'Samo se čulo klik': Auto ti se sam zaključao - i što ćeš sad?

Možda poznajete taj osjećaj praznog beznađa, tu mješavinu srama i bijesa. Možda ste ostali stajati zbunjeni, na rubu suza, u kupaćim gaćicama nasred parkinga, proklinjući ovaj okrutni, okrutni život. Možda ste se, kao i ja, našli u naizgled bezizlaznoj situaciji

Možda vam je slučajno ostao ključ u autu koji se odmah potom zaključao.

Sat vremena ranije, na parkingu primoštenskog hotela, među borovima i tamarisima, parkirao sam svog limenog ljubimca i bezbrižno se bacio u more. Supruga i kći su se bućkale u plićaku, sunce mi je sjalo po plećima, a valovi su me ljuljali kao da sam Posejdonov davno izgubljeni sin. Idila.

Narančasti suton već se počeo hvatati za otoke na zapadu kad smo se odlučili pokupiti s plaže. S mukom sam se podigao s ručnika, odnio stvari u auto i pridružio se supruzi koja je upravo odijevala neposlušnu kćer. U jednom trenutku žena zastane, uspravi se i zamoli me da se vratim i donesem joj ružičastu, čupavu gumicu za kosu iz torbe koja je, eto, ostala u autu. Nema problema, rekao sam i poletno skočio po gumicu.

Otvorio sam auto i zaronio u ogromnu torbu. Ako imate djecu, znate da svaki odlazak na more izgleda kao seoba naroda. Dok sam rovario među ručnicima, kanticama, i lopaticama, odložio sam ključ od auta u jedan od pretinaca. Da mi ne smeta dok tražim. Napokon sam iskopao prokletu gumicu, nagurao je u džep i mahinalno zalupio vratima.

Samo se čulo klik.

Kasno, prekasno sam se sjetio ključa koji je sada sjedio unutra, u hermetički zaključanom autu. Zajedno s ključem od kuće i svim pokretninama koje smo ponijeli sa sobom. Tako blizu, a tako daleko. Ne, ne, ne, ne. Nije moguće. Pokušavao sam otvoriti vrata, potezao sam kao manijak za sve kvake, ali džaba. Čak sam i prtljažnik pokušavao nasilu podići. Ma kakvi.

Zario sam lice u ruke. Osjetio sam kako me nešto žulja u džepu. Gumica. Prokleta, ružičasta, čupava gumica za kosu. Pogledao sam u auto, a u odrazu na prozoru pogled mi je uzvraćala unezvijerena figura u kupaćim gaćama, na rubu očaja. Izvikao sam se na ženu i svalio svu krivicu na nju i na gumicu. Raščupana mala se smijala dok me gledala kako galopiram ukrug oko nemilosrdno zaključanog auta.

- A da razbiješ prozor? - pokušala je supruga. Kad je vidjela kako sam je pogledao, odustala je od daljnjih prijedloga.

Sunce je sve brže zalazilo. Mala je morala uskoro ići na spavanje, a pas je ostao sam u zaključanom apartmanu, udaljenom nekoliko kilometara.

Izvukao sam mobitel i nazvao kuma. Ne znam zašto, prvi mi je pao na pamet. Izložio sam mu gorući problem, a on me je, nakon što se prestao smijati, zamolio da sačekam nekoliko minuta. Nazvao je svog majstora. Nakon par minuta, zvoni mi mobitel, a kum mi smrtno ozbiljnim glasom govori kako nema druge nego zvati bravara ili asistenciju na cesti.

Usred borove šume sam, kakvu vražju asistenciju na cesti?

- Zovi HAK ili bravara, ali računaj da će te oderati jer je, em kasno, em si u Primoštenu, em vjerojatno nisi član - smireno pojašnjava kum.

U pravu je. Kasno je, u Primoštenu sam i nisam član. Poklapam slušalicu i okrećem brojeve. Prvo pokušavam s Volkswagenovom asistencijom, ali nitko se ne javlja. Svira ona blažena glazba dok psujem u slušalicu. Već zamišljam kako ćemo morati spavati tu u šumi, kao Indijanci, dok će mi pas u apartmanu skapavati od gladi i žeđi.

Zovem HAK. Javlja se neki golobradi mladić i poplašeno mi objašnjava da nemaju trenutno nikoga u Primoštenu, ali da možda mogu poslati nekoga iz Šibenika. Kad će doći? Za sat. U redu, koliko će mi to naplatiti? Oko tisuću kuna. Isuse. U redu, dođite, molim vas.

Poklapam slušalicu i ubilački rastežem onu ružičastu gumicu. Tisuću kuna. Najskuplja ružičasta gumica u povijesti ružičastih gumica. Nervozno hodam za suprugom i kćerkom koje sjedaju u obližnji restoran. Naručuju pizzu, briga njih. Naručuju i sokove, što ih briga. Može li sladoled? Naravno da može, imamo novca na bacanje, evo vidite da posjedujemo gumicu od tisuću kuna. Mrmljam u bradu i polako idem na jetra ženi, kćeri i okolnim stolovima. Vrijeme se vuče nevjerojatno sporo. Već je pao mrak. Odjednom, zvoni mobitel. HAK.

