Strpljenje je supermoć (ovo nije priča o HŽ-u)

Najsrdačniji pozdrav na svijetu, danas samo lijepe i pozitivne stvari za promjenu.

Ali prvo malo Blanke Vlašić.

Vjerojatno ste čuli da ima super ekskluzivan apartman za rentanje u koji ne prima životinje ni djecu.

Ja ne znam gdje stojim s tim - realno, ako mogu postojat adults only hoteli, može i ona ne primat djecu, njen je apartman. Ili?

Ne znam, kažem, nisam sigurna gdje stojim s tim.

Ali me zabavlja jedna druga stvar, a to je najezda komentara na internetu o tome kako je loša osoba i vjernica i vijernica i ostalo - i vjerujem da su najglasniji komentatori upravo oni koji su još prošle godine mrtvi-hladni branili onog zadarskog iznajmljivača koji je odbio iznajmit smještaj “pederima.”

“Njegovo pravo, on sa svojim smještajem smije što hoće!” - vikale su gospođe koje danas mrze Blanku jer ne želi djecu kod sebe.

Which is it, lady ma’am, jel svatko smije šta hoće ili svatko smije šta hoće samo kad su pederi u pitanju ili kako?

Uglavnom, samo pozitivno danas, kako drugačije? Ne može drugačije, samo pozitivno, razdragano i raspjevano, jel tako Kolinda?

Tako je.

Evo jedna pozitivna priča - ovo je moja kupaona.

Josef Fritzl and 3 others like this.

“Rekla si samo pozitivne priče” - jesam i točno takva će i bit.

Sve ovisi kako gledaš na svijet.

Neki će reć da je ova moja kupaona ruglo i rasulo.

Milanović će reć da je i njemu tako jednom malo napuknuo nokat.

Gospođa s apartmanom u Vodicama će reć “luksuzno uređen apartman u industrijskom dizajnu”, stavit cijenu 200 eura noć i čudit se zašto joj nitko nije došao.

Žene koje su nedavno rodile će reć “imale smo gori wc u bolnici.”

U svemu ima točno onoliko ljepote i ružnoće koliko ti odlučiš.

Dobro, ne baš u svemu, ali u većini stvari.

Ne znam kad će bit gotovo. Mislila sam 15.8., ali i moj kolega s bivšeg posla je mislio da će svaki dan stizat na posao vlakom iz Siska pa u zimskim mjesecima nije jer vlaka nije bilo.

Sad mislim da će bit 15.9., ali mislim da krivo mislim.

Trebalo je bit gotovo u petom mjesecu.

Htjela da krenemo u četvrtom - tad sam na koljenima MOLILA da krenemo ali nismo.

Molila sam prije toga i da krenemo u trećem.

Krenula sam molit u jedanaestom mjesecu.

I uvijek je bilo “evo sad ćemo.”

Mjesec za mjesecom.

Tjedan za tjednom.

Majstori su u gužvi, ali sad ćemo.

Čekaju se stvari, ali sad ćemo.

Nema na lageru, evo sad ćemo.

Ima na lageru ali je kolega na bolovanju, sad ćemo.

Jedan je slomio ruku.

Jedan je dobio dijete. (Nećete kod Blanke Vlašić, niste ni prije).

Jedan nije dobio mail.

Ali sad ćemo.

Treći mjesec sto posto.

Četvrti.

Peti.

Sad ćemo, samo što nismo.

Krenuli smo 15.7., osim što nismo jer smo ipak krenuli 17.7.

Od 11. mjeseca ne znam ništa osim “sad ćemo” - svatko tko je imao radove u stanu zna koliko je to frustrirajuće.

Svatko tko je ikad na trgu čekao prijateljicu koja svakih 10 minuta javlja da je tu za 5 minuta zna koliko to pali živce, jedan po jedan.

“Tu sam iza ugla, sad ću!” - doma si, Marija.

Zvala sam telefone.

Slala mailove.

Molila lijepo.

Molila ružno.

Molila glasno i tiho.

I tužno.

“Opusti se, bit će.”

I nije samo problem u čekanju - problem je što ja živim u tom stanu, a radi se SVE.

Nakon kupaone i wc-a, odmah parketi.

Za parkete treba iščupat sve ormare, uklonit sav namještaj, spakirat cijeli život u kutije i smislit gdje će to sve stajat dok se radi.

Maknut krevet.

Maknut tragove da postojiš.

Zato mi je taj “sad ćemo” bio još gori - jer nisam znala ni kad ćemo, ni kako ću.

Kažu da je selidba veliki stres i je - a još je veći kad ne znaš kad se seliš. Ni kamo.

Plan je bio napravit kupaonu, pa onda i nju i kuhinju natrpat stvarima iz ostatka stana - odjeću u kadu, knjige u pećnicu - jbg, nisam ni prva ni zadnja koja radi parkete u stanu u kojem živi, snaći ću se.

Stavit ću krevet na balkon - gospođa u Vodicama bi i to prezentirala kao luksuzni ležaj s pogledom na zvijezdano nebo.

“Nekako ćemo” - govorila sam si cijelo to vrijeme dok sam pizdila jer i dalje nisam znala KAD ĆEMO?!

KAD ĆEMO?!

Sad ćemo.

JEBITE SE, KAD ĆEMO?!

Od trećeg mjeseca do sedmog, uvijek “sad ćemo” i uvijek ipak nismo.

Počela sam vjerovat da nećemo nikad, nije mi bilo jasno zašto se baš sve posložilo tako da ne možemo.

“Možda mi nije suđeno da imam radove” - govorila sam u 6. mjesecu i skoro odustala.

