Tehnologija, djeca i učenje: dobra ili loša kombinacija?

Dok su se moje igračke jako malo razlikovale od igračaka mojih roditelja i jedina razlika je bila u materijalima (plastika) i u količini, današnja generacija klinaca se veseli jednoj potpuno novoj vrsti igračaka. Kompjuteri, telefoni, laptopi, playeri, tableti i konzole su nešto što smo mi kao klinci mogli vidjeti samo u znanstveno-fantastičnim serijama i filmovima. No. našim klincima je to samo još jedna vrsta igračaka.

Prvi kontakt male princeze s pametnim telefonom i ekranom osjetljivim na dodir je bio ljubav na prvi pogled, točnije na prvi dodir. Znala je ona da telefon služi za pričanje s bakom. Znala je desetak minuta na svom jeziku baki objašnjavati što je danas radila i smijati se s bakom. No, tek kada je ugasila telefon i otkrila da se dodirivanjem određenih ikonica može s tim telefonom stvarno svašta, rodila se prava ljubav. Počelo je s pregledavanjem fotografija pa prešlo polako na jednostavne igrice pogađanja slova, povezivanjem točaka s brojevima i sviranjem po virtualnoj klavijaturi. Otkrila je i YouTube i uz samo jedno pokazivanje naučila gdje treba kliknuti kada želi ponoviti neki video, a gdje treba kliknuti kako bi dobila popis povezanih filmića koje je birala prema slikama. Tempo kojim je pamtila koja slika što znači je meni nezamisliv. Ja ne mogu zapamtiti toliku količinu slika i zapamtiti koja je pjesmica iza koje slike. Da, ali ja nisam tako naučio povezivati stvari. Ja sam ipak generacija olovke i papira. :)

Kada sam shvatio da je to nešto uz što uči nevjerojatnom brzinom slova, brojeve, boje, oblike, životinje i što je najinteresantnije brandove odnosno logotipove, shvatio sam da mi nema druge nego kupiti jedan tablet i naći sve moguće igre koje se mogu naći. Neke od tih igrica imaju nešto što nazivaju 'child lock', zaštita koja bi trebala onemogućiti djetetu da izađe iz igrice i klika po nečemu što bi mogla pokvariti. Da, jaka zaštita, treba kliknuti „Home button“ tri puta vrlo brzo. To je bilo prvo što je beba napravila kada nije uspjela izaći nakon prvog klika. Neš' ti zaštite. Takva zaštita bi prije mene zaustavila da ne kliknem tri puta istu stvar nego bebu kojoj je to prirodna reakcija.

Tehnologija pomaže djeci da brže uče

Koliko god bio ponosan na svoju malu hakericu moram priznati da sam bio dosta zabrinut oko toga kako će sve to utjecati na nju. Svaki dan pročitam barem jedan tekst o tome kako kompjuteri i internet loše utječu na djecu. Kako se više ne igraju, ne trče, ne komuniciraju. Ustvari kako ih internet i kompjuteri 'zaglupljuju', pa sam malo istražio izvan bombastičnih napisa po medijima da vidim što se i kako događa u stvarnom svijetu i što po tom pitanju imaju za reći 'stručnjaci'. Kada se odmaknemo od katastrofičnih članaka o djeci ovisnoj o igrama, kampovima za odvikavanje od interneta ili kako nas Google svojom tražilicom zaglupljuje pronaći ćemo zanimljive radove i proučavanja koja nisu ni malo katastrofična i čiji je općeniti zaključak da kompjuteri igraju vrlo važnu i prije svega pozitivnu ulogu kod razvoja djece. Ako ništa drugo, samo smanjivanje pasivnog zurenja u TV ekran je pozitivna stvar.

Prema većini tih istraživanja tehnologija pomaže djeci da brže uče nudeći im interaktivne sadržaje. Uči ih rješavanju problema pa makar se radilo samo o tome kako zeznuti tatin mobitel i izaći iz zaključane igrice. Pomaže im u komunikaciji s drugom djecom (Skype, e-mail, SMS). Istovremeno, većina djece ne doživljava te napravice kao nešto posebno već samo kao još jednu od igračaka. Jedno vrijeme će im biti interesantno klikati po slovima i brojevima, ali nakon toga će se bez problema prebaciti u pješčanik s kanticom i lopaticom ili posvetiti pažnju autićima, lutkama, medekima, sladoledu i svim drugim stvarima koje ih okružuju.

Sama tehnologija nije dovoljna i kao i sve ostalo, zahtijeva više vremena od roditelja, teta u vrtiću i učitelja. Bez nadzora i usmjeravanja internet je pomalo zastrašujuće mjesto, čak i za mene koji sam natukao popriličan broj godina i terabajta surfanja. Isto tako treba biti stalno na oprezu kako ne bi dijete ne bi počelo previše vremena posvećivati samo tom tipu igre. To ionako nije problem samo za djecu. I odrasli koji previše vremena posvete određenoj aktivnosti na internetu mogu razviti ovisnost i neku vrstu asocijalnog ponašanja.

Djeca i rad na kompjuteru

Postoje neke općenite preporuke vezane za djecu i rad na kompjuterima, tabletima i telefonima. Meni zvuče logično pa sam ih odlučio nabrojati:

Računala trebaju nadopunjavati djetetove aktivnosti, a ne ih zamijeniti. Trebaju nadopuniti čitanje knjige gledanjem nekog videa povezanog s pročitanim ili se nakon šetnje u prirodi poslužiti pretraživačem i potražiti ono što smo vidjeli u prirodi. 

Uvijek treba biti dostupan djeci i pomagati im u radu s računalom. Odgovarati na pitanja i zajedno se igrati. Drugim riječima, to nije nešto što ćete dati djetetu dok ćete vi otići raditi nešto drugo.

Iskoristite vrijeme koje dijete provodi za kompjuterom kako bi proučili kako ono razmišlja. Kako rješava probleme, na koji način povezuje stvari. Ovo će vam biti jako korisno za sve druge aktivnosti.

Pokušajte organizirati zajedničku igru vašeg djeteta s bratom ili prijateljem kako bi dijete naučili dijeljenju i zajedničkom radu.

Dobro proučite programe koji ćete dati djetetu za igru. Nisu svi jednako kvalitetni niti jednostavni za korištenje a neki sadrže i sadržaje neprimjerene za vaše dijete. 

Pazite na njihove male okice. Nemojte im dozvoliti da provode previše vremena u komadu gledajući u ekran. Formula je otprilike ovakva (a vrijedi i za odrasle). Svakih 20 minuta trebali bi napraviti pauzu od barem 20 sekundi i zagledati se u predmet koje na nekih 10 metara od vas.

Iako smo još jako daleko od digitalnih udžbenika i interaktivnih edukacijskih pomagala i još ćemo se dugo vremena baviti raspravama oko toga koliko kilograma knjiga dijete treba ili uopće može nositi u školu, ja sam duboko uvjeren da će rad na računalu, telefonu, laptopu i tabletu mojoj maloj princezi dati dobru pripremu za vrijeme koje dolazi. Ne znam da li će to stvarno biti takvo vrijeme, ali nije niti moja baka znala što je računalo kada mi je kupila Amigu 500 pa eto me sad za računalom praktički od jutra do mraka kako sanjam o tome da odem na grunt kopati vrt i malo se 'odmoriti'.