Uglavnom sve ovisi o HDZ-u. Snažnog i utjecajnog predsjednika države traže oni koji u njemu vide protutežu Andreju Plenkoviću, makar i pod cijenu kršenja Ustava. Slabog predsjednika države traži sam Plenković.
Dok je obnašao dužnost premijera koji je bio u napetim odnosima s tadašnjim predsjednikom Ivom Josipovićem, Zoran Milanović tvrdio je da je došlo vrijeme da se predsjednika države bira u parlamentu, jer "birati nekoga na izborima nema smisla kad predsjednik nema neke ovlasti i ne treba ih imati".
Deset godina kasnije, Milanović je kao predsjednik Republike išao na parlamentarne izbore u ulozi premijerskog kandidata, uz podršku SDP-a i birača koji su u njemu vidjeli spasitelja od prevlasti Andreja Plenkovića i HDZ-a.
Također, dok je Milanović bio premijer, novoizabrana predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović hvalila se da će Vladi "lupati šakom po stolu" i čak u jednom priopćenju neizravno pozvala na smjenu Milanovića. Da bi se po dolasku HDZ-a na vlast, povukla u mračne odaje skučenih ovlasti šefa države.
"Ograničeno jačanje ovlasti"
Miroslav Škoro u svojoj izbornoj kampanji zalagao se za jačanje uloge predsjednika države, isto je ponavljao i sada propali kandidat Mislav Kolakušić, a jedan od aktualnih kandidata, Tomislav Jonjić, u Novom listu predlaže "ograničeno jačanje ovlasti predsjednika Republike".
Naravno, ograničeno na vrijeme njegova boravka na Pantovčaku.
I sada se, deset dana prije predsjedničkih izbora, postavlja pitanje: želimo li - i trebamo li - snažnog ili slabog predsjednika države?
Naravno, kandidati za tu dužnost javno - ili u samoći svoje sobe - sanjaju o velikom utjecaju i vlastitoj važnosti na Pantovčaku, nekadašnjem sjedištu dvojice povijesnih autokratskih predsjednika.
Osim, naravno, Dragana Primorca koji mora biti pokoran premijeru Andreju Plenkoviću.
Ali što je s biračima? Što oni žele?
"Diktator na jedan dan"
Takvo pitanje postalo je aktualno nakon pobjede Donalda Trumpa koji se u kampanji hvalio da će biti "diktator na jedan dan", premda se u pravim diktaturama taj dan obično protegne na životni vijek diktatora. U Hrvatskoj postoji ozbiljna grupacija, naročito u klerikalno-desničarskim krugovima, obožavatelja ruskog diktatora Vladimira Putina. Mnogi sanjaju o Viktoru Orbanu, neki se ugledaju na Aleksandra Vučića.
Izravno birani predsjednik države ima legitimitet glasova birača na izborima i njegov autoritet ne izvire iz nestabilne i varljive većine u parlamentu. Koliko god Andrej Plenković dosad svoju političku (pre)moć, neki bi je nazvali i diktaturom, gradio na uspješnom balansiranju i upravljanju strankom, saborskom većinom i državnim institucijama.
Međutim, oni koji sanjaju diktatore, u svojim mokrim snovima zamišljaju diktatore koji će ispuniti njihove želje i realizirati njihove ambicije. Ne razmišljaju o diktatorima koji će jednoga dana i njih doći glave.
"Diktator da, ali samo naš"
S druge strane, oni koji sanjaju Trumpa, Putina ili Tuđmana, obično preziru Josipa Broza Tita. Diktatori su dobri dokle god su na našoj strani.
A to vrijedi i za Milanovićeve birače. Oni su spremni svom predsjedniku tolerirati svašta i oprostiti sve, čak i probijanje granica ustavnih ovlasti i ustavne ravnoteže, njegovo spajanje predsjedničke s premijerskom dužnosti, kao i sve poteze, izjave, samovolju, jer on je ipak njihov favorit i politička uzdanica u otporu Plenkoviću i HDZ-u.
Da se tako u mandatu ponašala Kolinda, SDP i Milanovićevi birači prvi bi izašli na ulice.
Diktatori nisu ništa bez glasova, pa ni potpisa, što se vidjelo u debaklu Mislava Kolakušića. Građani daju legitimitet, ali i podršku svojim uzdanicama u onome što smatraju da je opravdano, neophodno ili apsolutno potrebno učiniti.
Rat s premijerima
Kolinda je smjenjivala jednog premijera, ali nije se usudila to učiniti onom drugom. Milanović je želio biti premijer, ali nije htio prije toga podnijeti ostavku na dužnost predsjednika.
Svi oni, dakle, koji sanjaju o jakom predsjedniku, velikom vođi, diktatoru, obično na njega projiciraju svoje želje, osjećaje, strasti - često i niske - svoju ideologiju, interese, opraštajući mu kršenje Ustava i zakona, gaženje procedure, slabljenje demokracije u kojoj pak često traže zaštitu od diktatorskih ovlasti svojih političkih suparnika, pa i protivnika.
S jedne strane, zazivaju diktatore, s druge strane, spašavaju demokraciju.
U škarama diktatora
Hoće li se onda Hrvatska, s njezinom demokracijom, Ustavom, zakonima, institucijama, biračima i građanima, naći u škarama dvojice "diktatora": jednog u Banskim dvorima i drugog na Pantovčaku?
Biramo jednog diktatora da se odupire drugom diktatoru.
Svaka strana imat će svog snažnog vođu. I svaka strana spremna je tolerirati samovolju svom vođi.
No kao što svaka vlast kvari, tako i apsolutna vlast kvari apsolutno. I na kraju se sruši na glavu onima koji demokraciju, institucije, Ustav, zakone i procedure, žrtvuju na oltaru vlastitih, pa onda i sebičnih motiva svojih malih diktatora.
