je Bušić tada rekao detektivu nije bilo priznanje krivnje, ali je Dreher smatrao da je sada samo pitanje trenutka kada će Zvonko Bušić potvrditi da je postavio i tu bombu. To se nije dogodilo. Ljudi iz FBI-a preuzeli su Bušića pod svoju jurisdikciju jer je otmica putničkog zrakoplova federalno kazneno djelo. Dreher više nikad nije ispitivao Hrvata, kaže Schindler. Schindler zaključuje da je tome bilo tako zbog toga što Savezni ured za istrage nije želio da se išta dozna o odnosima unutar ekstremne hrvatske emigracije. Bušić je, pak, objasnio svoje izjave njujorškim detektivima o boravku u zračnoj luci na dan bombaškog napada kao posljedicu teškog umora i zbunjenosti. „Da je bilo i trunke dokaza protiv mene, zar mislite da bi američke vlasti tako lako prešle preko toga”, objasnio je u jednom razgovoru nakon izlaska na slobodu i dolaska u Hrvatsku. Autor članaka u američkom tjedniku objašnjava i širi kontekst tadašnjih odnosa. U mnogim gradovima u SAD-u, kaže, trajao je tajni rat između ekstremne hrvatske emigracije i komunističkog režima u Beogradu. Emigranti su agitirali, protestirali, otimali zrakoplove, postavljali paklene naprave, napadali ambasade i jugoslavenske diplomate. Odgovor Beograda bile su akcije agenata državne sigurnosti na teritoriju SAD-a, ali i drugdje u svijetu. Zastrašivanja i ubojstva ljudi koji su bili označeni kao radikalni emigranti, bila su izvedena po klasičnim modelima tajnih ili „crnih” operacija u inozemstvu. Oko 15 takvih ubojstava izvedeno je na državnom teritoriju Sjedinjenih Država, ali nijedno nije, piše John Schindler, riješeno. Jugoslavenski agenti istodobno su se nadmudrivali s američkim obavještajnim službama. Schindler otkriva, bez navođenja izvora, da su agenti Udbe, s konkretnim zadacima likvidacija emigranta, gotovo redovno kontaktirali s FBI-em i nudili usluge kad bi stigli u SAD. Amerikanci su željeli ljude koji su ih mogli informirati o događajima i namjerama ekstremne emigracije u Sjedinjenim Državama s područja tadašnje SFRJ. S određenom razinom zaštite FBI-a, agenti Udbe mogli su obaviti zadaću, eliminirati svoj cilj i izvući se bez ikakvih ozbiljnih problema. Korist je, očito, bila obostrana.
UBAČENI AGENTI
Veći dio emigrantskih organizacija, prosuđuje američki analitičar u svome tekstu, bio je ozbiljno premrežen jugoslavenskim agentima. Objašnjava da je zbog toga gotovo nemoguće reći koje su operacije emigrantskih skupina zaista bile autonomno osmišljene, a koje je, zapravo, vodila ili barem sugerirala Udba. „Oni nisu napravili ništa što je imalo dovelo do sloma Jugoslavije, ali su svakako napravili mnogo da bi se otpor hrvatskih emigranata protiv jugoslavenskog režima izjednačio s fanatizmom, terorizmom i ubojstvima”, zaključuje. Nekoliko godina nakon uhićenja Bušića i drugova, američki FBI potpuno je razbio mrežu hrvatskih ekstremista u SAD-u. Slijedom toga, početkom ‘80-ih održano je nekoliko zasebnih suđenja te je deset pripadnika hrvatskih emigrantskih skupina dobilo ozbiljne zatvorske kazne. „Optuženi u tim procesima”, piše Schindler u New York Observeru, „tvrdili su da su žrtve urote Udbe. To je zvučalo kao scenarij lošeg filma, ali je sasvim moguće. Baš u to isto vrijeme događao se senzacionalni proces u Australiji, gdje je šestero hrvatskih emigranata osuđeno za organizaciju terorističkih napada. Hrvatska šestorka iz Sydneya tvrdila je da su nevini i da im je sve namjestio agent – provokator Udbe koji je baš zbog toga stigao iz Jugoslavije. To se zaista pokazalo točnim”, kaže Schindler. U članku se postavlja pitanje je li se slična stvar dogodila i na aerodromu LaGuardia? Schindler, vjerojatno utemeljeno, tvrdi da se u „balkanskim špijunskim krugovima s kojima je blizak”, govori kako su hrvatski ekstremisti planirali napad u zračnoj luci u kojem nije trebao nitko poginuti. Schindler kaže da je njujorška policija imala tezu po kojoj je do eksplozije došlo u krivom trenutku zbog pogreške u satnom mehanizmu. „Ali tu bombu izradio je ubačeni agent Udbe koji je želio diskreditirati skupinu. Stariji pripadnik Udbe ispričao je da je pravi bombaš bio jedan od njegovih, u isto vrijeme i doušnik FBI-a, kojeg je nakon tragedije na LaGuardiji zaštitila američka služba.” Schindler oko ovoga dvoji, no zaključuje da ne bi trebalo sasvim odbaciti takav slijed događaja. Svoj zaključak izvodi iz njemu poznatog slučaja ubojstva srpskog političkog aktivista u Chicagu. Srbina je ubodima noža likvidirao agent Udbe, a pritom nije poštedio ni njegovu 9-godišnju kćer.
AMERIKANCI SU ŠTITILI BOMBAŠA
Pozivajući se na izvore u bivšoj jugoslavenskoj tajnoj službi, Schindler kaže da je ubojica bio i informator FBI-a te da ga je američka služba zaštitila od istrage i kaznenog progona te mu osigurala novi identitet. „Dokazi o tome već godinama postoje kod ljudi koji su bili pripadnici obavještajnih službi niza država i sad sam odlučio ovo otkriti javnosti”, rekao je autor John R. Schindler. On kaže da upravo završava knjigu o tajnim akcijama Udbe i da je sada, zapravo, savršen tajming za to. Ne želi otkriti identitet osobe koja je postavila ubojitu bombu na LaGuardiji. „Tako nešto još nisam spreman otkriti”, dodaje. U razgovoru objašnjava da je teško točno odgovoriti na pitanje koliko je agenata imala jugoslavenska služba u SAD-u. „Zajedno s KOS-om, tijekom 70-ih, više od 12 ljudi bilo je stalno raspoređeno u SAD-u. Uglavnom su boravili i radili pod diplomatskom krinkom. S druge strane, postojalo je i jezgro agenata Udbe koji nisu bili vezani uz ambasadu ili druga diplomatska predstavništva. Procjenjujem između deset i dvanaest ljudi. Doslovno stotine emigranata s područja bivše SFRJ, koji su surađivali s Udbom i KOS-om, bili su treća razina. Dostavljali su informacije i odrađivali manje zadaće za njih.” Schindler je uvjeren kako nije postojao nikakav službeni dogovor između Washingtona i Beograda oko akcija jugoslavenskih obavještajnih službi u SAD-u. „Američka vlada dobro je znala da jugoslavenske tajne službe vode kampanju državnog terora protiv ‘neprijateljske emigracije’ kojoj je cilj bio eliminacija terorista, ali i političkih disidenata. „Ipak, bivšu Jugoslaviju smatrali smo tijekom hladnog rata stanovitim saveznikom, pa su države članice NATO saveza okretale glavu kada je riječ o zločinima Udbe.” Američka obavještajna zajednica, uključujući i FBI, tražila je od administracije u Washingtonu da djeluje, otkriva sugovornik. „Primjerice, zatraženo je izbacivanje iz SAD-a jugoslavenskih diplomata za koje se znalo da su agenti Udbe te da su povezani s državnim terorizmom. Obično bi State Department zaustavio takva postupanja da bi se zadržali dobri politički odnosi s vladom u Beogradu.”
