Obavijesti

Kolumne

Komentari 4

Svoju kći čuvam trakom i boli me briga smeta li to nekome

Svoju kći čuvam  trakom i boli me briga smeta li to nekome
1

U naslovu namjerno nisam napisala 'uzica' jer ljudi imaju čudne asocijacije. Prvo bih voljela napisati da shvaćam da je nekima ovo grozno i da im se ne sviđa, ali voljela bih da ti isti ljudi shvate da je mene baš briga što je nekome to grozno i što im se ne sviđa. Nikome ne šteti, štoviše - baš suprotno. Baš zato se ne petljam u odgoj njihove djece niti njihove moralne vrijednosti. Moje dijete ima ruksak sa sigurnosnom trakom. I ja sam jako sretna što ga ima.

Prije pet godina dok sam još živjela u Londonu, prije nego li sam uopće u planu imala djecu, šetala sam Oxford streetom. Oxford street je najprometnija ulica U EUROPI. Na tjednoj bazi preko četiri milijuna ljudi prođe kroz tu ulicu. Najprometniji dio te ulice je dugačak 1,5 kilometar. To znači da dnevno u toj jednoj ulici bude pola milijuna ljudi. Ako ste ikad bili u Londonu tokom Božića, onda znate da je dan nakon Božića doslovno nemoguće hodati Oxford streetom. Ako ste bili na prosvjedu Jelene Veljače, onda znajte da vam je tako stalno na Oxford streetu. Prvi put prije pet godina ugledala sam djecu sa sigurnosnim trakama.

Ja nemam tradicionalno unesen moral velikih masa pa mi prva asocijacija nije bila “pas”, “rob”, “mučenje” već - iznenađenje. Neki ljudi prvo na to negativno reagiraju pa tek kasnije shvate da je korisno, a neki poput mene nemaju potrebu biti negativni prema stvarima koje ne razumiju. Kad sam malo promislila o svim scenarijima i razlozima zašto, zaključak je bio “to je genijalno”. U ulici gdje jedva vidiš svoja vlastita stopala, izgubiti dijete bilo bi katastrofalno. Nije da ikome želim dati glupe ideje, ali ako se želite nečega riješiti, ostavite to na Oxford streetu.

Prvo što mi je drago je što se radi većinom o ruksaku koji je zanimljiv i sladak i djeci je privlačan, a koristan je i da dijete unutra nosi svoju igračku, dudu ili sokić. Sigurnosna traka se zatim prikopčava na ručku koju inače ima svaki normalni ruksak, samo što dječji ruksak još dolazi s jednom kopčom koja se kopča na prsima kako djeci ruksak ne bi skliznuo s ramena. Sladak je, funkcionalan je i
pridodaje sigurnosti.

Kupila sam ga prije možda dva mjeseca, kad je Balie već uhvatila brzinu u trčanju i kad sam shvatila da Balie nije više beba, a bogami nije ni mirno dijete. Balie ide svugdje, trči svugdje, penje se na sve i nerijetko ne gleda natrag. Tko ima takvo dijete može se poistovjetiti s tupom boli u leđima, konstantnim fokusom, agilnošću u prolasku kroz prolaze, ograde, rupe… pa neki od nas propužu i provuku se ispod stolova i stolica da dođu do svoje djece. Nama zaista vrijedi ona “spavaj kad beba spava” jer se toliko izmorimo da ne možemo ostat budni nakon devet navečer ni da hoćemo.

Nikad u životu ne bih psa usporedila s djetetom, ali budući da neki to očito vole činiti  išla sam istražiti što bi to moglo značiti u usporedbi?

Istraživanje psihologije i ponašanja pasa koje je provela Američka psihološka asocijacija kaže da je pseća inteligencija ravna djetetu od dvije do tri godine. To znači da je pas sposoban razumjeti oko 150 riječi i da zna čak i brojati do 4 ili 5. Psi znaju manipulirati kako bi dobili poslasticu, a znaju izvesti i par trikova. Psi se razlikuju tu jedino po svojim vrstama pa tako njihovo ponašanje ima veze i s time koje su vrste. Njihovo ponašanje je uglavnom instinktivno.

