Nepoznata operacija 'Stadion': Udba je uhodila 243 Torcidaša

'Mračni dosjei iz sefa Udbe', dramatična knjiga novinara i urednika Igora Alborghettija razotkriva neke od desetljećima brižno čuvanih tajni jugoslavenske Službe državne sigurnosti. U knjizi je objavljen i nikad prije viđeni popis 243 pripadnika tvrde splitske Torcide koji su bili definirani kao neprijatelji režima i huligani. Tome je dodan i nešto kraći popis Bad Blue Boysa. Pronašli smo među njima i jednog bivšeg Karamarkova ministra. Što je bliski savjetnik prvog hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana pričao agentima komunističke tajne policije o francuskim nuklearnim tajnama, kako su dokumentirane ljubavne avanture bivšeg američkog ambasadora u Zagrebu i još gomila misterija...

Operacija 'Stadion'

Navijačke skupine ocrtavale su politička raspoloženja i stavove koji su početkom 1990. doveli do neizbježnog raspada komunističke države, SFRJ. Političke stranke u bile su tada zabranjene. Središte javnog otpora režimu bilo je na nogometnim terenima. Scena već tada bila politički, svjetonazorski, i nacionalno radikalizirana - s hrvatske strane Bad Blue Boysi (Dinamo), Torcida (Hajduk) i Armada (Rijeka), a sa srpske Delije (Crvena zvezda) i Grobari (Partizan) - uz snažne manifestacije nasilja.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:35

Ekskluzivno: Objavljujemo nikad viđene dokumente tajne policije o Torcidi i Boysima!

U travnju 1989., u zagrebačkom središtu Službe državne sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske, šefovi su odlučili pokrenuti tzv. operativno istraživanje 'Stadion'. Vodeći se načelom 'brini se za svoje navijače, a Srbima ostavi njihove', Služba je u odluci upućenoj nižim operativnim razinama u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci napisala: 'Obavještavamo vas da je u SDS RSUP-a SRH zavedeno operativno istraživanje 'Stadion' u vezi s najavom javnih nacionalističkih i kleronacionalističkih istupanja i sukobljavanja pojedinaca i grupa na sportskim manifestacijama'.

Nije to prvi put da se prikupljaju takvi podaci. Služba državne sigurnosti u Hrvatskoj, s tadašnjim tijelima javne sigurnosti (milicijom), već je raspolagala znatnim količinama operativnih informacija. Navijačke skupine u Hrvatskoj, pokazuju dokumenti, bile su od sredine 80-ih pomno praćene i obrađene.

Za Torcidu je karakteristično da imitiraju engleske navijače

Ali operacija 'Stadion' bila je vrhunac napora SDS-a i javne sigurnosti da se objasni njihov raison d’etre i da ih se stavi pod kontrolu. Vidljivi su i pokušaji SDS-a da se navijačke skupine u tadašnjoj SRH povežu s djelovanjem Katoličke crkve.

Piše ovako: 'Pojam, nastanak, i razvoj Torcide i povezanost s klerom. I nastavlja se: Početak stvaranja tzv. Torcide, odnosno kluba navijača, datira iz 1950. godine, kada dolazi do prvog organiziranog navijanja, koje je ustvari kopija stvaranja atmosfere u južno-američkom stilu.  Početkom 50-ih godina nekoliko takvih grupa udruženo i organizirano odlaze na stadione, a njih su sačinjavali mahom tadašnji splitski studenti na školovanju u Zagrebu, među kojima je bio veliki broj sada uglednih građana, od kojih su pojedinci još uvijek na izvjestan način uključeni u NK Hajduk ili su donedavno tamo bili'.

Služba, u dijelu dokumenta pod nazivom 'Novije razdoblje djelovanja', primjećuje da se demografija Torcide od početka 80-ih ozbiljno mijenja. Kako je od ranije poznato da su se među pripadnicima Torcide uglavnom nalazili pripadnici više generacija (obiteljski i poslovni ljudi) koje bi povremeno hvatao 'nogometni virus', u današnjem periodu koji je počeo negdje osamdesetih godina, prvenstveno u većim gradovima, među klubovima 'velike četvorke' dolazi do stvaranja omladinskih navijačkih grupa, kojima odlaženje na nogometne utakmice i status 'najfanatičnijih' počinje služiti za stvaranje grupnog identiteta.

Sve te navijačke skupine u Hrvatskoj i Srbiji imaju svoju unutrašnju organizaciju i simbole. Zajedničko im je jasno stvaranje vlastitog identiteta i što više biti u centru pažnje radi stvaranja spektakla i širenja 'nogometnog huliganizma'. Za Torcidu je karakteristično, opisuje se u dokumentu, da po svaku cijenu želi stvoriti 'neviđenu atmosferu', da se huliganski ponašaju, imitirajući engleske navijače, koje općenito smatraju uzorima u svijetu. Ističu i zastave stranih država (Velika Britanija), što postaje snažan manirizam koji stvara svijest o povezanosti sa svjetskim prvacima nogometnog huliganizma.