TITOVI BENEFITI
Ova prepucavanja i nesporazumi posebno su bili aktualni ‘70-ih i ‘80-ih i vrlo je mali broj diplomata iz SFRJ proglašen nepoželjnima u SAD-u zbog veza s terorističkim akcijama Udbe. Zapravo, kaže Schindler, administracija u Washingtonu okretala je glavu na takve stvari, a to nikad nije činila kada je bila riječ o akcijama eliminiranja emigranta u organizaciji sovjetskog KGB-a ili neke druge slične službe iz tadašnjeg Istočnog bloka. „Istini za volju, vlade u Londonu, Parizu, Bonnu ili u nekoj drugoj zapadnoeuropskoj državi činile su isto. Evo, ubojstvo Brune Bušića u Parizu, koje je organizirala i provela Udba u listopadu 1978., bilo je beznačajni incident u europskim okvirima. A likvidacija otrovnim kišobranom bugarskog disidenta Georgija Markova u Londonu, jedva mjesec dana prije toga, postala je svjetska senzacija. Tito i Udba uvijek su imali benefite zbog dvostrukih standarda na Zapadu.”
POGLAVLJE OSMO
UDBA U MITOVIMA I LEGENDAMA
Uopće, čudesno je kakvim se sve ezoterijama bavi Služba! „Zašto ste se koristili cirkusantima, mađioničarima“, pitamo jednog stručnjaka za službe. Jer u tom je svijetu mnogo polusvijeta – na pozornici u kojoj komad režiraju udbaši, puno je kriminalaca, lumpenproletera, gostioničara, pijanaca, narkomana, poremećenih osoba. To je malnarovska Noćna mora. No, odakle mađioničari, iluzionisti? „Jednostavno je: došao bi nam netko iz Rusije. Kako smo najlakše saznavali podatke? Hipnozom“, kaže jedan naš sugovornik. Mitologija? Fantastika? Ili možda istina? Uglavnom, u krugovima ezoterika, na marginama, u polusvijetu, sve vrvi policijskim suradnicima. To je zapravo posve logično – tu se život odvija mimo zakona ili njima nasuprot, tu se šverca droga, prodaje ljubav, krijumčari ukradena roba ili oružje. Jedno od područja djelovanja službe, o kojemu se malo zna, jest estrada. Na prvi pogled, stvar izgleda sasvim apolitično. Muzika, zabava, mladež… No, tako je samo na prvi pogled.
OD MALIH NOGU UDBA JE BIRALA
Razmotrimo li stvar malo pozornije, doći ćemo do sljedećih varijabli: – Prvo, tu su mase ljudi, a „ideologija postaje politička sila kad zahvati mase“, kako su govorili klasici marksizma. – Drugo, te su mase mlade, iz čega proizlaze nove dvije važne spoznaje. Jedna je da su mladi na izvorima droge, koju treba kontrolirati, s kojom se može kontrolirati. Druga je da će oni sutra postati politička bića, dužnosnici, građani, suradnici, mete i sve što je Službi uopće potrebno za normalan rad i prostu ili proširenu reprodukciju, kako se to zvalo u socijalizmu. – Treće, na vrhu te estrade su zvijezde, koje imaju silan – idejni i politički, a ne samo estetski – utjecaj na mlade ljude. Prisjetimo se antiratnog pokreta u Sjedinjenim Američkim Državama u vrijeme Vijetnamskog rata. Tko su bili njegovi ključni akteri? Mladi ljudi, rokeri, pripadnici pokreta hippyja, supkultura.
UDBIN TAVAN S LONGPLEJKAMA
Prije nekoliko godina, internetom se masovno kolportirao članak s portala Urbana Srbija, u kojemu se tvrdilo da je Služba državne sigurnosti kontrolirala jugoslavensku estradu. Članak ima obilježja fantastične proze i vrlo je zabavan. Evo tog, vrlo zanimljivog članka: Velika zavjera u yu-rocku Jednu od najspecifičnijih priča ispričao je nekadašnji pomoćnik načelnika Resora državne sigurnosti Živan Velisavljević koji je umirovljen početkom 1990. godine ukazom tadašnjeg predsjednika SFRJ. Velisavljević danas živi u svojoj obiteljskoj kući u rodnim Lojanicama, u blizini Šapca. Njegova kuća je daleko od onoga kako bi javnost zamišljala domove umirovljenih špijuna. Ovdje nema visokih zidova, željeznih vrata koja se otvaraju daljinskim upravljačem i dobermana čuvara. Pa ipak, iako je Velisavljevićeva kuća kao jedna od mnogih u ovom kraju, u njoj postoji nešto po čemu se razlikuje. Na brižljivo uređenom tavanu Velisavljević ima kolekciju od nekoliko tisuća LP ploča isključivo zabavne i rok muzike nastale u SFRJ. Na pitanje je li diskofil, Velisavljević kaže da mu te ploče nisu za razonodu već da su mu sredstvo za rad. Štoviše, Velisavljević nam otkriva da nijednu od ovih ploča nominalno ne može otuđiti jer mu ih je Resor državne sigurnosti dao na revers. Velisavljevićev angažman u službi počeo je 1968. godine. Studentske demonstracije ozbiljno su uzdrmale Tita. Iako je uspio umiriti ih, Tito je primjećivao da se stalno pojavljuju nova žarišta. U tom trenutku Tito je tek bio priveo kraju krizu oko Brijunskog plenuma, a odmah se pojavila studentska kriza i invazija na Češku i bilo je potrebno pacificirati barem jedan od frontova. U tom cilju Tito je na tajnom sastanku diskutirao o tome koji se front može prvo riješiti. Veljko Vlahović je predlagao da SFRJ nabavi atomsku bombu koja bi joj bila garancija suvereniteta, Edvard Kardelj je spominjao približavanje NATO paktu, a Stane Dolanc izašao je s najbizarnijim prijedlogom. Dolanc je, naime, objasnio kako je CIA, koristeći muziku bendova snažno oslonjenih na hedonizam i upotrebu opojnih droga, uspjela otupiti borbenu oštricu studentskih protesta u Americi, a brojne progresivne mlade ljude pretvoriti u bezopasne klaunove bez jasne revolucionarne ideje. Operacija Miljacka: Brega i Čola Dolanc je u suradnji sa svojim najbližim povjerenicima Srđanom Andrejevićem i Obradom Đorđevićem izabrao mladog Živana Velisavljevića da vodi Miljacku. I Velisavljević je vodio ovu operaciju pune 22 godine. „Prvi regrut prirodno mi je bio Goran Bregović. S njim nije bilo problema, on je volio i ideju jugoslavenstva i seks i drogu, tako da smo se lako dogovorili“, svjedoči Velisavljević. „S Bregovićem sam čak primjenjivao i jedan sistem koji je Služba koristila s kriminalcima – omogućavala im je da kradu u inozemstvu, a da dobivaju sklonište u Jugoslaviji u zamjenu za obavljanje ponekog posla za nas. Tako sam i ja omogućavao Bregoviću da krade strane pjesme, da ih objavljuje ovdje kao svoje, a da u njima propagira ono što je nama bilo potrebno.