Koliko je medalja Anđela Mužinić Vincetić osvojila u dosadašnjoj karijeri profesionalne sportašice, teško je nabrojiti, ali pokušat ćemo istaknuti nekoliko onih najblistavijeg sjaja. U studenom prošle godine osvojila je srebro na Svjetskom prvenstvu u parastolnom tenisu, a s Helenom Dretar Karić na Paraolimpijskim igrama 2020. u Tokiju broncu te 2016. u Rio de Janeiru srebro. Uz to, ovim dvjema stolnotenisačicama na svjetskim prvenstvima srebro je dodijeljeno 2017., a bronca 2014., dok se na ekipnim europskim prvenstvima mogu pohvaliti s četiri zlata i jednom broncom.

I koliko god je ponosna zbog tih medalja, Anđela ih ne voli stavljati u prvi plan. 

- Izvana se vidi medalja, ali iznutra su to godine i godine rada, mnogo prijeđenih stepenica i provalija, truda, odricanja... i to je stvarno divan osjećaj kada dobiješ medalju, ali to nije glavni razlog zbog kojeg se bavim sportom. Zapravo, ja doma uopće nemam neku policu s medaljama, peharima i priznanjima jer to što se bavim sportom moja je stvar. Sport mi daje smisao, a ne priznanja - iskreno kaže Anđela, čija je ljubav prema sportu počela još u djetinjstvu. 

'Sport je oduvijek bio moj jedini izbor'

Prema njezinim živopisnim opisima, Anđelino je djetinjstvo u Srinjinama, selu pokraj Splita, bilo zaista idilično. Kad nije išla u školu, od jutra do mraka s društvom je aktivno provodila dane na igralištu i u prirodi, a najveći problem stvarale su joj ljetne vrućine, zbog kojih je od jedan do tri popodne morala biti zarobljena u kući. Kaže i da, kad joj danas netko priča o nekim crtanim filmovima, ona ne zna ni za jedan naslov jer je njezino vrijeme provedeno pred televizorom bilo ravno nuli. 

Voljela je dane provoditi i u vrtu s majkom te ju promatrati kako se brine o sadnicama. Kaže da ju je to opuštalo. Ozbiljnije se sportom počela baviti kad je krenula u osnovnu školu i kad je njezin otac odlučio raspitati se što bi njegovoj kćeri najbolje sjelo. 

- Kako sam bila visoka, odbojka se nametnula kao savršen izbor. Otac me upisao na treninge i mogu reći da nikad nisam požalila. On je zapravo bio vrlo angažiran za sportski život svoje djece i stalno nas je gurao jer je znao koliko sport znači u životu. I on je kao mali volio igrati nogomet, ali njegovi ga roditelji nikad nisu poticali u tome, bilo je važnije pomagati na selu. Vjerujem da je to jedan od razloga zbog kojih se toliko zauzimao za nas kad god je bila riječ o sportu - kaže naša sugovornica, koja je imala pravu obitelj sportaša - sestra je bila rukometašica a brat nogometaš. 

Najlošiji, ali i najdraži soparnik u životu

Očekujući da će nam ispričati priču o nekom velikom sportskom uspjehu ili o, primjerice, danu kad je učinila svoju obitelj ponosnom, upitali smo Anđelu koja joj je najdraža uspomena iz djetinjstva. Ipak, iz sjećanja je probudila neku sasvim drugačiju priču.

- Bilo je to s 13 godina, vraćala sam se kući iz toplica, četiri mjeseca nakon prometne nesreće i moj mi je razred odlučio organizirati doček. A kod nas u selu inače nema slavlja bez soparnika. To je delicija iz dalmatinskih Poljica, svojevrsna pita s blitvom, koju nije nimalo jednostavno napraviti, ali moji školski kolege su si dali truda. Zbog mene. Nažalost, dok su ga pripremali, upao im je pepeo te upropastio okus. Na kraju su me nagovorili da ipak probam komad i drago mi je da jesam jer se danas više ni ne sjećam točnog okusa nego samo pamtim kako su me lijepo iznenadili - prepričala nam je naša sugovornica. 

