Životna priča golmana koji bez bubrega brani za Hrvatsku...

Danas je Ivan Pešića (27) velika hrvatska uzdanica, čovjek koji je protiv Egipta pokazao da može biti prevaga na golu, ali i golman koji je protiv Španjolske morati biti još bolji. Pristisak je ogroman, i na njega i na cijelu momčad, ali ako se itko zna nositi sa stresom, s problemima, to bi trebao biti upravo simpatični Peša.

Pokazao je to i u situaciji kad je, nakon iznenađujuće promjene na golu, kad su izbornik Babić i trener golmana Losert odlučili postaviti ga u momčad umjesto Filipa Ivića. Oči javnosti bile su uperene u njega, morao je dokazati da ta odluka nije bila pogrešna, a on je to učinio tako lako, jednostavno, mirno, gotovo sa smiješkom.

Uostalom, nakon utakmice se uglavnom smješkao.

- Kako je bilo? Dobro, odradio sam ovo na svježinu - uz osmijeh je govorio Pešić nakon Egipta, skromno ističući zasluge suigrača.

- Dobro, obranio sam nešto, uključujući i ona dva sedmerca, tako da mogu biti zadovoljan.

Kad počnemo priču o stresu i problemima, moramo se vratiti na veljaču 2009. godine, na noć na 7. na 8. veljače. Tad 20-godišnji golman bio je igrač mađarskog Veszprema, velika nada, projekt za budućnost. Bilo je i tad priča o nekim mladenačkim ludostima, u rukometnim krugovima znalo se da Peša voli izaći, zabavljati se, govorilo se i da mu takav način života radi probleme u rukometnom napretku. I te noći je izašao van, u nekakav noćni klub sa suigračima...

Nastavak priče je poznat. Došlo je do frke, nekakvi tipovi koji pripadaju polusvijetu ušli su u sukob s rukometašima, počeli su se potezati i noževi, a epilog svega bila je smrt Rumunja Mariana Cozme, Pešićeva suigrača na kojeg su se napadači posebno namjerili. Teško je ozlijeđen srpski reprezentativac Žarko Šešum, a Pešić je dobio nož u leđa. 

- Nastradao sam ni kriv ni dužan, samo sam htio pomoći, kad sam se sagnuo dobio sam nož u leđa. Kad sam saznao da sam ostao bez bubrega prvo sam pomislio na Ivana Klasnića - govorio je nakon operacije Pešić, kojem je život spasio bivši srpski reprezentativac Uroš Vilovski.

- Bila je to večer kao svaka druga, slavili smo rođenje djeteta našeg suigrača. Odjedanput je, kao grom iz vedra neba, izbila tučnjava. 

- Ajde, događa se, ali baš da čovjek mora izgubiti život... - tužnim glasom pričao nam je Vilovski tijekom SP-a 2011. dvije godine nakon noći koja je svim sudionicima obilježila život.

- Vidio sam da Ivan gubi puno krvi i pješke sam ga odveo do bolnice koja je, srećom, bila u blizini. Svaki dan sam ga obilazio u bolnici, bio uz njegove roditelje, ali takvo nešto svatko bi napravio u toj situaciji - pričao nam je tad Vilovski.
Pešiću je odstranjen mu je bubreg i nakon toga je krenuo dugotrajan oporavak. Nasreću, uspješan, jer Pešić danas brani, živi od rukometa i za rukomet. 

Mladenačke nepodopštine danas više nisu dio njegova života, s jednim bubregom radi svoj posao jako, jako dobro. Toliko dobro da ga u Meškovu, klubu u kojem brani, drže kao kap vode na dlanu. U Bjelorusiji je već starosjedioc, ondje je od 2013. Iz Veszprema je otišao vrlo brzo nakon nesreće, sljedeće tri godine proveo je u dresu Zagreba, ali nije se uspio do kraja nametnuti.

Nakon sezone u Mariboru završio je u Bjelorusiji i ondje procvjetao kao golman. 

Rođen je u Rijeci, no njegov grad je Senj, u koji se uvijek rado vraća, kad god ulovi malo vremena, kako bi vidio obitelj, prijatelje, grad koji toliko voli... Rukometna priča počela je u Zametu, gdje su mu kao klinci predviđali veliku golmansku karijeru, a "mentor" mu je bio sedam godina stariji Ivan Stevanović.

Brzo je Peša otišao dalje, svojim putem, a putevi su im se opet spojili u reprezentaciji. U Norveškoj, na kvalifikacijskom turniru za Olimpijske igre u Riju, blistali su u duetu, a sad će opet zajedničkim snagama pokušati odvesti Hrvatsku do polufinala SP-a. Jedan na golu, drugi na klupi, raspored čak i nije toliko važan.

Jedino je važno dobiti te Španjolce i preseliti se u Pariz.