“ Zdravko Čolić već nije bio tako jednostavan za regrutaciju. „Zdravko Čolić bio je izuzetno talentiran izvođač i njega nismo mogli regrutirati tek tako. On nije imao ništa protiv nas, ali nije želio nikome ništa dugovati.“ Ipak, kada je uhićen u Ohridu zbog razmjenjivanja deviza, Velisavljević je u tome vidio svoju priliku. „Obišao sam ga u zatvoru u Ohridu i dogovorili smo se za petnaest minuta.“ U Velisavljevićevu odjelu u Resoru državne sigurnosti nastupila je histerija kada su saznali da je Čola regrutiran. A onda se pojavila panika kada su shvatili da su mu potrebne velike hit-pjesme. Dio Službe sumnjao je u Kornelija Kovača pa je odlučeno da cijela jugoslovenska pop-scena stane iza Čolića. „Napravili smo tajni sastanak jedne noći u Skenderiji. U šest mlaznih aviona RV-a i PVO-a dovezli su sve ključne pop-kompozitore kod nas. Bili su tu Arsen Dedić, Đorđe Novković, Kornelije Kovač, Bojan Adamič, Žika i Radovan iz Zane, Momčilo Bajagić, mali Zlaja Arslanagić iz Crvene Jabuke, Iztok Turk, Jasenko Houra, Jura Stublić, Vlada Divljan, Zoran Lesendri i mnogi drugi.“ Sastanak u Skenderiji „Smjestili smo ih u Skenderiju. Sjedili su potpuno nepripremljeni na ono što ih čeka. Onda sam ja izašao za govornicu, osjetio sam se kao Tito, i rekao im da je svatko dužan pripremiti po jednu pjesmu za Čolin povratnički album.“ Velisavljević ni danas ne može sakriti ushićenje. Ekipa kompozitora potom je vraćena avionima u svoje gradove i započet je rad na pjesmama. Međutim, u Službi je zavladala nervoza jer se toliki broj ljudi nije mogao sigurnosno kontrolirati, tako da su na kraju odlučili da ipak Bregović napravi cijeli album kako pjesme ne bi iscurile u javnost. „Čolićev povratnički album u jednom trenutku djelovao je kao da će biti najveći album u povijesti pop-muzike. Činilo se da će ovo biti za Čolića ono što je ‘Smile’ bio za Beach Boyse, a mi to nismo smjeli dopustiti. Čola je bio potreban Jugoslaviji u tom trenutku, i na kraju je sve riješio Brega.” Ratne snimke Služba državne sigurnosti bila je zadužena i za pripremanje konceptualnih albuma koji su imali funkciju da se zavrte u eteru u slučaju rata, pa čak i nuklearne apokalipse. „To su tzv. albumi sudnjeg dana, tako smo ih zvali u službi, a na njima su snimljene posljednje pjesme na svijetu, pjesme uz koje je ovaj narod trebao preživjeti nuklearnu zimu.“ Na pjesmama je radila sama krema jugoslavenske scene, u suradnji s timom psihologa. „Ima nekih ljubavnih pjesama koje smo testirali na životinjama. I zaista, te pjesme, kada su bile puštene, navodile su ih na parenje zbog lučenja određenih hormona. Takve su pjesme u principu pravljene za slučaj da se ljudi u bunkerima poslije nuklearnog rata moraju stimulirati za produžavanje ljudske vrste.“ „Pustiti takvu pjesmu u eter u regularnim okolnostima je kazneno djelo. Ti snimci nalaze se u sefu Načelnika SDB-a dandanas.“ Velisavljević nerado govori o ovim pjesmama. Ipak, poslije velikog navaljivanja rekao je da je neke od njih pisao Kiki Lesendrić, a da ih pjevaju Zana Nimani, Anja Rupel i Marina Perazić. Kada smo ga upitali sliče li te pjesme na njihove ranije radove, Velisavljević se osmjehnuo i lakonski odgovorio: „Denis i Denis za ovo su vrtić...“ Dvostruki agent Velisavljević kaže da se u svojoj praksi samo jednom sreo s dvostrukim agentom. To je bio slučaj Iztoka Turka, vođe i glavnog autora grupe Videosex. „Iztok je radio za nas. Negdje u vrijeme albuma ‘Lacrimae Christi’ kontaktirala ga je njemačka služba BND. On je želio prekinuti kontakte s njima, ali mi smo inzistirali na tome da ih nastavi.“ Kako se približavao raspad Jugoslavije, Velisavljević tvrdi da se i Turkova lojalnost usmjeravala prema Nijemcima. „Nisam siguran da je Turk izdao Jugoslaviju, mislim da joj je bio lojalan do samog kraja, ali kako je vrijeme odmicalo, sve manje i manje. O tome govore njegovi neuspjeli pokušaji da s Videosexom snimi pjesme na engleskom.“ Snimanje pjesama na engleskom, prema Velisavljevićevu mišljenju, bila je smišljena provokacija u samim centrima njemačke obavještajne službe kako bi se kolonizirala jugoslavenska glazbena scena. „Oni su željeli marginalizirati naše bendove tako što su ih nagovarali da snimaju na engleskom, čime su ih odvojili od domaće publike, a nisu dobivali pravu šansu na inozemnoj sceni. Na svu sreću, to im je uspijevalo kod alternativnih bendova. Mi smo Bregu, Čorbu i Azru držali pod željeznim stiskom.“ „Album Divljih jagoda na engleskom bio je klasična zavjera MI6. Njih je kao svoje agente u tom periodu držao ozloglašeni Anthony Moncton. On je počeo svoju karijeru kao rokenrol operativac za SFRJ da bi na kraju završio službujući u Beogradu.“ Na svu sreću, DB je imao svoj adut u grupi. „Alen Islamović bio je naš čovjek i razarao je englesku karijeru Divljih jagoda iznutra. On je bio zdrav element u toj grupi, i zato smo ga i nagradili postavljanjem za pjevača u Bijelom dugmetu.“ Ruža Hrvatska u raljama Službe Velisavljević sebe i danas smatra Jugoslavenom. On vjeruje da su same republičke Službe državne sigurnosti radile protiv zajedničke države, čak i na području rokenrola. „Jasenko Houra bio je čovjek hrvatske republičke Službe. Nekoliko puta slao sam im dopise da nam ga stave na raspolaganje u saveznoj službi jer je talentiran glazbenik, a oni su odbijali i smišljali neke formalnosti. Odgovorno tvrdim da je njegova pjesma Mojoj majci (Zadnja ruža Hrvatska) maslo zagrebačkog odjela. Nema nevinih“, nastavlja Velisavljević. “Kada smo primijetili da se bog i crkva često spominju u pjesmama Pilota, priveli smo Zorana Lesendrića da vidimo o čemu se radi. Tijekom noći javio nam se šef beogradskog odsjeka i rekao nam da je on njihov. Mi smo morali ga pustiti. Ja sam tada shvatio da svaka republička služba ima svoj bend. Rata ne bi bilo bez propagande i bendova poput Prljavog kazališta“, naglašava Velisavljević. On smatra da je naivno očekivati da borba između tajnih službi bude išta pitomija na polju rok-scene nego na drugim poljima. „Scenarij Ibarske magistrale prvi put primijenjen je na Krcunu, a drugi put na Draženu Ričlu.