Nakon 3 godine još uvijek sam u stanju šoka i čekam da se od nekuda pojavi nasmijana i vesela kakva je uvijek bila. Kad joj na grobu gledam sliku uvijek se pitam što ćeš ti ovdje, nije ti tu mjesto, ali još nisam dobila nikakav odgovor. Njena djeca su jedino što nas drži da ne potonemo u očaju i to nas spašava jer odavno bi svi poludili zbog načina na koji je "otišla". Ona mi je zadnja misao u glavi prije nego zaspim i prva kad se probudim jer još ne mogu vjerovati da je na groblju. Toliko o vjerodostojnosti ovog članka, tuga za nekim ne može biti vremenski ograničena. Nikad ne preboliš nego jednostavno naučiš živjeti sa tim.
kokosovo.drvo
01.11.2018.
Odustani
Slažem se sa svim što si napisala. Ostala sam bez jako bliske osobe prije nekoliko mjeseci. Još ne mogu doći sebi i uvijek se uhvatim kako je računam u svim svo
jim planovima za budućnost, čak mi nekad nesvjesno kroz glavu na sekundu prođe misao ej idem je nazvat da idemo popit kavu. I onda se sjetim da nema više toga...neću je vidjeti više nikada, ni za godinu, ni za 10, ni za 20. A tek smo u ranim dvadesetim...morat ću još veliku većinu svog života ići bez nje. Ljudi molim vas, čuvajte svoje najbliže, budite tu za njih uvijek...osvijestite svaki trenutak s njima jer ne znate da je možda posljednji. Nemojte sve uzimati zdravo za gotovo jer na kraju vam ostanu samo uspomene i potrudite se da budu najljepše i vrijedne sjećanja
Prikaži još ↓
Dk
Deaktivirani korisnik
01.11.2018.
Odustani
Možda vjernici ovakve stvari prihvaćaju lakše, ali njen odlazak je bio nagao i prije svega nepotreban zato ne vidim nikakav smisao u cijeloj situaciji. Teško se
pomiriti da je nikad više nećemo vidjeti, a najviše mi nedostaje njen glas.
Prikaži još ↓
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu 24sata te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona .