Zar nas čak nije ni briga je li Josip Perković doista kriv?
Dužnosnik Udbe sudjelovao je, prema tvrdnjama njemačkog pravosuđa, u ozbiljnom, politički motiviranom zločinu. Hrvatska mu ne daje priliku da dokaže svoju nevinost
Bivšeg čelnika jugoslavenske Udbe, a potom i hrvatskog SIS-a, njemačko pravosuđe već dulje vrijeme sumnjiči za sudjelovanje u atentatu na hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine, a od prvog srpnja navodno priprema i službeni zahtjev za njegovim izručenjem.
Međutim, hrvatska Vlada preduhitrila je taj zahtjev izmjenom Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s članicama Europske unije, prema kojem se Europski uhidbeni nalog može izvršiti samo u odnosu na kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002. godine.
Bivši dužnosnik Udbe, osnivač hrvatskih tajnih službi, bliski suradnik Franje Tuđmana, te otac savjetnika za nacionalnu sigurnost bivšeg i sadašnjeg predsjednika Stipe Mesića i Ive Josipovića, tako bio ostao pod zaštitom hrvatskih zakona i hrvatske države.
Milanović ne razumije pitanje
Premijer Zoran Milanović tvrdi da s time nema nikakve veze. Kaže da "ne razumije pitanje" o izručenju Perkovića, tvrdi da je Vlada zakonske izmjene provela "bez ikakvih skrivenih namjera", te ističe kako je to bila "obična procedura". Da bi onda za sve optužio HDZ.
Kojem je Perković služio, koji ga je godinama štitio i koji je godinama odbijao zahtjeve za njegovim saslušanjem u vezi ubojstva Stjepana Đurekovića.
No bez obzira, to mora da je poseban osjećaj.
Izmjenama zakona u posljednji trenutak spriječiti izručenje čovjeka osumnjičenog za organizaciju brutalnog ubojstva hrvatskog emigranta.
Zar nas čak nije ni briga je li doista kriv?
Boljkovcu ne pakirati
Prije dvije godine, samo nekoliko mjeseci prije uhićenja Josipa Boljkovca zbog zločina iz 1945. godine, predsjednik Ivo Josipović ustao je u njegovu i u zaštitu Josipa Manolića sa sljedećim argumentom: "Manolić i Boljkovac nisu samo istaknuti antifašisti nego i važne figure uspostave samostalne i suverene Hrvatske, osnivači vladajuće Hrvatske demokratske zajednice, premijer i ministar s početka naše državnosti i obrane Hrvatske".
Pa bi prema njima trebalo imati više obzira.
Da bi zatim u istom dahu naglasio i ovo: "Zločin je zločin, ma tko ga je i kada počinio".
Šuškova desna ruka
Josip Perković je bio desna ruka Gojka Šuška, sudjelovao je u Domovinskom ratu i organizirao hrvatske tajne službe. Ali je, prema tvrdnjama njemačkog pravosuđa, osamdesetih godina sudjelovao u ozbiljnom, politički motiviranom zločinu. Međutim, Hrvatska mu nije dala priliku da se obrani i dokaže svoju nevinost pred njemačkim sudom - kao, uostalom, ni pred hrvatskim - već je na ovaj način preuzela na sebe dio odgovornosti za njegova nedjela iz osamdesetih godina.
Eventualni Perkovićev zločin tako je potezom birokratskog pera postao i hrvatski zločin.
A to je strašno gotovo na isti način kao što je strašno da ubojice iz Domovinskog rata slobodno hodaju Hrvatskom. Da ubojice s Bleiburga i križnih puteva mirno spavaju. Kao i to da se politički ustaje u nečiju zaštitu samo zbog toga što je služio nekoj drugoj vlasti i nekom drugom, u ovom slučaju hrvatskom režimu.
Ubojstva i kazamati
Ali i da se štiti onoga čije se ime po zapovjednoj odgovornosti devedesetih godina spominjalo i u slučajevima ubojstva srpskih civila u ratnom u Gospiću, kao i u kazamatima u Lori u Kerestincu.
Je li opravdano da se Perkovićeve eventualne zasluge u Domovinskom ratu uzimaju kao argument za odbacivanje uhidbenog naloga bavarskog suda? I treba li se pomiriti sa činjenicom da je u Perkovićevu slučaju iz 1983. godine nastupila zastara?
Jer, ovdje je riječ o ozbiljnom zločinu.
I pritom bi nas najmanje trebalo biti briga za njemački sud. Ovdje se radi o tome da se čovjek osumnjičen za ozbiljan zločin nalazi pod zaštitom hrvatskog zakona.
Možda premijer s time nema nikakvih problema, kao što Tuđman i Šušak nisu imali problema da angažiraju takvog "profesionalca", ali mi bismo trebali imati.