“ Velisavljević odgovorno tvrdi da u saobraćajnoj nesreći člana Crvene jabuke nisu čista posla. „Zlaja je ubrzo napustio bend, on je bio anđeo, jedan od mojih najdražih operativaca, pravi Jugoslaven“, kaže Velisavljević. „Mislim da će biti zanimljivo ako Žera ikada progovori, on zna cijelu priču.“ Udba je pomagala umjetnicima u krizi Velisavljević ne prati sadašnju scenu od kada se umirovio. Ipak, ono što vidi na televiziji i internetu ne ulijeva mu povjerenje. „Dosta talentiranih ljudi otišlo je u narodnjake, a na rok-sceni dosta bendova pjeva na engleskom, a to ništa ne valja. Scena je bila mnogo bolja dok je DB kontrolirao jer mi smo i kreativno pomagali kad je nailazila kriza.“ Velisavljević se ponosi podatkom da je DB za pjesmu „Lipe cvatu“ angažirao čak tri profesora Muzičke akademije i jednog profesora književnosti da pomognu Bregoviću da je osmisli . „Danas više nema takve ambicije, nažalost. Plašim se da DB više ne kontrolira ni one bendove koje je sam osnovao.“ Eto, to je ta priča. Zvuči uvjerljivo? Služba je imala duge prste i apsolutni sluh? „Ljudi su po prirodi dobri, a još su bolji ako ih se prisluškuje“, rekao je Juan Peron. Neki su novinari nasjeli na ovu priču, pa su krenuli tražiti tihog susjeda Velisavljevića, čiju kuću „ne čuvaju dobermani“ i koji danas živi mirno i skromno, uživajući tek u velikoj fonoteci koju je uzeo na revers od službe… No za Velisavljevića u tom kraju nitko nije čuo. Jasno je i zašto. Cijeli je članak zapravo neopisivo zabavna – satira! To je originalna glazbena kritika, čiji autor ismijava brojne zvijezde yu-rocka i njihove uratke, vješto kombinirajući glazbenu kritiku s općim mjestima teorije urote (kontrola svijesti, moćni centri koji sve nadziru i sve znaju, operativci koji ništa ne prepuštaju slučaju, muzika koja izaziva potrebu za parenjem životinja). No u satiričkoj priči krije se, kao u ruskoj babuški, zrno racionalne, faktične istine. Služba jest kontrolirala i kontrolirat će estradu, iz razloga koji su navedeni na početku. Možda je kozerija o Velisavljeviću samo pokušaj da se, hiperboličnom pripoviješću, skrene pozornost s te racionalne jezgre?
POGLAVLJE DEVETO
ŽRTVE I LUSTRACIJA
„U Udbinim dokumentima ne piše kako je to izgledalo u životu niti piše kako su prolazile žrtve torture. Bilo je zlo i naopako. Zlostavljali su nas na sve moguće načine. Upotrebljavali su i električnu struju. Čupanje brkova. Izbijanje zubi. Lomljenje rebara. Cipelarenje na sve mile i nemile načine. Naravno, mi smo bili vezani“, rekao je jednom prilikom Đuro Perica dok se s neugodom prisjećao rujna davne 1975. godine. Jedan od utemeljitelja HDZ-a tada je uhićen, a poslije osuđen i zatočen 14 godina pod optužnicom da je sudjelovao u podmetanju bombe u Paromlinskoj ulici namijenjene koloni u kojoj je tijekom svog posjeta Zagrebu bio Tito. Dani u istražnom zatvoru u Đorđićevoj ulici Perici su najgori dani života, kad su ga, kako tvrdi, udbaši neljudski prisiljavali ne bi li priznao nešto što nije učinio. Iza svega je, govori nam Perica, zapravo bila Udba, koja je tako morala opravdati svoju ulogu. Dan uoči uhićenja Perici je bio jedan od najljepših u životu. „Supruga i ja s društvom smo bili na izletu u Vugrovcu. Bilo je fantastično. Po povratku u Zagreb, veselje smo nastavili kod jedne kolegice i zadržali se do dva sata u noći. Baš sam došao kući i zaspao kad su me ovi probudili. OTVARAJ, MILICIJA! „Otvaraj vrata. Milicija!” vikali su. Pretresli su cijelu kuću, tražili eksploziv, mine, granate. Nisu našli ni lovačku pušku, kamoli što drugo. Bili su to zadnji izdisaji komunizma. Ne samo kod nas nego u čitavoj Europi, zadnji trzaji krepavajuće kobile“, prisjetio se Perica. Ondašnja milicija odvela ga je u istražni zatvor u Đorđićevoj ulici. Ukupno su uhitili 13 ljudi. „Jedni su mi ispričali zašto bih morao biti kriv, a drugi tražili da to priznam. Shvatio sam da se neki vrag kroji. Oni su svake dvije godine inicirali afere kako bi hrvatski narod držali u strahu. Tko bi se pobunio, završio je tamo gdje sam ja bio“, ispričao je i dodao kako su ljudi bili zastrašeni još od kraja Drugog svjetskog rata. „To što sam proživio u istražnom neće vjerovati nitko tko sâm nije to proživio. Poslije, u Domovinskom ratu, izravni su izvršitelji prešli na onu drugu stranu. Otišli su u četnike, gdje im i jest mjesto, a oni koji su naređivali ostali su u Hrvatskoj. NI za što nisu odgovarali. Njihovi sinovi ponovno su u nekim državnim službama za sigurnost. Dobro su umreženi, jako se lijepo paze i dobro Hrvatskom gaze. Kad su u vrhu politike sinovi bivših udbaša, pitate se tko je tu lud.“ Uvijek je, kaže, bio poklonik lustracije. U vrijeme kad se stvarala država, smatrao je da treba maknuti „tipčine koji su do ramena krvarili ruke”. No mnogi su ga od te ideje odgovarali. „Manolić mi je tada rekao: ‘Đuka, nećeš valjda prljati ruke.’ Jer to je prljav posao. A onda sam shvatio da će tatini sinovi opet uživati plodove rada svojih otaca, a to što smo mi izgubili mladost, nikome ništa. No zločin ne zastarijeva.“
OSVETA I REVANŠIZAM
