Žene su postale glavnom temom kampanje. Prvo, najveće stranke nisu postavile žene na kandidacijske liste, a kamoli na prva mjesta, i drugo, rasprava o pobačaju silovanih žena postala je glavnom temom desnice.
Radikalna i klerikalna desnica u izbornim kampanjama uvijek piše isti scenarij.
Pred streljački stroj stavlja sve manjine, od Srba do homoseksualaca, povremeno izbjeglica i migranata, u nedostatku boljih rješenja posegne se za ljevičarima i liberalima, nekad se u očaju postroje "komunjare i Jugoslaveni".
Na njima desnica obično vježba ciljanje i gađanje.
Pa tako imamo permanentne napade na ćirilicu i SDSS, garnirane nedavnim poziranjem huligana u Kustošiji koje je Andrej Plenković proglasio dijelom kampanje, kao što smo dobili nove homofobne ispade protiv istospolnih parova kao udomitelja.
No ono što je počelo dominirati u ovoj kampanji su - žene.
Žene su drugotne
Prvo žene kojih opet nema na čelnim mjestima lista najvećih stranaka. HDZ i SDP postavili su tek po jednu ženu na prvo mjesto svojih lista, Davor Bernardić pogazio je svoje obećanje o "zip" sustavu formiranja lista, dok je Andrej Plenković kompenzirao kritike zbog izostanka žena tvrdnjom da HDZ sastavlja "pobjedničke liste". Žene se očito u to ne uklapaju.
"Stvarno smo nastojali staviti više žena na liste, ali nismo uspjeli", objasnila je jučer Zdravka Bušić, prva na listi HDZ-a u dijaspori.
Stranka koja je dala premijerku, predsjednicu države i stranke, i u čijim redovima djeluje Zajednica žena "Katarina Zrinski", naprosto nema dovoljno žena za stavljanje na liste za Hrvatski sabor.
Međutim, puno je zlokobniji drugi kontekst u kojem se desnica okomila na žene - pobačaj.
Ne samo da o pobačaju govore muškarci, sve redom lideri konzervativne i klerikalne desnice koja postojano nastoji kontrolirati žensko tijelo i reproduktivnu ulogu žena, već se počelo sve glasnije govoriti i protiv pobačaja silovanih žena.
Život silovanih
Temu je otvorio Nino Raspudić, nova uzdanica Mosta, porukom kako je on uvijek za život, pa makar i u slučajevima silovanja, poručivši kako "imamo svjedočanstva djece koja su danas sretni, razvijeni, ispunjeni ljudi koji su začeti u silovanju u Bosni i Hercegovini". Život žene, naročito silovane, nekako je pao u drugi plan.
A na to se nadovezao Miroslav Škoro, izjavljujući jučer kako bi se prije pobačaja žena trebala savjetovati s obitelji. Kao da ta odluka, prouzročena takvom traumom, ne bi trebala biti u prvom redu njezina.
Oduzeto pravo odlučivanja
Poruka, kako god bila formulirana, umotana u brigu za život i kamuflirana kao pomoć ženama, zapravo se svodi na isto: odluka o tome što će žene raditi sa svojim tijelom, pa čak i zlostavljanim tijelom, treba se što više odmaknuti od samih žena i prepustiti drugima.
Nekad muškarcima u kampanji koji o tome raspravljaju. Nekad obitelji koja bi trebala "savjetovati" silovanu ženu. A nekad i Katoličkoj crkvi koja pod egidom borbe za život zapravo stvara preduvjete za onemogućavanje, ako ne i zabranu pobačaja.
Žene su u takvom sustavu postale objekti, a ne subjekti odlučivanja.
O njihovim pravima se odlučuje, ali njih se najmanje o tome pita.
Što kažu žene?
Pitanje je, međutim, kako će hrvatsko društvo, a naročito hrvatsko biračko tijelo, reagirati na ovakve poruke u kampanji.
Najžešća reakcija na poruke desnice stigla je, naravno, s liberalne ljevice, iz feminističkih krugova, iz biračkog korpusa kojoj se Škoro i Raspudić zapravo ne obraćaju. Ali ga mogu revoltirati i mobilizirati na izborima.
Pitanje je, međutim, kakav efekt Raspudićeve i Škorine poruke imaju u njihovu biračkom korupusu, gdje čak i žene prihvaćaju svoju ulogu, a ponekad i mjesto, u društvu, obitelji, zajednici. Smatra li se to atakom na žene ili zaštitom kršćanskog svjetonazora? Ili je to zapravo jedno te isto?
Tko profiira?
Tema žena, dakle, počinje dominirati ovom kampanjom kao nijednom prije ove, premda se atak na ženska prava može pratiti još od mandata Milanovićeve vlade kada je Željka Markić izvukla svjetonazor iz korica i počela njime mahati kao sabljom u rušenju ljevice s vlasti.
Žena nema na listama velikih stranaka, žene se zanemaruju u kandidaturama, žene se objektivizira, žene su "drugotne", žene su nebitne... Pitanje je kako će se to odraziti na izborima: hoće li zadovoljiti desnicu ili dodatno animirati ljevicu?
Mogu li Škoro i Raspudić obaviti posao za liberalno-lijeve opcije ili će privući glasove klerikalno-desne opcije?
I najvažnije: hoće li žene dići glas protiv ovakvih poruka ili za ovakve poruke?
U kampanji u kojoj su postale glavnom temom žene bi mogle odlučiti izbore. Ne samo svojim glasovima, već i reakcijom na oduzimanje njihova glasa u temama poput pobačaja ili u njihovu utjecaju na formiranje lista.
Žene, da se vratimo na početak, nisu manjina u hrvatskom društvu. Bez obzira kako se dio političkih opcija prema njima odnosio.