Iako joj je prometna nesreća koju je doživjela s 13 godina i zbog koje su joj noge ostale paralizirane dokazala koliko su ljudi u njezinoj okolini divni i brižni, taj joj je događaj oduzeo odbojku. Nasreću, Anđela je ubrzo otkrila novi životni put - stolni tenis.

- Tad je Primorac bio ministar i on je odlučio nekim osnovnim školama dodijeliti stolove za stolni tenis. Ta je vijest brzo došla i do mog predsjednika kluba, koji je nazvao moje roditelje i pitao ih jesu li za to da ja dođem na stolni tenis. Oni su pristali, a on me osobno to došao pitati tijekom sata tjelesnog odgoja. I ja sam rekla može, iako tad nisam točno ni znala što je stolni tenis... - objašnjava nam Anđela.

Na zagrebačkoj adresi sa Srinjinama u srcu

Ispostavilo se da Anđeli leži stolni tenis te je ubrzo postala vrlo dobra u njemu. A osim obitelji i bližnjih, velika podrška joj je 2012. godine postao i Kristijan Vincetić, s kojim je prije dvije godine izmijenila bračne zavjete. Kristijan je bivši plivački paraolimpijac i vjerojatno najbolje razumije Anđelinu sportsku karijeru.

- On zna što znači odricati se, imati isplaniran dan, otići dva puta dnevno na trening, biti odsutan od kuće, ići spavati u deset, propustiti koji izlazak... Uvijek smo se podržavali i nikad nismo jedno drugome prigovarali za često iscrpljujući životni tempo - kaže Anđela, koja je zbog svoje sportske karijere i preseljenja u Zagreb bila primorana propustiti mnoge rođendane, krštenja, svadbe i obiteljskih slavlja u Dalmaciji.

- Mogu reći da mi nitko nikad zbog toga nije prigovarao i stvarno imam najbolju moguću podršku svih svojih bližnjih. Nekad sam se zapravo znala još više odricati jer nisam htjela propustiti niti jedan trening i govorila sam sebi da sam dobra samo ako sam stalno u dvorani, ali shvatila sam da je nekad korisno i malo zastati, maknuti se iz Zagreba i opustiti se za vikend u Srinjinama - uz smiješak nam govori naša sugovornica.

Potrebna je sustavna edukacija o parasportovima

Za kraj smo pitali Anđelu da nam oda svoj recept za uspjeh i što je najvažnije što bi htjela poručiti mladim sadašnjim i budućim sportašima.

- Rekla bih da je sport zaokružena cjelina koja počinje s roditeljima, odnosno skrbnicima, a završava sa samim sportašima. Kao djeca ne znamo što želimo i zato bi nas roditelji trebali uputiti i ohrabriti da sebi zacrtamo neke životne ciljeve. Nažalost, neki roditelji ne pridaju pažnju sportu te su djeca s invaliditetom najčešće oslobođena tjelesnog. Mislim da je to veliki propust te bi bilo bolje kad bi učitelje tjelesnog više educirali o toj temi. Znam toliko primjera u kojima se znalo prići djeci s teškoćama u razvoju na ulici ili u crkvi i pitati ih žele li se baviti tim i tim sportom, a oni nemaju pojma da im je to uopće na raspolaganju. Ipak, takva je praksa nestabilna, treba nam nešto sustavno. Djeca s invaliditetom bi se još u osnovnoj školi trebala upoznati sa svojim opcijama - napominje naša sugovornica.

Anđela nam navodi da su, uz predane roditelje i obitelj, profesionalnim sportašima od izrazite važnosti dobri treneri, psiholozi, fizioterapeuti, maseri i kondicijski treneri. To je zapravo veliki krug ljudi koji je potreban vrhunskom sportašu. A Anđela nam je rekla da je sretna što je sve njih pronašla u svojem životu. 

- Sport je na kraju krajeva škola koju nikad ne želite završiti. Kroz nju se uči što je odgovornost, upornost, organizacija i postavljanje osobnih ciljeva u životu. A kad se u životu dogodi poraz, kao što se u sportu zna izgubiti meč, mislim da je ljudima koji su u sportu lakše jer znaju da na to moraju gledati kao na školu iz koje će izvući vrijednu lekciju za budućnost - zaključuje naša sugovornica. 

Pokretanje videa...

01:00

P&G parasport | Video: P&G