Tijekom godina u zatvoru shvatio je da osveta nema smisla. Ipak, potreba za revanšizmom ostala je do danas. „Osveta je plod primitivnog, a revanšizam promišljenog duha. Stoga, revanšizam – da, ali na pravnoj strani s pravnim efektima. Treba se povesti računa o tome da ti ljudi odgovaraju jer pozivali su se na neke svoje izmišljene zakone. Ubijali su Hrvate da bi potencirali nekakvu opasnost od hrvatske političke emigracije, a bili su svjesni da ta emigracija nije mogla ništa. Do dana današnjeg nitko nije odgovarao. Stalno govore da nije vrijeme. A kad će biti vrijeme? Jer kad me ne bu, nek’ me grebu.“ U cijeloj državi Udba je pod nadzorom držala desetke tisuća ljudi, za što su bili angažirani oko pet tisuća profesionalaca i deseci tisuća doušnika... Udbaši su dobrim dijelom stvarali HDZ, rekao je jednom Nikola Štedul, hrvatski emigrantski političar, koji je u listopadu 1988. u Škotskoj, gdje je živio, preživio Udbin atentat. „Udbaši su u tim prevrtljivim okolnostima morali naći nekoga koga će podržati, a taj je morao biti pobjednik. Račan ne bi pobijedio pa su odabrali Tuđmana. Oni su njemu bili potrebni zbog putovnice. Dali su mu putovnicu koja mu je trebala za pobjedu. Bilo mu je važno da ode među iseljenike i od nas dobije potporu. Uza sve to, Tuđman je njima kao partizanski general bio prihvatljiviji nego da dođe netko iz emigracije. Prema mojim informacijama, 1987. su odlučili da je njihov izbor Tuđman“, govorio je Štedul. Upravo zbog toga zaključuje da je HDZ stranka koju je dobrim dijelom stvarala tajna policija bivšeg režima. „Tuđman se nije mogao oduprijeti. Bez njih ne bi pobijedio, a možda bi ga i ubili da im se odupirao. Za Tuđmana su se komunističke strukture odlučile smatrajući da im treba netko tko je sposoban organizirati stranku, neovisno o tome postoji li i netko popularniji od njega, potom i netko koga će moći kontrolirati te tko će biti u stanju osigurati podršku i emigracije i partijskih krugova stradalih u hrvatskom proljeću te Crkve. Znali su da Tuđman ima kontakte s emigracijom, s Crkvom, znali su da on ima najozbiljnije kontakte. Josip Perković bio je operativac. Ako nije bila donesena neka odluka, onda Perković to nije mogao provesti. Isto tako je i s krijumčarenjem oružja“, kaže jedan naš sugovornik, odlično upućen u problematiku Službe, koji podržava teoriju kako je Služba podržala novi sustav.
PERKOVIĆEVA ULOGA U STVARANJU DRŽAVE
„Perković je bio Udbin operativac i za vrijeme Jugoslavije i poslije nje“, pripovijeda nam jedan insajder. „On je izvršavao zadatke koje je netko drugi naredio. Partija, CK, cijeli establishment počeo se još 1986. pripremati za višestranačje, a poslije i za osamostaljenje Hrvatske. Uvidjeli su da će Jugoslavija morati prijeći na tržišno gospodarstvo te da neće moći opstati kao jednopartijska država. Znali su da konfederacija neće moći opstati već potkraj 1988. U svakoj republici nastaju inicijative koje rade svoje planove. Tako i u Hrvatskoj određene strukture počinju pripremati sustav u kojem bi one zadržale svoju dominaciju; političku, gospodarsku, obavještajnu, pa i medijsku, sudsku itd. Planirali su da zadrže vlast u toj novoj samostalnoj višestranačkoj državi u strahu od revanšizma i istraga zločina koje su počinili. Upravo od straha od istrage zločina smatrali su da moraju ostvariti još veću dominaciju nego za vrijeme Jugoslavije.” Naš sugovornik potvrđuje da zbog toga nije došlo ni do lustracije... „Oni su znali”, nastavlja, „da svoje planove neće moći ostvariti ako ne uključe i druge dijelove društva, pa tako i hrvatsku političku emigraciju i Katoličku Crkvu, zbog planova Miloševića i velikosrba. I najavljuju savezništvo s disidentima i Crkvom. U to vrijeme disidenti, a najsposobnijom se pokazala frakcija oko Tuđmana, uključujući Crkvu, to prihvaćaju. Tuđmanu, Crkvi i disidentima to je jasno, ali prihvaćaju tu igru, smatrajući da će ih moći nadigrati. Potkraj Jugoslavije i za rata bilo je nezgodno to provesti jer bi tako oslabili mogućnosti otpora. Tuđman je ipak pokušao zadnjih godina rata 1992. i 1993. pokrenuti pitanje lustracije, ali se povukao i ostavio to za vrijeme poslije rata. Međutim, poslije rata već je došla bolest, a čekala se vjerojatno i mirna reintegracija istočne Slavonije i već je bilo gotovo...”
POGLAVLJE DESETO
NJEMAČKI TAJNI ZAPISI O UBOJSTVIMA EMIGRANATA
Dvije godine nakon Titove smrti, tadašnji bavarski premijer Franz-Josef Strauss, mesarski sin, oficir Hitlerova Wehrmachta, veteran krvavog Istočnog fronta i općenito jedan od najvažnijih njemačkih konzervativnih političara nakon Drugog svjetskog rata, napisao je kratko, ali tonom dramatično pismo predsjedniku Savezne vlade, ljevičaru Helmutu Schmidtu. Piše, dakle, Franz-Josef Strauss tog 26. ožujka 1982. iz Münchena predsjedniku Vlade Schmidtu u Bonn (Zid je tada još bio visok i čvrst, a Berlin i Njemačka podijeljeni. Savezna vlada stolovala je u pospanom Bonnu) i na taj dopis stavlja naslov: Napadi na Jugoslavene u Saveznoj Republici Njemačkoj. Čini se da je Strauss jako ljutit ili barem jako zabrinut jer na početku tog zanimljivog pisma (prijevod je služben, malo nespretan i arhaičan), odmah iza onog „Poštovani gospodine kancelaru“ još stavlja i uskličnik. Strauss kaže, a ovo je prvi put da ovo pismo i njegov sadržaj izlaze u javnost, „prema zaključcima Saveznog ureda za borbu protiv kriminala, u Saveznoj Republici Njemačkoj se i dalje vrši obračun politički suprotstavljenih emigranata koji ovdje žive i jugoslavenske države, odnosno njezinih predstavnika sa svim legalnim i ilegalnim sredstvima i sredstvima nasilja u sumnjivom opsegu“. Ovdje je potrebno kraće objašnjenje konteksta u kojem je napisano pismo. Strauss se osvrće na operacije Službe državne sigurnosti tadašnje SFRJ, uglavnom u Bavarskoj, gdje je živio i radio najveći broj hrvatskih emigranata. Za agente Udbe Bavarska je bila operativna zona, područje u kojem su najčešće poduzimali svoje akcije, uključujući i likvidacije hrvatskih emigranata za koje su procijenili da poduzimaju ili će poduzeti terorističke akcije prema SFRJ. Trajalo je to, prema evidenciji likvidiranih hrvatskih emigranata (više ili manje ostrašćenih), od 1967. pa sve do 1989.
