Jordana smo udarali da vidi da ga se ne bojimo, ali Dražen je rekao: Samo ga nemojte ljutiti

Barcelona, trening poslije Dream teama. Ulazimo u dvoranu, oni završavaju s bacanjima, mi ulazimo na teren, miješamo se, gledamo ih, iako sam neke već sretao, igrao protiv primjerice Patricka Ewinga, opet, nevjerojatan je osjećaj stajati na parketu metar od Jordana, Robinsona, Magica, Birda, Pipena..., odmjeravati ih uživo, jesu li jaki, niži, viši...

Tako nam je Aramis Naglić (54) opisivao nezaboravne trenutke kada je Hrvatska na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. igrala protiv SAD-a. Mnogi će reći: jedinog pravog Dream teama.

Ovdje možete pogledati cijelu utakmicu

Na Olimpijskim igrama tradicionalno su najgledaniji događaji utrka na 100 metara i finale košarkaškog turnira. I zato je Franjo Tuđman rekao košarkašima "Vi mene pozovite na finale OI, a ja ću vas u oslobođeni Knin." Mlada, nova država Hrvatska igrala je pred očima milijuna gledatelja diljem svijeta najprestižniju utakmicu Igara. Bilo je to baš na današnji dan prije 28 godina.

Pokretanje videa...

01:23

Prošlo je 27 godina od kada nas je napustio Dražen Petrović | Video: 24sata/pixsell

- Upijam svaki pokret, gledam "gospodina Aira" , tanki listovi, jaki tricepsi..., za momka odraslog upravo gledajući spomenute, prateći njihove uspone, kupujući košarkaske časopise u Trstu, trošeći ušteđevinu na antenu riblju kost i pojačalo Fracaro (moja generacija će se sjetiti), kako bih ih gledao uživo u jutarnjim satima na Canal 5, slušajuci Dana Petersona i njegove nezaboravne komentare, pa odmah na prvom treningu pokušavajući, najčešće bezuspješno, imitirati šuteve i polaganja Magica, Birda... - govorio je Naglić, pa nastavio:

- I sada stojim kraj njih, u želucu leptiri kao na prvom spoju. U jednom trenutku Peras dolazi do mene i govori mi: "Taka san ga, taka san ga" Koga? Mislio je na Jordana. Malo u šali, malo u zbilji, ali tako je bilo, na terenu je tada s nama bilo desetak budućih stanovnika Hall of  Famea...

Igrači pričaju da je jedino Dražen Petrović doista vjerovao da možemo pobijediti i da je to pokušavao prenijeti na ostale. SAD je pobijedio 117-85.

- Ne sjećam se baš da sam tako rekao Aramisu, ali ako i jesam, to je bilo u šali.... Ja sam ga čuvao, a on je u jednom trenutku pogledao prema klupi prema treneru i nešto mu rekao, kao, "ovaj me ne može čuvati". Ja sam ga udario svom snagom po rukama, napravio faul da mu pokažem da ga se ne bojim - govori nam Velimir Perasović (55) i nastavlja:

- Ostala mi je u sjećanju brzina reakcije i eklsplozivnost, tolikom brzinom su išli u kontru da je to bilo nešto posebno. Svi su htjeli loptu, svi su bili vrhunski, ali u par momenata sam vidio u Jordanu nešto izvanzemaljsko, u sekundi te prođe i već je na ziceru. Ni prije ni kasnije to niam vidio, ni kod LeBrona. Nevjerojatan atleticizam.

Aco Petrović (61) bio je pomoćnik izbornika Petra Skansija. 

- Nikad u povijesti sporta nije posložena kvalitetnija i dominantnija momčad od reprezentacije SAD, momčadi koju je predvodio Michael Jordan. A Hrvatska je imala i kvalitete i znanja, ali i sreće da odigra s njima dvije utakmice - govori Aco i nastavlja:

- Što reći o utakmici protiv jedne takve momčadi, legenda do legende, mega zvijezde... Kakvu taktiku složiti kad svi mogu zabiti kad se sjete?! Na Jordana se igralo jedan na jedan, bez pomaganja, a ostale smo pokušavali zaustaviti koliko je moguće. No to je bilo iluzorno, naravno da su nas lako dobili.

