Neću lagati, imala sam velika očekivanja jer, iako je poezija drugačija književna vrsta, Deni je s njima ljestvicu postavila poprilično visoko. Nažalost, moja očekivanja nisu ni približno ispunjena...
RECENZIJA KNJIGE
Ljudi koje volimo, prvi je roman domaće spisateljice Deni Balete
Ljudi koje volimo, prvi je roman Deni Balete, spisateljice koja se već predstavila domaćoj publici kroz poeziju; Život piše poezije i Osjećam, dakle jesam. Nije novost da Deni piše lijepo, osjećajno i direktno; igra se s riječima, spaja ih i kombinira u prekrasne stihove koji dopiru do mase. No, ovog puta autorica nam se predstavlja putem proze, pa se pitam kako će te riječi kombinirati i slagati u rečenice.
“Neki ljudi ti nedostaju, ali ne želiš im se vratiti.”
Neću lagati, imala sam velika očekivanja jer, iako je poezija drugačija književna vrsta, Deni je s njima ljestvicu postavila poprilično visoko. Nažalost, moja očekivanja nisu ni približno ispunjena, no uskoro ćemo o tome.
Prije početka priče, kao i po njezinom završetku, Deni se obratila svojim čitateljima. Segment “Prije svega” je neka vrsta predgovora u kojem autorica pojašnjava osobni motiv pisanja ovog romana. Osim toga, autorica nam govori da ne očekujemo lude zaplete i ono neočekivano. No, čak i ako maknem u stranu svoja visoka očekivanja i dalje ostaje nezadovoljstvo i nekakva “praznina” – kao da nešto fali.
“Odrastamo onda kada shvatimo da nam nitko ništa nije dužan i da nikome ništa ne dugujemo.”
U ovom romanu, rekla bih, ne samo da nemamo zaplet, već nemamo ni radnju. Upoznajemo nekoliko likova; Lu i Borna su protagonisti ovog romana. Oba lika, na neki su način obilježena životom. Lu je mlada djevojka koja potječe iz siromašne obitelji; živi s bratom i otupljenom majkom koja naizgled, nije emocionalno povezana sa svojom djecom. Radi, studira i piše poeziju. Otac ih je napustio i nikada nije imala odnos s njim. Borna naizgled ima sve što dečko u njegovoj dobi može poželjeti, pa čak i previše; ne mora se brinuti oko novca, djevojke se okreću za njim, zgodan je – jednostavno rečeno: bad boy. No, on je dokaz da novac ne garantira sreću. On i otac žive sami, nakon što mu je majka preminula. Lu i Bornu, iako se čine kao dvije suprotne krajnosti, spaja život. Prikaz su da svaka obitelj ima svoje poteškoće, nesuglasice, konflikte koje većinom skrivaju od tuđih pogleda, a ponekad su ti problemi skriveni i od njih samih – potisnuti, zakamuflirani.
“Kao djecu uče nas da je malo potrebno za sreću. To je predivno, ali i tužno. Tako nas uče jer nas žele pripremiti na to da će nam život puno oduzimati, a malo davati.”
Nije bilo iskre. Klika. Kako god želite. Uporno sam tražila “ono nešto” za što bih se uhvatila, ali ostala sam visjeti. Nisam se mogla povezati s likovima; karakterizacija mi je bila plitka. Generalno sam dobila dojam, “prividne” dubine. I pritom ne govorim o ludim zapletima i neočekivanom, već o tome da su neke rečenice zvučale dubokoumno, ali iza njih nisam pronašla dubinu. Puno je rečenica koje su slično napisane i koje su kontradiktorne (npr. Svjetovi u kojima živimo predivni su, ali nikada nisu divniji od svjetova koji žive u nama. Svjetovi u kojima živimo odvratni su, ali nikada nisu odvratniji od svjetova koji žive u nama). I takve rečenice su pridonijele toj prividnoj dubini. S obzirom da je ovo njezin prvi roman, možda je i stvar u tome da Deni još nije pronašla svoj stil pisanja kada je riječ o prozi.
“Najgora stvar kod prekida jest što ne prekidaš samo s tom osobom. Prekidaš sa svim vašim ritualima. Prekidaš i s verzijom sebe koja je voljela tu osobu.”
No, roman sadrži i one lijepe rečenice i misli koje su me podsjetile koliko inače volim djela ove autorice. To su neki momenti u kojima sam prepoznala njezino pisanje. Unatoč mojem dojmu, poštujem primarni motiv koji se nalazi iza pisanja ove knjige, a kojeg autorica i sama spominje na početku: “Svijet više nema razumijevanja za mene. Svijet mi više ne prašta. Ovaj roman sam napisala da me zagrli kada bude boljelo. Da plače sa mnom kada mi se bude plakalo i smije se kada mi se bude smijalo.”
“Svi smo mi ljudi i previše težimo dodirima. Kad smo bili djeca, upoznavali smo svijet dodirujući ga. Sada upoznajemo ljude dirajući njihove duše. Svi smo mi ljudi koji osjećaju. “
Očito je da je Deni ovaj roman bio potreban i ima neke ljepote u tome. Iako me osobno roman nije oduševio, ne mogu zanijekati činjenicu da Deni ima potencijal za koji se nadam da će ga u nekom trenutku dosegnuti.
Kao što uvijek volim naglasiti, ovo je moj dojam koji ne vrišti: nemojte čitati ovu knjigu. Pisanje, izražavanje je umjetnost a samim time, umjetnost se može doživjeti na različite načine. S obzirom da nisam profesionalni kritičar (niti to želim biti) ne mogu reći: ova knjiga valja, ova knjiga ne valja. Tako da, u prijevodu: ako se ova knjiga nije meni svidjela, ne znači nužno da se nekom drugom neće svidjeti.
Kao i uvijek, ako ste čitali, ostavite svoje dojmove u komentaru.
Čitamo se uskoro!!
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