JUGOSLAVENI LIKVIDIRAJU PO NJEMAČKOJ
Bavarski premijer Strauss kaže u svom pismu da „pogled na događaje u zadnje vrijeme potvrđuje da se napadi na Jugoslavene u Njemačkoj u najvećoj mjeri odnose na to da jugoslavenske službe sigurnosti jednostavno ubijaju članove emigrantskih organizacija“. Argumentira to snažnim indicijama njemačkih sigurnosnih službi i sudskih institucija da se likvidacije tri jugoslavenska emigranata albanskog podrijetla 22. siječnja 1981. kod Heilbronna mogu „pripisati jugoslavenskim službama, kao i ubojstvo Hrvata Kostića 9. siječnja 1981. u Münchenu“. Dodaje da „Okružni sud u Saarbrückenu utvrđuje u presudi od 23. srpnja 1981. u slučaju Goreta da je potvrđen nalog za ubojstvo jugoslavenske tajne služb“. Naravno, konzervativni političar ne zaboravlja gurnuti pod nos lijevog kancelara i malo stranačke politike. Pa kaže da „takva ubojstva, inicirana od službenih jugoslavenskih pozicija teško povređuju suverenitet SRNj i negativno i opasno utječu na unutarnji mir. Saveznoj vladi do sada očito nije uspjelo da kod jugoslavenske vlade postigne okončanje takvih terorističkih aktivnosti, iako se odgovorne njemačke institucije i dalje uspješno trude spriječiti kaznena djela protiv Jugoslavije i njezinih službenih zastupništava u Njemačkoj i od strane Njemačke, niti da uhvati počinitelje i izvede ih pred lice njemačke pravde“.
SASTANAK U BONNU
Strauss tvrdi da se bavarsko ministarstvo unutarnjih poslova zbog toga obratilo i saveznom ministru za unutarnje poslove posebnim dopisom sa sugestijom da se prema SFRJ poduzmu odgovarajuće inicijative kako bi se „okončale neizdržive terorističke aktivnosti službenih jugoslavenskih pozicija“. Spominje i koaliciju CDU/CSU koja je to već zatražila u donjem domu njemačkog parlamenta Bundestagu, koji je zahtjev uputio vladi. Za kraj Strauss poručuje kancelaru Schmidtu da se osobno uključi u rješavanje ovog složenog problema i da svim odgovarajućim sredstvima djeluje na vladu SFRJ da obustavi sve nasilne napade koje jugoslavenske pozicije vrše na osobe koje žive u Njemačkoj. I šalje mu prijateljske pozdrave. Složen je bio odnos Beograda i Bonna nakon Drugog svjetskog rata i poraza nacista. Uvijek negdje između ljubavi i mržnje. Komunistička vrhuška i Tito savršeno su balansirali od uspostave diplomatskih odnosa. Saveznoj Republici Njemačkoj trebao je stanoviti politički legitimitet na istoku Europe. A to je dijelom bila Jugoslavija. Jugoslaviji je pak bio potreban novac iz njemačkih banaka, nešto moderne tehnologije i jeftine linije kreditiranja. „Cjelokupna aktivnost obavještajno-sigurnosnog sistema SR Njemačke prema Jugoslaviji ima za cilj kompromitaciju jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, naše vanjskopolitičke orijentacije, odnosno postupnog uvođenja u ‘jugoslavenski sistem’ elementa tzv. zapadne demokracije, ideologije i načina privređivanja. Sve ove promjene, prema njihovim procjenama, dovele bi do promjene društvenopolitičkog uređenja Jugoslavije i njezine vanjske politike...“ Nijemci su, ukratko, bili ambiciozni ideološki neprijatelji koji su se služili, naglašava se u jednoj od analiza djelovanja njemačkih sigurnosnih službi prema SFRJ, „bezobzirnim i upornim obavještajnim nasrtajima na naše građane te kontroliranjem i koordiniranjem aktivnosti fašističke emigracije i njezinim usmjeravanjem te korištenjem za obavještajni i subverzivno-propagandni rad”. Prema izvorima koji su nam bili dostupni, njemačke tajne službe zaista su prelazile tanku granicu između „obavještajnog i subverzivno-propagandnog rada” i tada su iz svojih razloga podupirale terorizam ekstremnih hrvatskih emigrantskih skupina.
BND POTIČE NAPADE NA SFRJ
U jednom od izvještaja SDS-a, izrijekom se spominju stajališta jednog od pripadnika njemačkog BfV-a (kontraobavještajne službe) koji suzdržano komentira postavljanje paklenih strojeva u tadašnjoj SR Hrvatskoj, a koji su stigli iz krugova ekstremne ustaške emigracije: „Bilo bi uputno to učiniti na vojnim i industrijskim ciljevima, a ne baš na mjestima gdje se okuplja veći broj civila.” Postoji i opsežno izvješće SDS-a iz listopada 1989. koje spominje utjecaj njemačkih službi na dio ekstremne hrvatske emigracije i njihove nasilne akcije u Hrvatskoj i u drugim republikama tadašnje SFRJ. Istodobno, a to i nije neuobičajeno, na službenoj razini Njemačka i Jugoslavija imale su istovjetna stajališta oko djelovanja radikalne emigracije. Nijemci su, dakle, iskazivali zabrinutost takvim stanjem, ali su u znatnoj mjeri dopuštali takve aktivnosti. S druge strane, jugoslavenska tajna služba organizirala je likvidacije emigranata koje su označili preopasnima, ali su odbijali to ikad priznati njemačkoj strani pripisujući ubojstva internim obračunima „ustaških ili drugih terorista s područja SFRJ”. Kako je taj obavještajno-propagandni rat između Bonna i Beograda zapravo izgledao, savršeno se moglo vidjeti nakon što su u Zagrebu zadržani pripadnici zloglasne njemačke ultraljevičarske terorističke skupine.
