Versteeg: Tek nakon smrti sina počela se osjećati kao majka...

Ranih 2000-ih Siri Hustvedt objavila je opsežnu, dinamičnu i slojevitu priču o gubitku djeteta, pod nazivom “Što sam volio”. Priča je inspirirana Sirinim problematičnim posinkom, sinom Paula Austera i Lydije Davis, koji je iz dragog dječaka preko noći izrastao u problematičnog i lažljivog adolescenta. O temi gubitka rečeno je puno, a ovo je možda ponajbolji primjer koji se bavi ovom tematikom. S nizozemske književne scene, iz pera mlade spisateljice Wytske Versteeg (1983.), došao je roman “Boy”, koji je svojim svježim pristupom na tragu spomenute knjige, iako je kontekst Hustvedtine knjige njujorška umjetnička scena osamdesetih, dok je središnja tema Versteegina romana posvojenje. Versteeg ne donosi novu definiciju bola, niti to pokušava, no bavi se posebnim stanjem duha osobe koja trajno ostaje paralizirana tragedijom koja ju je zadesila. Dok svijet nastavlja dalje, osoba zauvijek mentalno ostaje vezana uz taj trenutak. Autorica ponajprije promišlja majčinstvo i žensku tjelesnost. Neplodno tijelo prikazuje kao ljušturu, a nebivanje majkom kao identitetski nedostatak, temeljnu manjkavost bez koje žena ne može biti žena u pravom smislu riječi. Na njezin osjećaj krivnje dodatno se nadovezuje sjevernjačka hladnoća, šturost u izražavanju osjećaja te otuđenost od bližnjih. Protagonistica, uspješna psihijatrica, hoda gradom ukočeno kao lutka, nezadovoljna sobom, mrzovoljna i utučena. Kad posvaja dijete, nesigurna je u sebe, osjeća da je svi promatraju, da vide njezin manjak osjećaja.

Narativ bi se grubo mogao podijeliti na tri teme (posvojenje, maloljetničko nasilje i gubitak), ali i tri poglavlja koja bešavno prianjaju jedno uz drugo. Vrijeme prije djeteta, vrijeme s djetetom i vrijeme poslije djeteta. Autorica na samom početku naznačuje da je dječak posvojen i da je dječak mrtav. Roman, štoviše, počinje rečenicom “tijelo uvijek ispliva na površinu”. Drugi dio govori o nesavršenoj majci, onoj koja voli, ali je nesposobna ponašati se prirodno uz svoje posvojeno dijete, ne zna mu iskazati ljubav. I kao rezultat njezine emotivne zatvorenosti, dijete pati, te i samo postaje zatvoreno. “Uvijek kad bismo mu rekli da ga volimo, okrenuo bi glavu kao da smo ga tukli”, kazuje protagonistica. Iz dječakove zatvorenosti rađa se sramežljivost i ranjivost, a kao takav postaje meta školskih nasilnika. Treći dio posvećen je traganju za istinom. Što se uistinu dogodilo nestalom crnom dječaku čije je tijelo tek nakon nekoliko tjedana isplivalo iz vode? Trag vodi do dječakove učiteljice, koja se nakon dječakove smrti naprasno preselila u Bugarsku, gdje se posvetila radu na zemlji. Majka pod krinkom volonterke odlazi za njom kako bi poskrivećki saznala zašto su djeca maltretirala Boya u školi, je li počinio samoubojstvo ili je ubijen. Odnos koji se rađa među dvjema ženama je klaustrofobičan i toksičan, no protagonistici daje zadovoljštinu jer se napokon, kad sina više nema, osjeća kao majka. Autorica otvara mnoga identitetska pitanja, promišlja slabosti i mane u svijetu u kojem je na cijeni snaga i savršenstvo. Na vidjelo isplivava egocentrizam, trajna ljudska okrenutost sebi, svojim problemima, dok se za druge izdvaja pet minuta, a onda se ponovno kreće dalje. Versteeg je ovu knjigu napisala s 30 godina, no u njezinu pismu zrcale se zrelost i vještina iskusne spisateljice. “Boy” je tužna, emocijama nabijena priča koja se čita kao psihološki triler, no u isto vrijeme vrvi pametnim sociološkim opservacijama i ni u jednom trenutku ne donosi razočaranje. 

POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:

Pokretanje videa...

12:46