Služba ističe da osobito 1988. i 1989. godine započinje transformacija Torcide iz, kako piše, nacionalne u nacionalističku skupinu navijača. Torcida svoje navijanje skoro na svakoj utakmici Hajduka ističe kroz nacionalnu pripadnost, to potvrđuje posljednja učestala skandiranja 'Mi Hrvati...'. Osim toga, sve su brojnija isticanja republičkih zastava...

Tvrdi se da jezgro Torcide, ono koje nosi politički naboj navijačke skupine, nema visoki stupanj obrazovanja. Najekstremniji oni upravo s prekinutim srednjoškolskim obrazovanjem, gdje su osobito prilagodljivi da bez puno razmišljanja eskaliraju iz nacionalnog u nacionalističko, pa većinu svojih pripremljenih refrena serviraju u 'paketu', radeći to tako da takvo ponašanje prihvate i ostali gledatelji.

Analitičari Službe napominju kako članovi Torcide drže da je u sadašnjoj političkoj situaciji (nategnuti odnosi s Beogradom zbog širenja velikosrpske propagande, jačanje nacionalne komponente unutar SFRJ, pozivi na odcjepljenje Hrvatske, op. a.) opravdano izvikivanje 'ritualnog neprijateljstva' jer, kako sami ističu, kad to mogu oni u Beogradu, Zagrebu..., zašto ne bi i oni.

Primijećen je i zanimljiv paradoks. Dakle, najveći dio članova Torcide su teisti, vjernici s jasnim klerikalnim ili kleronacionalističkim ideološkim opredjeljenjem i jasni protivnici tadašnjeg SKH (Saveza komunista Hrvatske) i dominantne komunističke ideologije. Ipak, tijekom utakmica i kroz navijanje ne bi se stekao takav dojam. Primjera radi, kod navijačkih skupina čiji je stupanj obrazovanja nizak, prisutna su suprotna skandiranja tj. u smislu uzvikivanja 'Stipe Šuvar' (pokojni Stipe Šuvar, član CK SKJ, jedan od najnapadanijih hrvatskih političara od eksponenata velikosrpske politike Slobodana Miloševića, op. a.). Sasvim izravno Služba takve odnose Uprave NK Hajduk i najvjernijih navijača predstavlja kao primjer dvoličnosti. Zašto?

Frakcije Torcide već od 80-ih

Kada izgube kontrolu nad navijačima (koju inače ne priznaju), te kada stihija poprimi otvorena obilježja nacionalističke netrpeljivosti, klubovi, treneri i rukovodstva u njima mijenjaju prijašnju laskavu retoriku, gdje se daju uopćena saopćenja da to nisu objektivni poznavaoci nogometa, da to nisu pristalice 'bijelih', 'crno-bijelih', 'crvenih' ili 'plavih boja', da je to sada 'šačica' neodgovornih huligana, koji svojim destruktivnim ponašanjem narušavaju ugled njihova kluba.

Posebno intenzivno razdoblje u obradi pripadnika Torcide zbilo se nakon poznatog napada na trojicu pitomaca, polaznika vojnopomorske akademije tadašnje JRM u Splitu. Događaj se zbio u travnju 1988. Petorica lokalnih tipova, a poslije se utvrdilo pripadnika Torcide, temeljito je, uglavnom rukama, nogama i ponekom razbijenom čašom, natuklo pitomce.

Počinitelji su bili: Stole, nezaposleni radnik; Zuzla isto tako; Trabo, nezaposleni bravar; Švrćo, učenik. Jedino je Dado imao posao. Zbog ovog napada digla se prilična frka u cijeloj tadašnjoj državi. Split je već neko vrijeme definiran kao ozbiljan grad slučaj. Torcida i njoj bliska navijačka populacija u plitkoj i sasvim pogrešnoj analizi identificirani su kao ishodište problema. A bili su posljedica. Stoga su sigurnosne službe u ožujku 1989. sastavile popis 243 osobe (popis je objavljen u knjizi 'Mračni dosjei iz sefa Udbe'), za koje su tvrdili da su pripadnici 'prave' Torcide.

