U samo pet dana Rhian Mannings je izgubila sina i muža. Shrvana i izgubljena, pokušavala je naći način da se s tim nosi i odgaja drugo dvoje djece. A onda je osnovala 2Wish za pomoć u žalovanju
'U pet dana sam izgubila sina i muža. Evo kako sam preživjela'
Danas Rhian Mannings živi u Walesu i vodi organizacije 2Wish i 2wishuponastar za pomoć u žalovanju nakon gubitka voljene osobe, a za Wales Online je ispričala kako se nosila sa dvije tragedije, iznenadnom smrti sina i samoubojstvom muža.
Ovo je njezina priča:
Prošlo je sedam godina od kad se moj život potpuno preokrenuo. Bili smo normalna obitelj, i bio je normalan dan. Djecu sam okupala i dala im mlijeko prije spavanja. Dan s troje djece mlađe od tri godine je bio težak, ali ujedno i savršen. Muž i ja smo bili sretni. Kad se vratim unatrag, vidim da smo to olako shvaćali. Da sam bar znala što prijeti.
Naš najmlađi sin George iznenada je preminuo 22. veljače 2012.. Taj je dan okolo puzao kao i obično i igrao se, kad se najednom srušio. Polako sam ustala i bez panike ga išla uzeti i podići, nisam mislila da je išta ozbiljno, ali tijelo mu je već bilo beživotno. Na kraju sam s njim odjurila u bolnicu Royal Glamorgan, gdje su ga liječnici bezuspješno pokušavali spasiti. Za dva sata je umro, a pokazalo se da bolnica teško izlazi na kraj sa smrtnim slučajevima jer nas nisu imali gdje ostaviti da mogu malo biti kraj njega i oprostiti se. Napokon su našli neko mjesto i uputili smo se hodnikom za sestrom koja je na rukama nosila naše mrtvo dijete. Kad smo nakon nekoliko sati došli doma, na prozoru su još stajale čestitke s njegovog prvog rođendana koji smo taj dan slavili, a u kutu sobe su bili pokloni. Nije bilo suza, bili smo tihi i razmišljali kako ćemo ovo preživjeti.
Objavljuje Rhian Mannings u Srijeda, 27. veljače 2019.
Zvali smo Organizacije za žalovanje, ali nismo dobivali nikakve odgovore. Stalno su govorili da će nam se netko javiti ili da će netko doći, a nitko nije ni zvao ni dolazio. Nismo imali pojma što dalje slijedi, ni gdje je Georgovo tijelo. Obitelj i prijatelji su bili puni podrške, ali to nije bilo dovoljno.
Pet dana nakon Georgove smrti je moja obitelj pogodila druga tragedija. Paul, divan otac i suprug, se nije mogao nositi s tim gubitkom. Izašao je i više se nije vratio. Policija nam je pokucala na vrata da nam kažu si je oduzeo život. Opet nikakve potpore niotkuda. Konačno je došlo izvješće mrtvozornika koje je pokazalo da je George u trenutku smrti imao upalu pluća. Tad sam se počela i krviti za njegovu smrt, stalno sam se pitala jesam li trebala znati da nešto nije u redu, da je bolestan. Iznevjerila sam i Paula, trebala sam biti uz njega. Zašto nije mogao sa mnom razgovarati?
Nikad neću shvatiti zašto su nas obojica tako napustila. Ipak, vjerujem da se sve događa s nekim razlogom, a zadnjih sam sedam godina pokušala tugu koju osjećam usmjeriti na to da pomognem drugima. Htjela sam da zaživi Paulova ostavština, koji bi bilo kad pomogao bilo kome. A još sam imala i dvoje djece zbog koje sam morala, kako su m svi stalno podsjećali, ostati jaka.
U jednom ste trenu dio peteročlane obitelji, a već u drugom 'dupla mama'. Zovem sebe 'dupla mama' umjesto samohrana mama jer sam tad svojoj djeci bila i otac i majka, a imali su samo tri i četiri godine. Moram svako jutro ustati i obući ih, a bila sam tamo za sve: kad su dolazili iz škole, kad su bili bolesni, da ih kupam i da im čitam. Nisam nikad izlazila iz kuće. Nisam mogla biti vani, u 'pravom svijetu', gdje se ljudi vesele. Paul i George su mi se stalno pričinjavali. Odjednom bih vidjela Georgea na bolničkom krevetu ili policiju kako mi kuca na vrata, a nisam mogla razlučiti događa li se to ili ne. Nisam se mogla ni javiti na telefon jer sam se bojala loših vijesti.
Polako sam uz pomoć prijatelja počela izlaziti iz kuće, a trebala mi je cijela godina da opet počnem voziti. Pomišljala sam na samoubojstvo, ali nisam mogla napraviti taj zadnji korak koji je Paul napravio. Napokon sam se vratila i na posao što je bilo najteže jer sam radila na mjestu gdje smo se muž i ja vjenčali, gdje su bila krštenja i pričesti moje djece, ali i Georgov sprovod.
Da sačuvam zdrav razum, odlučila sam otići s tog posla i osnovati fond za žalovanje u Royal Glamorgan bolnici. Nazvala sam lokalni Zdravstveni odbor i tamo ispričala što se sve dogodilo mojoj obitelji. Cijelim putem natrag kući sam plakala, iako je to bio najbolji razgovor o tome kako se osjećam do tad. Mislila sam kako bi ljudi uvijek trebali imati takvu pomoć kad im netko blizak umre. Na kraju sam došla u kontakt s pedijatricom koja je shvatila što želim napraviti i odlučila mi pomoći. Tako je s radom započela organizacija 2 Wish koja pomaže bolnicama i pojedincima da se nose sa smrti.
Danas 2 Wish djeluje skoro po cijelom svijetu, a u pet godina smo sakupili preko milijun i pol funti. Pod tom se organizacijom okupljaju ljudi koji su prošli kroz slična iskustva i razmjenjuju svoje priče, a radimo i na educiranju liječnika koji nakon nečije smrti razgovaraju s članovima obitelji. Nećemo stati s radom sve dok svaka obitelj u Walesu ne bude imala dostupnu našu pomoć.
SUĐENO IM JE DA BUDU SAMI: Ovi horoskopski znakovi uopće nemaju sreće u ljubavi