4. DIO U šest nastavaka donosimo nikad ispričanu priču o skrivenom svijetu hrvatskih žigola i tajnom ulazu na stražnja vrata u svijet bogatih, slavnih i moćnih...
FELJTON: HRVATSKI ŽIGOLO
'Za 500 eura obući ćeš se kao francuska sobarica ako treba'
''Ušao sam u to s dobrim namjerama, misleći kako će sve ono što me dobro čeka u budućnosti opravdati tih nekoliko loših stvari koje moram učiniti. Bio sam najamna radna snaga na bojišnici seksa. I za to bio jako dobro plaćen, i za to platio jako visoku cijenu. Ovo je moja priča o ljubavi, jer je ljubav jedino što nas može iskupiti i očistiti''
Tomislav K.
'Požuri, dame su željne zabave'
Dok smo prolazili hodnikom, vidio sam da je u sobi 10–ak žena između 30 i 40 godina. Neke su vulgarno zafućkale za nama.
Stiglo meso, viknula je jedna, na što su se druge počele glasno smijati i kikotati.
Dođi mami – viknula je druga...
Bile su, očito, pijane i razularene.
Čuj, ja ti ne mogu danas odraditi posao, ali umjesto mene će mali – rekao je Aleks debeljuškastoj kumi kad su ušli u sobu u kojoj se trebao presvući.
Pao mi je na pamet naslov „Kuća debele mame“ Debela mama me pred svima odmjerila od glave do pete, zadovoljno se nasmiješivši. Onda se okrenula Aleksu.
Nema frke, ali ovo ćeš mi vratiti – rekla mu je.
Pa naravno – odgovorio je on zavodnički joj se smiješeći. Dobro, ali požurite jer dame su željne zabave – rekla je i pljesnula Aleksa po guzici dok je izlazila iz sobe.
Uputio sam mu pogled u obliku upitnika.
Ovaj je samo slegnuo ramenima. Njegovo sam slijeganje ramenima preveo kao odgovor – jebiga, što možeš, tako ti je to.
'Čuj, ja ti te tange ne oblačim...'
Iz torbe je izvadio kožnate hlače s resicama, kariranu košulju, maramu, kaubojski šešir i tigraste tange.
To me istinski užasnulo, kao malošto od trenutka kad sam kao beba ugledao svjetlo dana u Petrovoj, gdje me dočekao neki gadan ginekolog pa sam, kažu, od muke odmah zaplakao.
Čuj te tange ne oblačim – rekao sam u prosvjednom tonu.
Oblačiš, oblačiš – rekao je Aleks u tonu koji ni pijan ne bih nazvao diplomatskim mada je neumjesno tvrditi da je bio prijeteći.
Za petsto eura ćeš se obući u francusku sobaricu ako treba – dodao je glasom kojemu je nedostajala samo točka, da se vidi da rečenicu, a time i raspravu, smatra završenom.
Isuse, stvar je izgledala karirano kao oni stolnjaci koje Borna Rajić naziva modnim kreacijama. Bio je to zločin, majke mi. Negdje u Teksasu, na ranču Dolly Parton, ta bi stvar izgledala sjajno, ali ovdje, u Zagrebu, pod Šestinama – pa ove će mi pijane babe umrijeti od smijeha, jebote.
I što ako me netko vidi? Mislim, netko poznat. I još gore – što ako netko to snimi mobitelom? Svi imaju mobitele, znaju aploudati slike. Najebao sam. Nema šanse da ispadnem neki seks gigant – u ovoj obleki ispast ću klaun.
Iznenadio sam se kad sam ugledao sebe kako se ukrcavam u tange....
Petsto eura je petsto eura
Ušao sam njišući se, ali, teško da bih sad uspio ponoviti baš sve detalje tog mog izlaska na scenu koji je bio, moram to reći, pomalo traumatičan. Imao sam tremu. Danas na sve to gledam s dalekozorom, vidim samo sebe u daljini i smiješno mi je koliko sam bio usplahiren, ali to je bilo posve novo iskustvo. Nisam znao što me čeka. Bio sam, da tako kažem, nevin.
Znam da su mi se prije ulaska vrzmale po glavi te misli o mobitelu, o mogućim snimkama, o aploudanju, o skandalu, o tome da će okolina saznati i umrijeti od smijeha. A obitelj?
