Pokojni otac Miroslav me je svaki dan iz Podravskih Sesveta vozio na treninge u Dinamo. Svaki dan 250 kilometara i zato posvećujem golove njemu i djedu, rekao je Ivan Dolček (19)
ŽIVOTNA PRIČA NOVOG HAJDUKOVCA
Tri godine jeo, živio i učio u autu. I tako šest sati dnevno
Te tri i pol godine doslovno sam živio u automobilu, put do treninga i natrag trajao je oko šest sati, tako da sam u automobilu i učio, i jeo, i spavao... Na svu sreću nekad bi mi trener javio da je na programu regeneracijski trening ili trening trčanja, pa nisam morao putovati, nego bih to odradio kod kuće, prisjetio se novi igrač Hajduka Ivan Dolček svojih početaka, kada je gotovo svakodnevno putovao iz Podravskih Sesveta do Zagreba i natrag, sveukupno oko 250 kilometara, samo kako bi trenirao.
Glavninu posla obavljao je otac Miroslav, koji je uglavnom bio za volanom. Obitelj Dolček vlasnici su kafića ''Stari krovovi'', pa bi mama Mirjana odradila smjenu, a tata bi sjeo za volan i vodio Ivana na treninge Dinama za koji je tada igrao. Bilo je naporno, ali drugog izbora nije bilo. Obitelj se žrtvovala i upravo zbog toga je Ivan i posvetio gol u debiju za Hajduk pokojnom ocu i djedu Josipu.
- Svaki postignuti gol posvećujem njima dvojici jer su mi bili velika podrška, pa tako i ovaj, prvi u dresu Hajduka.
Rijetki se mogu pohvaliti da su postigli gol u debiju, pogotovo u Europi, a zadnji u dresu Hajduka bio je Nikola Vlašić koji je zabio Dundalku.
- Jako je lijep osjećaj, baš sam bio radostan, ali i dosta umoran pa nisam mogao puno slaviti. Posebno mi je bilo drago kad mi je čestitao trener, ali i kazao da samo nastavim i ostanem čvrsto na zemlji. Nikad nisam igrao po takvoj vrućini, stvarno je bilo jako teško - kaže Dolček i dodaje:
- Napravili smo ono po što smo došli, osigurali prednost pred uzvrat i sad pred našom publikom morao odraditi posao do kraja. Favoriti smo, dat ćemo sve od sebe, ali nećemo ih podcijeniti. Nakon njih slijedi nam Istra, želimo ući u sezonu na najbolji mogući način.
Iako je tek stigao na Poljud i još uvijek mu se teško snaći na stadionu, pa mu je potrebna pomoć i oko pronalaska press salona, restorana..., Ivan je oduševljen onim što je zatekao.
- Nikad kao senior nisam igrao na Poljudu, ali sam par puta bio u mlađim kategorijama. Stadion je lijep, ali je jako velik, i jedva čekam da se tribine napune i osjetim tu poznatu atmosferu. U sjećanju mi je utakmica Hajduka i Evertona, gledao sam je na TV i baš sam promislio kako bi bilo zaigrati pred krcatim tribinama i u takvoj atmosferi. Jedva čekam. Iznenađen sam i kako su me ljudi koji rade u klubu prihvatili, svi su otvoreni, pozitivni, daju mi podršku iako su me prvi put u životu vidjeli. Stvarno se vidi da ti ljudi žive za svoj klub, osjeti se to na svakom koraku.
- Oduševljen je i prijemom u svlačionici, gdje glavnu riječ vode najstariji Mijo Caktaš, pa kapetani Josip Juranović i Domagoj Bradarić, atmosferu drži Stanko Jurić... A imao je i jedno neugodno iskustvo.
- Stefan Simić i ja morali smo kao novi zapjevati pred suigračima. Inače ne volim pjevati, bilo me i malo sram, ali, takav je običaj, pa smo morali. Vjerujem da su svi vidjeli na snimci kako je to ispalo... - sliježe ramenima simpatični Dolček, koji nam je otkrio kako mu je najveća podrška u svlačionici ujedno i najveći konkurent, Domagoj Bradarić.
- Puno pričamo, on me upozorio koliko je teško igrati europske utakmice, hrabri me i uvjerava kako ćemo nas dvojica dobro surađivati, a došao mi je dati podršku i kad sam nakon utakmice na Malti stao pred mikrofone.
Ivana će i u Splitu pratiti nadimak Dole (malo otegnuto, Dooole op.p) kao i u Slaven Belupu, odakle mu je i stiglo najviše čestitki nakon debija.
- Znalo je biti smijeha s tim mojim nadimkom, kad bi trener povikao: ''Dole idi više prema gore...'' Igrači Slavena imaju jednu grupu za zezanje, ja sam još unutra, pa su mi svi čestitali. Ostali smo u jako dobrim odnosima i puno mi znači njihova podrška.
Poželjeli smo riješiti i jednu dilemu, naime, Ivan je u Hajduk stigao kao lijevi bek, a trener Slavena Ivica Sertić je kazao kako ga on primarno vidi kao desno krilo.
- Igrao sam i jednu i drugu poziciju, i lijevog beka i desno krilo, ali meni je draže igrati beka, vjerujem da u toj poziciji mogu dati puno više. Uostalom, i s bekovske pozicije može se stići pomoći napadačima.
Ivanu će u prilagodbi na Split za sada pomagati mama, koja će malo živjeti u Splitu, malo kod kuće u Podravskim Sesvetama s Ivanovim bratom Josipom i sestrom Anom, a na otvaranje sezone na Poljudu, u četvrtak protiv Gzire, stižu svi, ali i jako puno prijatelja.
- Ne znam ni sam koliko će mi ulaznica trebati, puno ih se najavilo jer žele doći na moju prvu domaću utakmicu. I sam sam uzbuđen, vjerujem da će to biti nešto posebno, da me prijatelji i rodbina vide na velikoj sceni pred punim tribinama.
Otkrio nam je Ivan i tajnu zbog čega je uzeo baš broj 31 te gdje je završio dres u kome zabio gol na Mati.
- ''Tricu'' nose lijevi bekovi, tako da je u broju morala biti barem jedna ''trica'', a kako je moj prijatelj Zvonimir Šarlija uzeo broj 31 u CSKA, odlučio sam se i ja uzeti isti, jer smo dobri prijatelji. A dres sam sačuvao za uspomenu, uokvirit ću ga, ali još uvijek nisam odlučio gdje će biti izložen.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