Ako usporedimo tu inteligenciju onda nam je lako razumjeti da dijete od godinu i pol otprilike jednako razmišlja. Točnije, čak i manje shvaća od psa. Zna tko su mu mama i tata, zna razliku u količinama, ali je jednako znatiželjno, instinktivno ali i neracionalno kao i pas. Dok nečiji psi znaju da se na cestu ne smije ići, neka djeca koja su tek krenula hodati to ne znaju i koliko se god ti derao
djetetu od godinu i pol “Pazi auto”, “ne idi tamo”, činjenica je da je to kao ruski rulet, možda nekad uspije.

Zašto je pas na uzici? Jel to po nekome možda mučenje? Nije li uzica na psu zbog sigurnosti? Da vam psa ne ubije auto, da ne skoči na nepoznate ljude, da vam je u blizini i da ne morate histerizirati ukoliko odjednom uhvati sprint na drugi kraj grada ili ne daj bože neko smeće s poda stavi u usta. Možete psa naučiti da to sve ne radi, ali tome ipak treba malo vremena. Isto kao i djetetu koje prvi put stoji na nogama i samo istražuje nepoznate prostore. Naša dužnost kao roditelja je da se osjećamo sigurno kako bismo mogli isto to pružiti djetetu, da budemo odgovorni prema drugim ljudima koji koriste javne površine po kojima trče naše male zbunjole i da ih imamo na oku.

Nekome tko nema dijete gubitak kućnog ljubimca je skoro najbliže što će ikada doći gubitku djeteta. Oni koji imaju djecu znaju da to nije ni približno isto, ali kao što sam rekla na početku, teško je razumjeti nešto što vam se ne događa. Teško je razumjeti tuđu ljubav i potrebe jer sve uspoređujemo sa svojim životom. Ruksak s tom nedužnom trakom je doslovno samo ruksak s nedužnom trakom. To je dodatak koji roditelju omogućuje da se osjeća sigurno, da ne prolupa i da ima komadić mira dok šeta sa svojim djetetom kroz punu ulicu ljudi. Dakako, postoje djeca koja su mirna, manje znatiželjna i vjerojatno hodaju isključivo uz roditelja, ali postoje i djeca koja nisu toliko mirna i fokusirana pa će vrlo brzo potrčati za golubom na cestu. Ne moram vam uspoređivati svakakve situacije, svaki roditelj zna da je njegovo dijete unikatno i posebno i to je činjenica jer svi zaista jesmo drugačiji. I zato što smo drugačiji idemo za različitim metodama.

Evo jedan moj primjer:

Odlazim na samoborski fašnik, na trgu se nalazi ogromna pozornica sa bećarcima, tisuće ljudi skakuće i pleše na jako nagužvanom trgu. Moje dijete trči kroz mase, kroz ljude i naravno ja trčim za njom. Iako je u tom trenu imala ruksak na sebi, traku nisam vadila van jer sam računala neka se dijete istrči, bar će zaspat kad dođe doma. U tom trenu prilaze mi djevojke koje se žele slikati
sa mnom, a ja kao i uvijek pristojno pozdravim, upitam ih kako su, pružim ruku i predstavim se te potvrđujem da sam spremna za suradnju i za fotografiju. To traje ravno sedam sekundi. Znate li vi gdje je Balie u tih sedam sekundi? Balie može biti svugdje. Može biti kraj mene, može bit na stageu s bećarcima, može bit pod autom ili može bit ukradena. Ja sam kriva jer nisam pazila, da mi je stalo, obratila bih pažnju na to gdje ide, ali taj jedan trenutak nepažnje gdje ja zastanem i pogledam u drugom smjeru može značiti da izgubim svoje dijete iz vidnog polja. Pričamo o djetetu manjem od metra koje se nalazi na trgu s glasnom glazbom i tisućama ljudi.

Članak na rendom portalu :

Devastirana Ella izgubila dijete na nagužvanom trgu zbog nepažnje

Komentari :

Glupača, kurva, kakva je to majka, tko joj je dao djecu, sigurnost bi joj trebala biti na prvom mjestu.
Kako malo dijete pusti da tako samo ide?

Prevencija nepotrebnih članaka i glupih komentara:

Ruksak sa sigurnosnom uzicom.

I u tom trenu sam shvatila da je vrag odnio šalu i prvi put sam iskoristila tu traku. I bilo mi je JEBENO.

