Prije svakog penjanja na jedan od prijevoja shvatim koliko sam zapravo malen i kako na ovakvo putovanje moram ići s velikim strahopoštovanjem prema prirodi
Avanturist i putopisac Hrvoje Jurić krenuo je na dvomjesečno osvajanje Alpa biciklom. Portal 24sata medijski je pokrovitelj njegovog putovanja, a svakoga tjedna kod nas možete čitati njegove nove pustolovine.
Bitno je znati kada odustati, a kada ponovno krenuti
Par puta sam se uhvatio u razmišljanju kako "osvajam prijevoj" i da je svaki idući nešto poput trofeja ili, ne daj Bože, preseravanja. Na svu sreću, prilikom svakog početka penjanja na jedan od "njih" shvatim koliko sam zapravo malen i nebitan i kako na ovakvo putovanje moram ići s velikim strahopoštovanjem prema prijevoju, ali i prirodi. Ponajprije vremenu. Tada
sam sam
sebi obećao kako, zbog daljnjeg putovanja, moram malo stati na kočnicu i razborito razmišljati prije nego što napravim idući potez.
Putujući prekrasnim dolinama rijeka Enns i Salzach došao sam u prvo iskušenje prekršiti ovo obećanje. Ove dvije rijeke dijelom prolaze kroz nacionalni park Hoch Tauern, najveći prirodni rezervat u Alpama, gdje se, sa svojih 3798 metara, ujedno nalazi i vrh Grossglockner. Kako nisam planinar, niti imam kakvo osnovno iskustvo u tom području, odlučio sam pokušati popeti se cestom. Glavna motivacija bila mi je 48 kilometara duga Grossglockneralpenstrasse, koja sa svojih 36 serpentina vodi sve do 2504 metara nadmorske visine i savršenog vidikovca prema ledenjaku Pasterze.
Do križanja prema gradiću Lend vozio sam s Paulom, momkom iz Irske, koji kao arhitekt već osam godina radi u Londonu. Pravi "uredski momak" koji nikada nije vozio bicikl konačno je skupio hrabrosti i krenuo na ovakvo putovanje. Godišnji gotovo da i nije koristio ili bi, kad bi ga i uzeo, radio nešto vezano uz struku.
- Nikada nisam bio na pravom putovanju na kojem sam nekoliko dana unaprijed morao razmišljati gdje ću spavati i što ću danas jesti. A bicikl, to nikada nisam ni vozio. U potpunosti sam antitalent za sve vrste fizičkih aktivnosti - pričao je ovaj zanimljivi momak.
Gledajući njegov bicikl i bisage, pogotovo ruksak kojeg je stavio točno onako kako sam i ja prije nekoliko godina na svoju Ajkulu, kao da sam gledao sebe. Kad bi netko sa strane gledao, ne znajući cijelu priču, Paul ne bi izgledao nimalo neobično. Ali, bez ikakve profesionalne opreme, s bisagama koje nisu otporne na vodu i nikakvog iskustva s ovakvim načinom putovanja momak je potpuno krenuo u avanturu života.
- Htio bih voziti do Hrvatske, čuo sam jako lijepe priče o tvojoj zemlji. Ali ne znam kako će me noge služiti, danas sam već prešao 90 kilometara i imam još 30 preko jednog gorja od 1000 metara - požalio se.
- Ipak, sad mi je prilika da ovo odradim kako želim.
- Tako je stari - rekoh mu - uvijek će biti onih koji će te kočiti u tvojoj odluci, uvijek će biti nešto naoko važnije što će prevagnuti da ne kreneš na put. Budi sam svoj šef, odradi kako želiš i bit ćeš sretan, vjeruj mi, bit ćeš sretan - iskreno sam mu odgovorio, na što je razvukao osmijeh i krenuo s penjanjem na 1000 metara visok brijeg.
Spavanje ispred Bille
Došavši u malo mjesto Bruck an der Grossglocknerstrasse kiša je počela sve više padati. Krenuo sam prema usponu, ali već nakon par kilometara vjetar je bio previše jak. Nije imalo smisla. Previše sam se trošio, a presporo sam se kretao. Odlučio sam postaviti šator i pričekati jutro. Na jednoj maloj livadi, ispod jednog drveta, krenuo sam skidati bisage, kad se pojavila starija gospođa. Jedva da se i kretala.
- Es ist verboten das Zelt aufstellen! Du must ins Lager gehen! Ich werde die Polizei rufen! – vikala je na mene.
Blijedo sam gledao u staricu, nevoljko spremio stvari i otišao do Billinog parkirališta. Smještaj u naselju nije ispod 40, a postavljanje šatora u kampu je 18 eura. To mi nikako nije imalo smisla, pa sam odlučio prenoćiti na parkiralištu, relativno dobro sakriven od kiše i vjetra. Naslonio sam Mrc'nu, izvadio vreću i u pomalo nezgodnom položaju zaspao. Nakon nekog vremena probudio me glasan zvuk kamiona koji se zaustavio tek nekoliko metara od mene.
Ustao sam se, vozač me pozdravio i uputio sam se prema njemu.
- Oprostite, uhvatilo me nevrijeme i odlučio sam ovdje prespavati. Znam da je protuzakonito - objašnjavao sam na svom šepavom njemačkom - ali neću paliti vatru niti ostaviti nered. Samo prespavati i putujem dalje. Vozim iz Hrvatske...
Objašnjavao sam mu neko vrijeme, vozač me gledao, a kad sam mu rekao odakle dolazim, samo je izgovorio:
- A jarane, pa š'o ne reče odma'?
Obojica smo prasnuli u smijeh.