TERORISTI IZ ESPLANADE
U proljeće 1978. zagrebački hotel Esplanade okružila je milicija i agenti Službe državne sigurnosti. Skupi i najluksuzniji gradski hotel hermetički je zatvoren. Nitko nije mogao izići ni ući. Gosti i osoblje nisu imali pojma što se zbiva. U kratkom vremenu, u ugodnim sobama Esplanade, otkrivena je skupina od četvero istaknutih pripadnika Baader Meinhofa, tada najopasnije europske terorističke skupine: Brigitte Mohnhaupt, Sieglinde Hofmann, Rolf Clemens Wagner i Peter-Jürgen Brock. Ti su teroristi, doslovno, digli njemačku policiju i tajne službe na noge. Njihov rat sa sustavom trajao je godinama: ubojstva industrijalaca, pravosudnih dužnosnika, visokih policijskih i vojnih časnika dovela su skupinu i njezine članove na vrh liste državnih neprijatelja. Njemačka vlada vodila je tešku bitku s teroristima i nije pobjeđivala. U Zagreb je četvero članova BMa, navodno, stiglo iz Beograda. Savezna služba sigurnosti bila je ta koja je držala pod kontrolom terorističke skupine iz inozemstva. Kakva je to bila špijunska igra u jeku hladnoga rata, nikad se nije točno doznalo. Kao ni okolnosti njihova uhićenja, a još manje puštanja. Pouzdano se zna da je obavještajni vrh SFRJ, uz suglasnost Tita, predložio njemačkoj vladi razmjenu za koju su držali da je Bonn neće odbiti. Četiri terorista Baader Meinhofa za osam hrvatskih ekstremista. Ali Nijemci su glatko odbili prijedlog Beograda. Brigitte Mohnhaupt, Sieglinde Hofmann, Rolf Clemens Wagner i Peter-Jürgen Brock u studenom 1978., nakon pola godine zadržavanja u Jugoslaviji, napustili su zemlju. Brigitte Mohnhaupt, recimo i to, tri godine poslije sudjelovala je u pokušaju ubojstva američkog generala Kroesena. Zbog čega su Nijemci odbili glave najtraženijih terorista koje im je nudila Jugoslavija? Tumačenja su različita, ali se ističe da predajom skupine hrvatskih ekstremista nisu željeli razotkriti veze s njihovim tajnim službama. Jedan drugi dokument koji smo uspjeli pribaviti mnogo jasnije opisuje složene i fragmentirane odnose SR Njemačke i SFRJ nakon smrti Josipa Broza Tita. Riječ je o zapisniku razgovora tadašnjeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (zapravo šefa vlade) Veselina Đuranovića i saveznog kancelara SR Njemačke, već spomenutog Helmuta Schmidta. Razgovori iza dobro zatvorenih vrata Bundeskanzleramta održani su 10. i 12. veljače 1982. u Bonnu.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:35
CRNOGORAC U BONNU
Potrebno je navesti nekoliko riječi o Schmidtovu sugovorniku Veselinu Đuranoviću koji je tada bio predsjednik Saveznog izvršnog vijeća i formalno u funkciji premijera tadašnje SFRJ. Đuranović (1925.-1997.) bio je savezni kadar iz Crne Gore, sudionik NOB-a, a nakon rata visoko rangirani političar. Vrhunac karijere dosegnuo je 1984. kada je godinu dana obnašao dužnost šefa rotirajućeg predsjedništva SFRJ. Nije bio pretjerano eksponiran poput Stane Dolanca ili Mike Špiljka. Povukao se iz aktivne politike početkom devedesetih. Iz dijela transkripata sa sastanka u Bonnu vidljivo je da se Đuranović i Schmidt nisu baš nabolje razumjeli. Riječi su pristojne, odmjerene, ali kao da razgovaraju dva čovjeka koji žive u dva paralelna svijeta. Politički i svjetonazorski to je zaista i bilo tako. SFRJ je baš zakoračila u drugu godinu nakon Titove smrti, gospodarska situacija bila je očajna. Država je doslovno pucala na svim razinama. Đuranović je u svom uvodnom govoru, prema sadržaju dokumenta, iznio njemačkih vlasti i institucija prema djelovanju „jugoslavenskih emigranata u Njemačkoj“. Jugoslavenski je političar, premda to eksplicite ne stoji u zapisniku, uglavnom govorio o hrvatskoj ekstremnoj emigraciji čije su aktivnosti u Njemačkoj bile usmjerene protiv jugoslavenskih vlasti. Kancelar Schmidt odgovorio je svojem gostu kako „savezna vlada i on osobno, u kontaktu s premijerima različitih zemlja, čine sve što je u njihovoj mogućnosti da suzbiju antijugoslavenske aktivnosti emigrantskih grupacija u Saveznoj Republici Njemačkoj“.
NJEMAČKI SUDOVI ŠTITE EKSTREMISTE
Njemački premijer spomenuo je da je njegova vlada prije dvije godine „učinila napore za izručenjem određenog broja osoba. Vlada izražava žaljenje što joj određeni sudovi to onemogućili“. Ovo treba dodatno objasniti. SFRJ i Njemačka, kad su se Đuranović i Schmidt susreli, već su potpisale ugovor o izručenju. Ugledni Der Spiegel napisao je da je to bio jedan od onih međunarodnih poslova u kojem je demokratska vlada (naravno, Njemačka) mogla brzo zaprljati ruke. „To se dogodilo i saveznoj vladi kad je Jugoslavija u svibnju 1978. zatražila izručenje Hrvata u egzilu koji je živio u Zapadnoj Njemačkoj od 1958. Stjepan Bilandžić imao je u to vrijeme već tri godine zatvora iza sebe jer je 1962. postavio eksploziv na zgradu jugoslavenskog zastupništva u Bonn-Mehlemu, a 1974. navodno je nabavio oružje za napade u Jugoslaviji“, piše njemački magazin uoči početka suđenja Josipu Perkoviću u Münchenu. „Doduše, Bilandžić je tek nekoliko mjeseci prije toga gotovo postao žrtvom jugoslavenskih državnih ubojica koje je navodno financirao Josip Perković. Nije došlo do napada jer su njemačke vlasti pravovremeno za to saznale. Je li se smjelo izručiti tog čovjeka Titu čiste savjesti?“ pita se autor teksta. Vratimo se povjerljivom razgovoru Đuranovića i Schmidta. Nijemac se upravo referira na slučaj Bilandžić opisan u tekstu iz Der Spiegela. Objašnjava vrlo kratko zašto je izručenje zaustavljeno. „Za takvu odluku spomenutih sudova bila je ključna bojazan da je život ovih osoba u Jugoslaviji ugrožen (SFRJ je imala smrtnu kaznu, SRNJ nije), što su te osobe potkrijepile navodima da je njihov život i u Njemačkoj bio ugrožen.“ Nastavio je kako Bonn ima dojam da „jugoslavenske službe na njemačkom teritoriju čine stvari koje dolaze u konflikt s našim zakonima. U posljednje vrijeme više je osoba postalo žrtvama brojnih napada na njemačkom teritoriju“. Zatim je malo spustio ton: „Nijedan njemački političar ne želi na ovom mjestu iznositi bilo kakva javna sumnjičenja jer nitko ne želi opteretiti njemačko-jugoslavenske odnose.