Prvo. Znam gdje mi je dijete. Ukoliko se zaleti negdje mogu brzom reakcijom prevenirati svašta, od smrti do gubitka. Drugo. Učim ju da ne može trčati gdje god želi jer ja sam odrasla osoba koja donosi odluke i dok ne postane dovoljno stara i inteligentna te odluke su isključivo moje. Treće. To je moje dijete i njezina sudbina je u mojim rukama. Doslovno. Ja se brinem da bude živa i zdrava, ali isto tako želim i da shvati da ne može raditi što joj se prohtije. Ne želim ju izgubiti, ne želim razmišljati što bi bilo kad bi bilo. Ne želim joj sudbinu malog dvogodišnjeg Španjolca koji je upao kroz rupu u zemlji i umro sam, polomljen i u strahu. Ne želim prolaziti kroz život razmišljajući kako sam mogla prevenirati veliku tragediju nedužnom trakom, ali nisam jer su mi ljudi na internetu rekli da mi je dijete pas.

Ne, to ne znači da Balie živi zalijepljena za mene 0-24. Ne bi se ni meni dalo vući ju na traci non stop. Ne, to ne znači da Balie ne pada po podu i ne dere dlanove i koljena kada se igra u parkiću jer sam previše zabrijala pa joj ne dam da iskusi stvari na svojoj koži. Ne, to ne znači da sam lijena jer ne trčim pogrbljeno za njom dva i pol sata po trgu. Ne, to ne znači da je moje dijete pas jer je očito čovjek što možete vidjeti na fotografijama. Ne, to ne znači da sam ja loša majka, jer nisam, prejebena sam mama kao i većina majki koje vole svoju djecu.

Da, ja koristim sigurnosnu uzicu za svoje dijete u određenim situacijama i to ću nastaviti činiti. Sviđa mi se ideja i tko god je to smislio. Isto tako mi se sviđa kaciga kao i štitnici za djecu. Sviđaju mi se i zebre na cesti i semafori, sviđa mi se bonton i sviđaju mi se kočnice na biciklu. Jako volim ograde na balkonima. I vratašca na vrhu stepenica. Volim one zaštitne krpe za vađenje vrućeg protvana iz pećnice. Super mi je i protupožarni alarm i aparat za gašenje vatre. I super mi je sigurnosna traka za ruksak kao i jastučići za plivanje. Sviđaju mi se sve te male stvari koje ti ograničavaju slobodu da bi mogao dulje živjeti i imati više slobode. Sviđa mi se to jer smo se kao ljudska rasa razvili da si olakšamo svakodnevicu, ali i da si pomognemo da što dulje budemo na ovom planetu i uživamo u životu. Sviđa mi se kad znam da je moje dijete sretno i sigurno i da postoje mnoge stvari koje mene kao roditelja isto osiguravaju.

I ako je nekome to sve grozno… BALIE ME BRIGA!

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Komentari 4
Kako se Zubak kladio na naše pravosuđe i nije mogao izgubiti
KLAUŠKI O TRGOVCU ORUŽJEM

Kako se Zubak kladio na naše pravosuđe i nije mogao izgubiti

NOVI EXPRESS I tako, još jedna avet Tuđmanovih devedesetih iskočila je iz duboka groba i odmah ščepala Hrvatsku za grlo
Kristijan Iličić: Na Maliju sam ležao 50 sati pokriven u jednom čamcu, skrivao se od terorista
EKSKLUZIVAN INTERVJU ZA 24SATA

Kristijan Iličić: Na Maliju sam ležao 50 sati pokriven u jednom čamcu, skrivao se od terorista

Poznati travel influencer prvi je Hrvat koji je proputovao svih 197. država svijeta. Šri Lanka mu je bila posljednja na listi, otkriva nam u koju se zemlju ne bi vraćao, koja mu je najdraža, ali i kako je sve krenulo
Tko je Ivana Habazin? Izgubila je oca kao beba i prošla pakao, htjela je biti časna sestra...
TEŠKA ŽIVOTNA PRIČA

Tko je Ivana Habazin? Izgubila je oca kao beba i prošla pakao, htjela je biti časna sestra...

Najbolja hrvatska boksačica Ivana Habazin (35) prošla je trnovit put do svjetskih pojaseva. Umirovila se nakon posljednjeg poraza