Uz imena su dodane točne adrese, živopisni nadimci (Pekinezer, Šilo...) i podaci iz kaznene evidencije uz još neke opservacije, poput: narkoman, alkoholičar, kleronacionalist, zapadno orijentiran, asocijalna osoba, sklon napadima na pitomce, počinitelj krađa, zagovaratelj ideja ustaštva, kradljivac signalnih raketa s brodova... Ipak, većina osoba s popisa sudjelovala je tek u kršenju javnog reda i mira. Prema njihovim analizama, matrice ponašanja navijača stvaraju se u mjestima stanovanja, dakle u splitskim kvartovima, i pod utjecajima različitih faktora. To je, kako kaže Služba, prije svega utjecaj Crkve, koji se značajnije osjeća u prigradskim sredinama, gdje pojedinci u populaciji mladih prihvaćaju ponuđenu indoktrinaciju klera.

S tim u vezi, jedan dio njih koristi ponuđene sadržaje koje širokogrudno nudi crkva, gdje se čak pojedine crkvene proslave upotpunjuju sportskim natjecanjima. Otuda ponekad dolazi da pojedinci osim pjevanja 'svojih pjesama' istrčavaju na centar igrališta, gdje se obavlja ritual klečanja, križanja i molitve Bogu za darivanje pobjede, što u posljednje vrijeme ova pojava drastično poprima šire razmjere u mjeri da se organizirano ide uoči neke utakmice pred crkvu i klečeći moli Boga za pobjedu, kao što je to najnoviji slučaj ovog rituala uoči odigravanja prvenstvene nogometne utakmice između Dinama i Hajduka, odigrane dana 2. 4. 1989. godine na stadionu Maksimir u Zagrebu.

Frakciju Torcide zvali su ustašama

Operativnim uvidom u djelovanje Torcide otkriveno je da postoji nekoliko frakcija. One imaju različita razmišljanja oko ustrojstva i djelovanja. Heterogene su po dobnoj strukturi i svjetonazoru.

Jedna je od važnijih sastavljena uglavnom od starijih, zaposlenih članova Torcide koji se deklariraju kao Hrvati - katolici. Tumače kako ti njezini članovi smatraju da načelno na sportskim manifestacijama nema mjesta ispoljavanju nacionalističkih stremljenja, kao ni drugim ispadima. Svoja opredjeljenja isti izražavaju u međusobnim razgovorima, kao i posjećivanjem vjerskih manifestacija.

Međutim, karakteristično je da ove osobe izražavaju vlastito nezadovoljstvo društveno-političkim uređenjem u zemlji, te je sporno koliko su zapravo iskreni u svom zalaganju za sportsko navijanje, a koliko je ovaj stav bio izlika da se uvuku u klub navijača i tako izbore određene beneficije.

Drugu jaku frakciju Služba opisuje ističući da je izrazito neprijateljske orijentacije. Jezgro čine M. Z., B. N., C. I., B. D., Ć. G. Drugi pripadnici Torcide nazivaju ih ustašama zbog u više navrata javno izražavanih militantnih šovinističkih i klero-nacionalističkih stremljenja.  

Treću, najbrojniju grupaciju uglavnom starijih maloljetnika Služba sigurnosti jednostavno naziva huliganima. Oni su specijalizirani za nabavu i unošenje pirotehničkih sredstava na utakmice. Istaknuti su članovi K. J., B. G., S. M., B. L., B. L.

Pripadnici te grupacije, najviše oni sa Skalica, Kmana, Bačvica i Brda, kako piše Služba, gaje određena infantilna nacionalistička stremljenja kroz specifična tumačenja određenih pojava u zemlji i svijetu (kao npr. katolicizam u svijetu, simpatije prema rasističkim i ultra-desničarskim organizacijama u SAD i Zapadnoj Europi, averzija prema pripadnicima JNA) te shodno tome stvaranje određene idolatrije koja se očituje kroz uzvikivanje 'Mi, Hrvati', pjevanje hrvatske himne, uzvikivanje 'IRA - Belfast', crtanje simbola 'Kju Kluks Klana', slušanje rok grupa U2 i Azra čije tekstove dovode u vezu sa svojim idejama.

U Torcidi se nekoliko osoba pojavljivalo u različitim razdobljima kao lideri. Najčešće su bili inaugurirani uz lobiranje spomenute navijačke frakcije Hrvati - katolici. Oni su, spominje se u dokumentu Službe državne sigurnosti SRH, uspjeli dovesti na čelo Torcide D. A. i H. R. U nekim slučajevima P. T. i S. O., članovi frakcije Hrvata - katolika, vodili su navijanja i tako formalno preuzimali ulogu šefova.

>>> Kraj prvog nastavka

Knjiga 'Mračni dosjei iz sefa Udbe: od Torcide i BBB-a do ekipe iz vrha HDZ-a' u prodaji je na kioscima Tiska i Tisak Medije, u knjižarama Školske knjige, VBZ-a i Znanja. Cijena je 79 kuna.