“ Schmidt istodobno želi motivirati Đuranovića da u Beogradu „izvrši uvid u to što jugoslavenske tajne službe rade na njemačkom teritoriju“. U njemačkom dokumentu stoji rečenica da je cilj kancelarova prijedloga da u korijenu sasiječe eventualno narušavanje dobrih odnosa između dviju zemalja. „Mi moramo učiti iz prethodnih iskustava“, kaže Helmut Schmidt. „Jugoslaveni su imali osjećaj da se naši sudovi nisu ponašali onako kako se Jugoslavija nadala, a imali smo svojedobno situaciju kada je Jugoslavija pustila na slobodu osumnjičene njemačke teroriste. Eventualno opterećenje međusobnih odnosa koje može iz toga nastati u budućnosti ne smije se potpunosti isključiti.“Jugoslavija je zaista zadržala pripadnike njemačke terorističke skupine RAF (Frakcija Crvene armije). Slijedi dio teksta iz Der Spiegela u kojem se o tome govori. Situaciju je dodatno otežavala činjenica da su jugoslavenske institucije uhvatile četiri terorista, pripadnike RAF-a, koje je njemačko Savezno državno odvjetništvo htjelo optužiti. Da Zapadna Njemačka nije izišla ususret jugoslavenskim zahtjevima u slučaju Bilandžić, pretpostavljali su članovi Vlade u Bonnu, ne bi došlo do izručenja pripadnika terorističke organizacije RAF. Za svaki slučaj Bilandžić je odveden u ekstradicijski pritvor. Razmjena ipak nije uspjela: nije bilo dovoljno razloga za izručenja Hrvata u egzilu. Dana 13. rujna 1978. Ured za vanjske poslove Zapadne Njemačke izvijestio je jugoslavenskog veleposlanika o odbacivanju beogradskog zahtjeva za izručenjem. Četiri tjedna kasnije Jugoslavija je pustila RAF-ove teroriste na slobodu. Oni su iz Beograda otputovali u južni Jemen. Pušten je i Bilandžić, koji je u Njemačkoj još glasnije i strastvenije agitirao protiv Titove „zločinačke države“. Kancelaru Schmidtu nije bilo sasvim ugodno raspravljati o ovoj temi. Đuranoviću je rekao da s kolegama ministrima iz njemačke vlade nije unaprijed diskutirao ni pripremio točke rasprave. On to ne bi učinio, stoji u dokumentu, da Đuranović nije potegao to pitanje u uvodnoj riječi.
TAJNE SLUŽBE MALO SU IZVAN KONTROLE
Jugoslavenska strana tvrdi da teški problemi zbog aktivnosti emigracije u Njemačkoj postoje od uspostave bilateralnih odnosa (prekinuti su 1957. pa ponovo uspostavljeni 1968.). Zatim kategorično naglašava da su postojale terorističke aktivnosti protiv SFRJ na njemačkom teritoriju koje su negativno utjecale na političku klimu u Jugoslaviji. Đuranović također tvrdi da ima razumijevanja za položaj njemačke vlade koja ne može učiniti sve, ali zbog toga postoji opasnost da Bonn i Beograd iste stvari mjere na različite načine. Jugoslavenska strana navedene počinitelje smatra teroristima koji ubijaju i postavljaju bombe. Schmidt je malo skeptičan pa kaže da je možda tako, ali da dokazi nisu bili uvjerljivi „barem ne za sudove koji su morali donijeti odgovarajuću odluku prije nego što izvrše izručenje“. Đuranović se nije složio s time. On smatra da su postojeći dokazi dovoljni. „U dva slučaja bila su moguća izručenja i po odgovarajućim sudskim rješenjima“, tvrdi Đuranović, „a njemačka vlada nije donijela odluku o izručenju.“ Njemački šef vlade kratko je odgovorio: „To je zato što smo znali da bi Savezni sud odmah poništio tu odluku.“ Posebno je važna Đuranovićeva izjava kako će se vlada SFRJ pobrinuti za to da njezine službe sigurnosti ne krše zakone neke druge zemlje. On je osobno član Vijeća za sigurnosno-politička pitanja kojemu je šef Vladimir Bakarić (Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka), a koji za takve aktivnosti ne bi dao svoje odobrenje. Tijekom razgovora dogovoreno je da se u Bonnu sastanu njemački i jugoslavenski ministri policije, Gerhart Rudolf Baum i Franjo Herljević. Njemici su tražili da se tada i nađu rješenja. Đuranović je dometnuo da političko rukovodstvo SFRJ nije uvijek informirano o svim aktivnostima pojedinih službi jer su se u prošlosti (do 1966.) vjerojatno događale svakakve stvari. Zato je, kaže Đuranović, Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka učvrstio kontrolu nad službama. „Jugoslavensko rukovodstvo također je svjesno opasnosti koja proizlazi iz nekontroliranog djelovanja tih službi u inozemstvu“, zaključio je Veselin Đuranović na sastanku s njemačkim kancelarom Helmutom Schmitom.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:32
DODATAK ZA KRAJ
POPIS PRAĆENIH
Tjednik Nacional došao je u posjed popisa svih osoba koje su u Hrvatskoj 1984. godine bile pod nadzorom, a objavljena su, zbog velikog opsega, imena ljudi koji su bili pod nadzorom u Zagrebu. Cjeloviti popis sadrži imena dvije tisuće osoba koje su bile pod obradom SDS-a odnosno centara Bjelovar, Gospić, Karlovac, Osijek, Pula, Rijeka, Sisak, Split, Varaždin, Zagreb i na kraju SDS RSUP-a te prema imenima agenata koji su ih obrađivali. „Kriteriji za uvođenje osoba u obradu određeni su djelokrugom Službe i interesima društva, a pravovremena i ispravna praćenja trebala bi biti indikatori određenih negativnih pojava u društvu”, stoji u uvodu „bijele knjige“ u kojoj se imena obrađivanih građana mogu svrstati u tri kategorije. Najniži stupanj obrade, objasnili su novinari Nacionala, predstavljala je „operativna kontrola“ (OK), što je značilo da je agent zadužen za praćenje aktivnosti neke osobe nad njom jednom do dva puta godišnje provodio određeni nadzor. Drugi, viši stupanj obrade bila je „prethodna operativna obrada“ (POO), što je značilo da je Služba, na temelju određenih indicija, trebala provjeriti je li neka osoba opasna po društvo. Ako bi se te indicije pokazale točnima, osoba bi bila svrstana u najtežu kategoriju, odnosno bila bi stavljena pod „operativnu obradu“ (OO), što je podrazumijevalo njezino sustavnije praćenje. Ako se te indicije ne bi pokazale točnima, osoba je mogla biti ili skinuta s popisa ili premještena u status „operativne kontrole“, što znači da bi se tek povremeno provjeravalo ima li u njezinim aktivnostima kakvih novosti. Najveći broj ljudi praćen je zbog nacionalizma, potom zbog veza s Crkvom ili emigracijom. Praćeni su i staljinisti (informbiroovci), tehnokrati (lopovi), liberali (i onda bilo isto kao što je danas) te građanska desnica. Praćeni su i ljudi koje se sumnjičilo, a rade za strane obavještajne službe.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