Nećemo nikad, jebi ga.

Još bolje, barem ne moram razmišljat gdje ću sa stvarima i neću morat držat cipele u frižideru.

A onda se jednu nedjelju popodne pojavilo objašnjenje zašto još nismo.

Možda i nije, možda je slučajnost, ali ja vjerujem da za sve postoji točno vrijeme i mjesto, s točnim razlogom zašto baš tad a zašto ne prije.

Nosila sam smeće (na Božji dan, jao gospođo Vlasta stravično i stravićno!) i na povratku srela susjedu.

Nikad ju ne viđam - odlazi na posao u 5 ujutro, vraća se doma oko 10 navečer (nije na poslu cijelo vrijeme, samo voli bit vani) i unatrag tri godine koliko živi u zgradi, srela sam ju oko 4 puta. Čula sam ju svaki put kad se vraćala u stan jer živi u stanu preko puta mojeg, ali vidjela ju nisam skoro nikad.

Ovaj put je u ruci nosila kutiju.

Pozdravile smo se i otišle u suprotnim smjerovima - ona prema dolje, ja prema gore, u svoj stan.

To je bio zadnji put da sam ju vidjela.

Dva tjedna kasnije sam shvatila da ju već dugo nisam ni čula kako se vraća u svoj podstanarski stan.

Stan preko puta mojeg.

Stan čija je vlasnica moja prijateljica iz djetinjstva.

Stan koji je možda prazan.

“Jel netko sad u tvom stanu?” - poslala sam joj poruku tjedan dana nakon što sam prvi put rekla “sad ću.”

Znala sam da je 99 posto netko i dalje u njemu, ali ništa te ne košta probat.

Cura je vjerojatno samo otišla na godišnji, ili ju ja samo nisam čula kako ulazi u stan.

Nema šanse da je otišla iz stana.

Još je manja šansa da stan upravo zjapi prazan.

“Izašla je podstanarka prije 3 tjedna, nećemo ga iznajmljivat prije jeseni.”

Paše im tako, kaže.

Bit će prazan do kraja devetog, kaže.

“Naravno da smiješ ostavit svoje stvari tamo” - kaže.

Bio je kraj 6. mjeseca.

“Sad ćemo” - rekli su majstori i potvrdili da mogu krenut 15.7.

Lageri su stigli, ruke su zarasle, vrijeme je.

Nije kad sam ja htjela - ja sam htjela u trećem. Četvrtom. Petom. Šestom.

Ovo je četiri mjeseca kasnije.

Četiri puna mjeseca “sad ćemo” koji nikako da se dogodi.

I onda se dogodio - ne kad sam ja divljački molila i inzistirala da se dogodi, nego kad se trebalo dogodit.

Sad kad ja sasvim slučajno, ako vjerujete u “slučajno”, odjednom imam stan u koji mogu preselit sve stvari.

Ne samo u blizini, ne samo u svojoj zgradi, nego na svojem KATU.

U svom stanu nemam kupaonu ni wc, imam ih preko puta. Imam i veš mašinu i sve ono što trenutno nemam kod sebe.

Imam i krevet za dane kad moj krevet više neće bit krevet nego skupina dasaka.

Neki će iz ovog svega iščitat hvalisanje činjenicom da imam cijeli kat i svaka im čast na tome, ali to je daleko od poante koliko je Kolinda daleko od pobjede na Voiceu.

Poanta je da ponekad treba pustit život da ti posloži stvari.

I ne agresivno naganjat nešto što očito iz nekog razloga ne ide.

Meni u vrijeme mojeg naganjanja svih uključenih u radove nije bilo jasno KAKO, šećerni maleni Kriste, i ZAŠTO stvari stoje na mjestu kad ja želim da krenu.

Sad mi je sasvim jasno.

“Sad ćemo” je postalo “sad” točno u ono vrijeme u koje je trebalo postat.

Možda zvuči kao lifecoach bulšit, ali meni zvuči kao da se ponekad trebaš strpit i vjerovat da se neke stvari ne događaju onda kad ti želiš zato što će se dogodit još bolje stvari točno onda kad se trebaju dogodit.

Ne uvijek, naravno, ponekad se stvari ne događaju jer se gospođa u referadi ne želi javit na telefon, ali nekad se dogodi da je “ne još” zapravo najbolja stvar koja ti se mogla dogodit.

Meni se slučajno potrefilo sa stanom.

Nekom će se slučajno potrefit s poslom ili vezom.

(Tebi pričam, ženo koja se žuri udat iako ti je dečko debil ali “vrijeme je”).

Ponekad je dobro ne forsirat stvari koje očito ne žele bit tvoje jer te iza ugla čekaju još bolje stvari.

Ponekad ti život ne želi dat nešto što želiš ODMAH SAD - pa makar i pod cijenu da sve što imaš preseliš u kuhinju i držiš krevet na balkonu - jer te par mjeseci kasnije čeka cijeli kat.

(Cijeli kat, je, gospođo Vlasta, u ovom slučaju metafora za “puno više nego što si uopće mogao zamislit.”)

Jao kakva topla, lifecouchasta ljudska priča.

Mora se nekad i to, a ako vam je ovo prepozitivno, uvijek imate moju prošlotjednu kolumnu o Kiselim gospođama interneta koja je puna najgnjusnijih stvari na svijetu. OVDJE je.

Evo i mali sneak peek ako već niste vidjeli.

Vidite da moja kupaona ipak nije toliko ružna.

Srdačan pozdrav od djevojke s trećeg kata.

Cijelog, jer se tako posložilo točno kad je trebalo.