- Matere ti, što ćeš plaćati smještaj, sjedni tu i odmaraj. Jesi gladan, jesi žedan? – upitao me ovaj 35-godišnji vozač, inače iz Bosne, koji već dugo godina živi i radi u Austriji.
- Evo, samo se posluži - rekao je i iznio punu kutiju sendviča, pizza i kolača.
- To je sve što su danas napravili, ali što se ne proda ide u smeće. To je još uvijek svježe, dobro će ti doći.
Napunio sam prednje bisage koliko god sam mogao, a momak mi je poklonio još i bocu soka.
- Vidiš kako je ovdje, sranje druže, radi se dan-noć, nema uživanja kao kod nas na Balkanu. Sve četiri u zrak, keva da za kavu i tri sata sjediš na terasi. Ovdje se radi, ali neće ti Austrijanac voziti kamion po noći. Ali, ne bunim se. U par godina sredio sam kuću i obitelj mi je sigurna. Kad bi' to dolje? Nikad. Ajde, sretno ti bilo i pazi na sebe! - rekao je ovaj dragi čovjek i otišao svojim putem.
Rekordni prelazak 60 kilometara
Rano ujutro pokušao sam još jednom krenuti prema vrhu, ali prognoza za naredna tri dana bila je užasna. Pokupio sam stvari i taj dan odlučio napasti prijevoj Gerlos. Sam Gerlos, na 1628 metara, nije se činio kao velika prepreka, ali ipak mi je trebalo nekoliko sati kako bih se popeo na sam vrh prijevoja. Čim sam se spustio dolje, u gradić Zell am Ziller, prijatelj Ensar mi je javio kako me u Innsbrucku čeka siguran smještaj i doručak.
Problem je jedino bio što je Innsbruck nekih 60 kilometara dalje, a već je bilo gotovo 20 h. Pogledao sam kartu i shvatio kako jednim dijelom mogu pratiti rijeku Ziller (do gradića Jenbach) i dalje, skroz do Innsbrucka, nastaviti rijekom Inn. Provjerio sam opremu, navukao kišno odijelo i stisnuo Mrc'nu koliko god su me noge nosile.
Cijelim putem vozio sam po biciklističkoj stazi, ali pomisao kako ću do kraja dana prijeći dodatnih 60 kilometara nimalo mi se nije sviđala. Ipak, siguran krevet i doručak prevagnuli su na svoju stranu. Na putu do Innsbrucka susreo sam zanimljivog momka, rodom iz Čečenije, koji je bio u posjeti svojoj djevojci u Jenbachu. U lakiranim cipelama, bijelim čarapama, teksas jakni i levisicama, momak je izgledao kao kakav šarmer iz 80-ih.
Rekoh mu kako moram požuriti u Innsbruck, a on je sjeo na bicikl i pokazao mi kraći put. Zajedno smo vozili nekih 10-ak kilometara, a kad smo stigli do Schwaza momak me zamolio da ga pričekam. Nakon nekoliko minuta vratio se s dodatnim svjetlom kojeg je, iako sam svoje već imao, postavio na Mrc'nu.
- Policija je ovdje bad. Jako bad. Puno novci bez svjetlo. Moraš ovo - nekako smo se uspjeli sporazumjeti na kombinaciji njemačkog, ruskog i engleskog.
Nisam znao što bih mu mogao napraviti zauzvrat, ali rekao je kako mogu i nekome drugome pomoći. Ostavio sam mu jednu Old Spice majicu, dezodorans i šampon za kupanje, sendviče koje mi je vozač iz Bille poklonio i naočale s Hrelića. Momak je bio presretan. Oprostili smo se i tek oko 23:20 došao sam u Innsbruck i ušetao u hostel. Sat vremena stajao sam pod tušem i pokušao isprati svu kišu i umor zadnjih nekoliko dana.
Toliko malo mi je potrebno da bih bio sretan...
Ujutro sam ispred sebe imao još jedan prijevoj, Brenner (1370 mnv), kojeg sam doslovno "pojeo" za doručak. Vozeći se kroz prekrasnu prirodu prema Italiji i gledajući druge bicikliste amatere, profesionalce, putnike i one četvrte vrste, shvatio sam kako mi ovo postaje ovisnost. Toliko malo mi je potrebno da bih bio sretan, ali zaista malo. Tek nešto hrane, da ne moram svakodnevno preživljavati s par eura, svaki drugi, treći dan tuš i krevet i to je sav luksuz koji želim.
Osjećaj koji mi daje cesta, nakon ni sam ne znam kojeg prijevoja, nakon valjda pedesete ljudske priče koja mi se upetljala u život, jednostavno je neprocjenjiv. Putovati, bilježiti fotografijom, pisanom riječju i, možda za mene osobno najvažnije, mislima, postaje nešto bez čega, ako ovako nastavim, definitivno neću moći. Na svakom putovanju rodila mi se ideja za novo i već znam što mi je činiti nagodinu.
Na visini od 1000 metara dočekao me i dječak na harmonici, kako svira staru talijansku pjesmu:
Pokretanje videa...
VIDEO
Hrvoje Jurić
|
Video: Hrvoje Jurić
Iako sam svjestan kako tek imam 28 godina i da je život preda mnom, bar se nadam, nameće mi se činjenica koju je vrlo teško objasniti. Kako uspjeti balansirati privatni život s ovakvim načinom života? Možda nije najbolje pitanje za završiti članak, ali to je nešto što me kopka već neko vrijeme. Onako, polako, sve više dolazi do izražaja, što sve više napredujem u ovome što radim. Bilo bi lijepo dati jednostavan odgovor na ovo pitanje, zar ne?
VIDEO
