Zašto programeri nemaju svoj sindikat, a to ih ni ne brine?

Programeri nemaju svoj sindikat, a što je najzanimljivije i ne razmišljaju o njemu. Pojavi se tu i tamo neki glas o zaštiti struke, ali on se više koncentrira na zaštitu od nelojalne konkurencije nego na zaštitu prava radnika.

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, kad su se u Hrvatskoj počeli osnovati sindikati, najveći problem programera je bila činjenica da struka i škola nisu određivale programera. Bilo je nekoliko informatičkih fakulteta čiji su studenti bili najbliži opisu tog radnog mjesta, ali veliki broj programera dolazio je iz drugih, više ili manje povezanih struka. Nije bilo čudno da programerom postane student građevinskog ili poljoprivrednog fakulteta ili netko tko uopće nije završio fakultet.

Skoro jedino što im je bilo zajedničko je da su programirali. Sindikat onih koji programiraju? Možda bi i držalo vodu, ali programere to nije zanimalo. Devedesetih godina uvjeti rada prosječnog programera bili su lošiji nego danas, ponuda poslova je bila manja i plaće su bile manje. Ali sve to ih nije navelo da osnuju svoj sindikat. Zašto?

Oni vole svoj posao

Programeri vole svoj posao, a kažu da kad radiš ono što voliš onda čitav život ne moraš raditi. Naročito su bili sretni padobranci koji su doletjeli iz drugih struka. Tadašnje školstvo nije na odgovarajući način pratilo potrebe tržišta. Danas je situacija nešto bolja, ali opet obrazovne institucije imaju problema s praćenjem dinamike kojom se razvija struka.

Programeri stalno trebaju stjecati nova znanja i vještine. Danas u vrijeme razvijenog Interneta to je nekoliko puta lakše nego prije. Obveze na poslu su obično oduzimale i previše vremena pa su programeri svoje slobodno vrijeme trošili na učenje. Umjesto razmišljanja o sindikalnom udruživanju programeri su razmišljali o udruživanju s ljudima koji se bave istim poslom i s kojima bi mogli razmjenjivati znanja i iskustva.

Oni su sredstva za proizvodnju

Kod nekih drugih struka poslodavac je vlasnik sredstava za proizvodnju. Vozaču je poslodavac nužan jer ne može kupiti svoj tegljač. Radnik u tvornici je u još gorem položaju. Programer je sam svoje sredstvo za proizvodnju, ono što je najvažnije drži u glavi i to mu ne može nitko uzeti. Alat za proizvodnju, računalo, može kupiti za pola plaće i već sutra konkurirati svojem bivšem poslodavcu. 

Malo je drugih radnika u tako dobrom položaju. Programer umjesto sindikata ima puno jače oružje: svoje znanje.

Bez obzira na to što se neki programeri žale kako su u lošem položaju, kako ih poslodavci iskorištavaju i kako ih ne plaćaju dovoljno, činjenica je da je u toj struci danas, čak i u Hrvatskoj, najlakše naći posao na kojem možete bez problema dobiti iznadprosječnu plaću. Samo što vam za to neće biti dovoljan neki tečaj kojim ćete dobiti upis znanja u knjižicu. Potrebno vam je i znanje za čije ćete stjecanje potrošiti dosta vremena. I iskustvo koje možete steći samo radom na pravim projektima, onima koje koriste pravi korisnici.

U posljednjih deset godina promijenio se profil programera. Sada su to uglavnom ljudi koji su u okvirima struke, tijekom obrazovanja stekli su, ili su bili u prilici steći potrebna osnovna znanja. Padobranaca je sve manje. Oni i ne razmišljaju o sindikatu, njima je diploma i potražnja na tržištu rada dovoljna sigurnost.

Oni koji to nisu

Možda ste već čuli nečiju žalopojku o tome kako je prestar za programera, kako to mogu raditi samo mladi ljudi te kako sada treba otići na neke više i bolje pozicije. To nisu programeri, to su ljudi koji su radili na radnom mjestu programera.

Pravi programer se nikada ne umara od programiranja. Mogu mu dosaditi neke metode, platforme, programski jezici, alati ili problemi, ali uvijek će tražiti nova znanja, nove tehnologije, nova rješenja. Ali u informatici se i svako malo neke stvari resetiraju, vrate na početak. To nije vidljivo onima koji su kratko u struci, ali stari programeri ne trebaju izmišljati toplu vodu. Naizgled bez puno truda, kao nekada Prosinečki, rješavaju probleme s par poteza.

Oni koji podučavaju

Takvi stari jarci su možda dobar materijal za sindikaliste, ali ni njima to nije zanimljivo. Oni će radije podučavati druge onome što su naučili. Neki će to činiti besplatno, neki će to malo skuplje naplatiti, sve ovisi o tome da li su odabrali tamnu ili svjetlu stranu sile. ;-)

Ali što ako, ipak....?

Može se dogoditi da u nekom paralelnom svemiru programeri ipak osnuju svoj sindikat. Predsjednika tog sindikata lako bi prepoznali. Vozio bi neku mrcinu iz Tesla Motorsa, pod rukom bi nosio bijesni, nabrijani Alienware laptop, a sa sobom bi svugdje vodio stručnu suradnicu koja bi preferirala cosplay (princeza Leia za vrijeme zatočeništva kod Jabba the Hutta ili decentnija Seven of Nine). A problematika običnih, ugnjetavanih programera? Ma tko je vidio da se sindikalni čelnici time bave?