Djeca vs. roditelji: Utakmica u kojoj baš uvijek izgubim ja...

I kako se nosite s ljubomorom, najčešće je pitanje svih majki, očeva, poznatih i nepoznatih kada me ugledaju s dvoje omanje djece. Iako je manje-više stvarno sve okej ima trenutaka kada razmišljam da se jednostavno počnem opijati jer mi se čini da bi konstantnu ciku i vrisku tada puno lakše podnijela. Moj prvorođenac je kao napredni kompjuterski program. Čim ja smislim rješenje za neki od njegovih problema ili reakcija, on se jednostavno 'apdejta'. 

Da se razumijemo, još niti jedanput nije poželio mlađeg brata baciti u smeće, čak ga niti ne želi vratiti u bolnicu, tu i tamo ga pomiluje, ali najčešće se pravi da ne postoji. Ok, mogu se nositi s time. Ionako ne znam kako bi trogodišnjaku prodala spiku da je dvomjesečna beba zabavna. Dakle, sve to ne radi. Ali konstantno nešto zahtijeva. Znam, nije ni prije baš bio mimozica iz kategorije 'gdje ga staviš tu je', ali sada je definitivno...kako to pristojno reći za vlastito dijete...- naporniji. 

Pripremala sam i njega i nas na dolazak bebe. Sve kako piše u knjigama, čak sam se i posavjetovala sa stručnjacima iz čega je proizašlo da mladi gospodin gotovo dva mjeseca nije išao u vrtić. Da se ne bi osjetio izoliran, zar ne? Međutim, nitko me nije upozorio što učiniti kada dijete posve otvoreno, jasno i glasno smišlja nove prepreke za roditelje tjerajući ih da mu stalno dokazuju da ga i dalje vole. Dakle, nije agresivan, nije ni povučen. Sasvim je jasan. 

Onda je odlučio da on više ništa ne zna

Uglavnom zahtjeva da ga non-stop nosim. Isprva je to funkcioniralo jer je beba ionako non-stop spavao. Naravno nositi ga moram ja, a ne neki drugi član obitelji. O, to nikako ne. I nositi se mora stalno i uvijek. I s tim sam se borila dok jednog dana nisam njemu rekla da ću ja nositi njega, a on neka nosi bebu. O kako sam bila ponosna na sebe kada sam vidjela njegovu zbunjenu facu. Onda je odustao od te pakosti, ali je odlučio da on više ništa ne zna. 

Ne zna se obuti, ne zna se skinuti, ne zna čak niti jesti. Ok, oboružala sam se strpljenjem i čekam da smislim što s tim. Naravno, ako mi, njegovi obožavani roditelji, odbijemo poslušnost mladi gospodin se počne derati iz petnih žila. Ili onako iritantno cvili bez nade da će ikada prestati. I da to ne bi bilo sve, mlađi mu se brat odmah radosno priključi. Jedan nas je dan taj njihov duet toliko izbezumio da smo se i nas dvoje bacili u cvilež. Na sred ulice. 

Trogodišnjacima se to ne sviđa, samo da znate. To cviljenje nas je dovelo do konstantnih pregovaračko-prijetećih razgovora. Znate ono: Ako ti ne prestaneš cviliti, nećeš gledati crtiće do Nove godine. Onda se muž ubaci pa doda do Uskrsa. Onda ja kažem pa ne možeš biti tako strog jer nije ni njemu lako. Onda on kaže da zašto ja nikad njega ne podupirem, a ja da ipak ne smijemo biti prestrogi. Uglavnom, onda se posvađamo i nas dvoje pa ludilo bude kompletno. 

Nema problema, onda danas ideš u vrtić bos

Jutros je, recimo, odlučio da će obuti sam tenisice, ali gle čuda, ne zna koja ide na koju nogu. Nakon što je tjednima tvrdio da nema pojma uopće kako se obuvaju tenisice. I nakon što bih ja 500 puta izdahnula i udahnula te strpljivo majčinski rekla 'pomoći ću ti kad zapneš', a on bi rekao 'zapeo sam' čim bi sjeo da se obuje. E pa danas nije mogao pogoditi. Moš mislit. Obuva se precizno već godinu dana. I sad ja uzdišem, razmišljam o nekom alkoholu za dobro jutro. Ili da počnem pušiti potajice. Ili da pobjegnem od kuće...kad mi se upali lampica. I kažem ja njemu: Ne znaš se obuti. Mali vrag je razvukao osmijeh preko cijele glave jer je pomislio da me opet izigrao. 

Ali ne, ne, nećeš ovaj put. I kažem ja njemu: Nema problema, onda danas ideš u vrtić bos. Mrtva-hladna i ponosna na sebe otvorim vrata i krenem. Naravno, dotrčao je u tenisicama za mnom. 

No kako god zbrajala i oduzimala, mali nas i dalje pobjeđuje. A još nismo ni blizu puberteta. Pitam ja neki dan jednu psihologinju kojoj sam se požalila na svog malog manipulatora, a ona je zaključila da je on sasvim dobar, do kada traju ti bjesovi. I veli žena: Ma to će vam sve brzo sjesti na svoje mjesto. Brzo? Za mene je brzo tjedan, dva, tri, mjesec. E za nju je brzo za godinu dana. 

Nakon tog saznanja posjela sam svog starijeg sina (3) i polegla mlađeg (2,5 mjeseca) i rekla im: Djeco, ako se jednom odam alkoholu, to je zbog ovoga sada. Nemojte reći da vas nisam upozorila.