'Staklo je letjelo svugdje, krv je bila posvuda, otvorio se pakao'

U izlijetanju putničkog vlaka oznake DMG 7123 s dva vagona živote je na današnji dan prije 10 godina u Rudinama kraj Splita izgubilo šest putnika, a njih 55 je ozlijeđeno – 17 je tada zbog teških ozljeda zadržano u splitskoj bolnici, a gotovo svima iz tog vlaka ostale su psihološke traume za cijeli život. 

Vlak smrti

Put do Rudina je prolazio idilično, bez ikakvih problema. Tijekom spuštanja prema Kaštelima, vlak je počeo ubrzavati, jednostavno je išao prebrzo. Kompozicija se počela tresti, a u prvom zavoju, u usjeku pruge, vlak se nagnuo i počeo strugati po stijenama! Izletjeli smo s tračnica, staklo je letjelo svugdje, komadi metala, ljudi su vikali, bilo je puno krvi, jauci i zapomaganje ranjenih, mrtvi, otvorio se pravi pakao...,  tako su opisivali svjedoci najteže željezničke nesreće u Hrvatskoj posljednje trenutke putovanja nagibnog vlaka iz Zagreba prema Splitu, putovanja koje je 24. srpnja 2009. godine završilo tragedijom. 

Nevjerojatno, ali cijela katastrofa mogla je biti još puno gora: u minutama koje su uslijedile nakon nesreće, prema Rudinama su krenule ekipe Hitne pomoći, HGSS-a, vatrogasaca i policije, dok je istovremeno iz Labina krenula manevarska lokomotiva, tzv. robel, kako bi i oni priskočili u pomoć.

Samo zahvaljujući sreći i prisebnosti ljudi uz prugu koji su spašavali putnike, izbjegnut je nalet robela na unesrećene jer se nije mogao zaustaviti! Projurio je pored ostataka nagibnog vlaka, opasno se nagnuo te na koncu završio izvan tračnica stotinjak metara niže, u šljunku pokraj pruge. 

Retardant na tračnicama onemogućio kočenje vlaka

Odmah je postalo jasno da nešto nije u redu s trasom pruge, na srpanjskom suncu tračnice su sjajile kao podmazane...

Ispostavilo se da je doista, prije prolaska nagibnog vlaka, tom dionicom prošlo pružno vozilo s kojeg je pruga tretirana retardantom TG-300 američke tvrtke Universal Fire Shield.

Pokrenuta je istraga pred Županijskim sudom u Splitu, a ubrzo je podignuta i optužnica protiv petorice koje je tužiteljstvo smatralo odgovornima: Ivica Medak, tada bivši šef ekologije u HŽ Infrastrukturi, Ivan Tomašković, direktor tvrtke Intrade koja je dobila posao obavljanja protupožarne zaštite, njegov tast Jozo Bazina koji je bio stručni konzultant u firmi Intrade, te Drago Rogulj, voditelj protupožarne zaštite u HŽ-a u Splitu i Branko Tišljar, vatrogasac DVD-a Stružac. 

Tijekom suđenja su vještaci iz Centra Ivan Vučetić decidirano kazali da je krivac za nesreću retardant koji se našao na tračnicama te je tako onemogućio kočenje vlaka. Iako je obrana pokušavala ukazati na druge uzroke – od neispravnosti samog vlaka i nekoliko mehanizama kočenja do pogrešnog vremena kada su pušteni na prugu za nanošenje retardanta, jer su trebali tretirati prugu nakon prolaska nagibnog vlaka – na koncu je donesena osuđujuća presuda za dvojicu okrivljenih. 

Osuđeni Medak: 'Nisam kriv!'

Proglašeni su krivim Medak i Bazina (koji je izradio i montirao prskalice na stražnjoj strani robela, tako da je retardant završavao na tračnicama, a ne na raslinju uz prugu), dok su ostala trojica oslobođeni zbog nedostatka dokaza. Medak je dobio četiri godine zatvora, a Bazina tri.

Ivica Medak pak tvrdi i nakon 10 godina da on nije kriv

- Teško mi je. Žao mi je ljudi koji su nastradali, ali mi je žao i što njihove obitelji nikada neće saznati pravu istinu. Mogu im svima pogledati u oči jer ja nisam kriv. Odredili su da budem Pedro i Pedro je poslan u zatvor. Nemam se čega stidjeti, uspravno hodam i nadam se da ću uz Božju pomoć izdržati - kazao je Medak.

OSUĐEN ZA VLAK SMRTI 'Žao mi je poginulih i obitelji, nosit ću taj križ, ali nisam kriv'

Medak je osuđen jer je nabavio retardant, sredstvo protiv korova koje, prema sudu, nije bilo dovoljno ispitano. Njime je pošpricana pruga prije prolaska vlaka, što je sud nakon vještačenja proglasio glavnim uzrokom nesreće.

- Medak je dugogodišnji djelatnik HŽ-a i trebao je voditi računa da se na ovaj način pruga tretira prvi put. Da je zatražio provjeru sredstva, nesreća se ne bi dogodila - rekao je sudac Damir Romac pri izricanju presude 2013. godine.

Žrtve vlaka smrti imale su velike životne planove

Petra Radić (18), najmlađa žrtva željezničke nesreće u Rudinama, studirala je ekonomiju u Zagrebu. Nakon što je dala sve ispite, krenula je na odmor rođacima. Petra je živjela s majkom na Jarunu. Otac joj je 1991. nestao u Dalju. U plesnoj školi Larise Lipovac plesala je jazz dance. 

Dvije godine stariji Domagoj Alvir studirao je elektrotehniku, živio na zagrebačkoj Kajzerici, igrao nogomet, svirao u bendu. Bio je omiljen u društvu. 

Francuskinja Lorraine Bodet (33) svake godine ljetovala je u Jelsi na Hvaru, gdje joj majka ima kuću. Živjela je u Parizu. Tamo je završila akademiju za dramske umjetnosti. Prije odmora je pregovarala s jednom tvrtkom o zaposlenju. Majka ju je u mrtvačnici prepoznala po prstenu. 

Emil Gaj (54) prijatelju Lovri Rumori poslao je posljednji SMS, u kojem je napisao: “Pazit ću u okuci, a ti pazi na paprike”. Emil je u posljednji trenutak promijenio odluku o dolasku u Split i umjesto autobusom krenuo vlakom. 
Samo godinu stariji Krešimir Trajbar iz centra Zagreba putovao je na Korčulu u rodno mjesto svog zeta. Putovanje automobilom bilo mu je preskupo, a kao zaposlenik HŽ-a imao je popust. Krešimir je obožavao glazbu te je bio član Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva Željezničar. Obožavao je svirati gitaru na obiteljskim zabavama. Često je planinario na Sljeme. U željezničkoj nesreći Krešimiru su 1939. poginuli baka i djed. 

NASTAVAK SUĐENJA Svjedok nesreće u Rudinama: Krov vlaka dodirivao je stijene

Najstarija žrtva Mirna Rogan (70) sa suprugom je od ranih 60-ih živjela u Hvarskoj ulici u Zagrebu. Njen suprug Žarko prvi je novinarima otkrio da je vlak počeo ubrzavati u Perkovićima. Unuke Doru i Paulu spasio je bacivši se na njih u trenutku udara vlaka u stijenu.