Što će oni reći? Kad je stražnjica Dejana Lovrena sijevnula po novinama, a on je javna ličnost, izbila je dževa neopisiva, a što mogu očekivati ja, relativno anonimni, ali u krugu poznanika neporecivo pristojni momak iz susjedstva?
Al' opet, jebiga, petsto eura je petsto eura. Otkako su stari dobri Feničani izmislili novac, malo je stvari koje tako snažno mogu potisnuti savjest poput njihova izuma.
Plašio sam se i da će u sobi – preciznije bi bilo reći omanjoj konferencijskoj dvorani – biti muškaraca. Što ako su se tu prošvercala dva–tri pedera, moguće je, iako su nam obećali da toga neće biti? Da me neki od njih uhvati za guzicu – pazite, nemam ja ništa protiv njih, nisam zatucan, ne mislim da je to bolest i ovo što tvrde konzerve, ali, jebiga, ne dam da me pipaju – mislim dakle da bih tada bio spreman da ga puknem šakom među rogove. Ne dam, jebiga, da me pipate. Radite to između sebe, imate moju punu podršku. Tolerantan sam. Ali dirnuti mene – odmah, šaka među rogove, i nokaut. To sam odlučio, ali, na sreću, muškaraca tamo nije bilo.
Ove žene su bile kao utrka bikova...
Vriska žena koja je počela čim sam ušao, bila je zaglušujuća. To me uistinu zapanjilo. Pa njima ne treba razglas. Ovo će razbuditi cijeli kvart!
Osjetio sam da me netko pljesnuo po guzici. Sijevnulo je. Zvuk je bio rezak, pa se čuo unatoč galami i vriski.
Glasna glazba je treštala iz zvučnika: prepoznao sam staromodni refren:
– I’m to sexy for my...
Potpuno sam se ukočio. Bio sam paraliziran. Gotovo da nisam osjećao noge. Takvu tremu nisam osjećao ni na juniorskom boksačkom prvenstvu kada sam nastupao protiv godinu dana starijeg prvaka koji je iza sebe imao nekoliko nokauta, zajamčenu blistavu karijeru olimpijca i kasnije profesionalca, koju je ipak uspio upropastiti uličnim tučama i kriminalom.
Lica žena činila su mi se tek kao narančaste mrlje. Jedino koje sam kako tako uspijevao fokusirati bilo je lice debeljuškaste kume koja je stavila prste u usta i glasno fućkala poput kakvog bauštelca kad sa skele ugleda zgodnu ženu. Taj m se prizor načas učinio smiješnim, i to me malo relaksiralo, a onda me opet progutalo grotlo. Logično je da to rade vozači viljuškara i kamiondžije, ali, halo, da su žene ovakve, to ječak i mene, s podosta iskustva, iznenadilo. Grotlo!
Čini mi se da su mi pokreti bili prilično, blago ću se izraziti, neskladni.
Primijetio sam Aleksa koji je stajao na vratima.
Gestikulirao je nešto, bilo je očito da mi želi poslati neku poruku. Čini se da mi je pokušavao reći nešto tipa: ‘učini nešto idiote’, a onda sam vidio da njiše kukovima. Elvis?
Zanjihao sam lagano kukovima.
Sobom se razlegao urlik oduševljenja!
Žene su počele divljati. To je čudno. Kad god gledate muškarce u nekom striptiz–baru, u kakvom američkom filmu, vidite ljude koji piju pivo ili viski, koji cevče, vode nekakav razgovor, kuju neku urotu, ruše predsjednika, ili ga brane od atentata, i povremeno primjećuju striptizetu na sceni.
Ovo sa ženama meni je osobno više nalikovalo na utrku bikova u Pamploni. Histerija, vika, galama, hormoni u zraku, oduševljenje žena, pljeskanje, aplauzi – bila je to frenetična atmosfera kakvu, ne znam kako bih to opisao najjasnije, kod nas možete osjetiti uglavnom na velikim košarkaškim utakmicama.
To me oslobodilo.
Pokušavao sam uhvatiti ritam miješajući poput kakve piljarice koja je umislila da je striptizeta. Moji, danas to dobro znam, nezgrapni pokreti, zapravo u tom trenutku na tom mjestu nikoga nisu smetali, žene su urlale dobacujući glasne povike:
Mešaj mali mešaj, tooo macane, dođi mami, shake your money maker...
>>> Knjigu 'Ispovijed hrvatskog žigola' možete kupiti na kioscima od 16. srpnja za samo 39,90 kuna!
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