Tu je, kaže. Evo sad će parkirati kod hotela pa ako mogu doći. Mogu, naravno da mogu doći. Trčim u japankama i u mokrim kupaćima, trčim kao da idem ususret dobitnom listiću na lutriji, a ne prema čovjeku koji će me olakšati za tisuću kuna.

Ljubazni tip u tridesetima trenutno procjenjuje moje labilno stanje i ne pokušava pametovati. Vjerojatno mu ovo nije prva intervencija s glupanima koji su se vraćali po ružičaste gumice. Vadi artiljeriju iz službenog auta. Tu je nekakva crna, gumena pernica kvadratnog oblika. Ne vidim dobro, mračno je. Tu je i nešto što sliči na onu pumpicu od tlakomjera. Tu je, naposljetku i nekakav minijaturni pajser.

HAK-ov majstor prilazi mom zakračunatom autu i odmah, bez previše riječi, gura minipajser u onu gumu između vrata i krova. Otvara ga točno onoliko koliko mu treba da gurne gumenu pernicu unutra. Zabrinuto zvjeram oko njega, nije mi jasno što mi radi s voljenim autom. Izvlači pumpicu, spaja je na pernicu i počinje stiskati. Pernica se počinje puniti zrakom, usput malo, pomalo, otvarajući vrata. Shvaćam, dobra caka. Sve to traje niti minutu. Čovjek zna što radi.

Kad je uspio dovoljno otvoriti vrata, HAK-ovac napušta sofisticiranost i iz službenog vozila izvlači ogromnu, metalnu šipketinu. Ima u njoj metar i pol, sigurno, i na jednom kraju je zakrivljena. Nimalo nježno prodire u mog Volkswagena i traži put prema ključevima koji izdajnički svjetlucaju, osvijetljeni hotelskom rasvjetom. Dolazi do ključeva, sve je bliži. Dok manevrira kroz unutrašnjost auta, vadim mobitel i palim svjetlo da bolje vidi. Želim mu pomoći i želim biti manje beskoristan. Čovjek cokće jezikom i mrmlja u bradu, a ja se opet osjećam kao da opet imam 12 godina i slušam oca kako mi drži propovijed o autu.

Nevjerojatno vješto upravlja onom šipketinom. Precizno, milimetar po milimetar, dolazi do ključeva i uspijeva ih zakačiti zakrivljenim dijelom. Što će sada? Kako ih misli izvući vani? Pernica nije ni približno dovoljno otvorila vrata da bi ih mogao provući. Ne. HAK-ovac ima ideju. U maniri Oceanovih 11, šipketinom prenosi ključeve do prednjeg sica. Na trenutak stoji u zraku, dok se oni nemirno ljuljaju na rubu šipke, a zatim ih baca u šešir, nemarno ostavljen na vozačevom sjedalu. Dok ključevi padaju prema šeširu, ja proživljavam infarkt. HAK-ovac je hladan kao špricer. Zašto je to napravio? Doznajem odmah. Okreće onu šipketinu tako da zakrivljeni dio bude okrenut prema dolje i pilotira prema šeširu. Ide. Sve je bliže ključevima. Spušta se sve niže. Evo ga. Dolazi do njih. Cokne jezikom. I naglo trzne prema dolje. Klik. Pritisnuo je dugme za otvaranje na ključevima.

Uspio je gurnuti metalnu šipku od metar i pol u čvrsto zatvoreni auto, a zatim istom tom komadinom dohvatiti ključeve, prenijeti ih na drugi kraj auta i onda pritisnuti tipku za otključavanje svih vrata. Klik. Kao da se ništa nije dogodilo. Cijela ova operacija, dok sam se preznojavao i tresao držeći bateriju, trajala je niti pet minuta.

- To vam je normalno, desi se svakome. Kad vam ključ nije u volanu, a zatvorili ste vrata, aktivira vam se protuprovalni sustav. Ljudima su ključevi znali ostajati u prtljažniku, tek je to zeznuto - smireno objašnjava ovaj čovjek, a ja se suzdržavam da mu ne skočim u zagrljaj.

Pohlepno mazim ključeve i čekam da mi ispiše račun. Na kraju mi je naplatio 800 kuna. Osjećam ugriz u novčaniku i u trbuhu dok me on podsjeća da se učlanim u HAK. Osamsto kuna u pet minuta. Koliko idiota treba zaključati vlastiti auto da on zaradi mjesečnu plaću? Pet, šest, deset? Dajem čovjeku novac i razmišljam koliko je zapravo lako provaliti u nečiji auto. Pernica, pumpica, mali pajser i šipketina, to je sve što vam treba. I eto auta, kojeg god želite.

HAK-ovac odlazi, zveckajući s mojim 800 kuna u džepu, a ja poraženo ulazim u širom otvoreni auto. Vani je mrkli mrak. Žena i mala se još goste u restoranu. U džepu mi je ona ružičasta, čupava gumica. Prokleta bila.