Prisjetio se još jednog zanimljivog detalja:

- Bullsi su dvije godine ranije draftirali Kukoča i Jordan i Scottie Pippen su mu priredili ''dobrodošlicu'' na toj prvoj utakmici u Barceloni. Željeli su mu pokazati gdje dolazi i provjeriti koliko je čvrst. Imali smo dojam da je cijeli Dream Team bio fokusiran samo na njega.

Aco se prisjetio i uloge svog brata Dražena, koji je hrabrio i bodrio ostatak momčadi uoči finala, pokušavao im uliti dodatno samopouzdanje i uvjeriti ih da se mogu nositi s velikim Jordanom.

- Dražen je na OI došao iz New Jersey Netsa, nakon odlične sezone, prepun samopouzdanja jer je protiv svih tih igrača igrao. Često je igrao protiv Jordana, čak su se i međusobno čuvali, i Dražen je uglavnom dobro igrao protiv njega. No jedan je detalj malo poznat. Naime, svi znamo kakav je Dražen bio, nikome nije priznavao da je bolji od njega, sa svakim bi ulazio u 'fight'. Ali ne i s Jordanom. Na toj utakmici u Barceloni se moglo vidjeti koliko ga cijeni i respektira. A nakon Draženove smrti saznali smo koliko je Jordan cijenio njega, dao je par puta izjave u kojima je jesno rekao da je on jedna od najvećih igrača koji su došli iz inozemstva u NBA ligu te jedini stranac koji je protiv njega igrao bez straha u očima.

Nezaboravne scene finala i danas su mnogima u sjećanju. I Tonijeve asistencije s očima i Draženove trice i Stojkove 'banane' Jordanu, ali pogotovo Arapovićevo zakucavanje za vodstvo 25-23 polovicom prvom poluvremena i nezaboravno: 'Spusti se, Franjo!' HTV-ova komentatora Slavka Cvitkovića.

A nakon utakmice je Franjo Arapović zagrlio Jordana i nešto mu 'u povjerenju' govorio. U povodu emitiranja dokumentarnog filma "Posljednji ples" Arapović se prisjetio tog susreta s legendarnim Jordanom.

- Što sam mu rekao? A što ću mu reći, da sam bio počašćen što sam igrao finalnu utakmicu protiv njega i da je svima nama koji se bavimo košarkom bio cilj približiti mu se barem malo... Nasmijao se i namignuo, i to je bilo to - otkrio nam je Arapović i dodao:

- On je bio poseban i svi smo mi toga bili svjesni. Bilo je i viših od njega i skočnijih od njega i boljih šutera od njega, ali nitko nije bio kompletniji do njega, niti je imao takvu eleganciju i karizmu kao on. On je mogao napraviti sve s loptom, i radio je to puno bolje od ostalih. Mnogi su ga kopirali, ali niko mu se nije približio, niti će ikad...

Osim srebrne medalje legendarni centar iz Barcelone je sačuvao još jednu uspomenu.

- Imao sam sreću da sam nosio broj devet kao i on, tako da smo uoči obje utakmice, kad bi se momčadi poredale za pozdrav, išli jedan na drugoga i rukovali se. Mi smo njima za uspomenu poklonili zastavice, oni nama majice. Imam tu majicu negdje među uspomenama, supruga je to sve složila i pospremila, ali iskreno nisam je već dugo vidio, morao bih dobro pregledati stvari da je nađem...
 
Jordan je bio nedodirljiv, imao je poseban status, nije se družio s ostalim reprezentacijama poput recimo Larry Birda.

- Pored dvorane u kojoj smo igrali bila je još jedna mala dvorana za treninge i zagrijavanje. Larry je često dolazio do nas, znao je Stojka iz Bostona pa bi se malo družili i pričali. Jako prijatan i pristupačan lik, ostali su se uglavnom držali po strani.

Jordan je takav bio i na parketu.

- Taktika je bila jednostavna, pusti Jordana, on će ionako zabiti 30, čuvajmo ostale da se ne razigraju. Mi smo njega kao nešto preuzimali, ali 'ko će njega preuzeti, prođe te u dva koraka kao da te nema. Jedino što nismo znali je kad bi se digao na šut hoće li pogoditi ili ne, sve ostalo je bilo jasno, ako bi krenuo na prodor to je bio koš.

Arapović ima zanimljivu teoriju kako objasniti veličinu Michaela Jordana.

- Dražen Petrović se palio na svakoga i svakome je želio dokazati da je bolji od njega, ali ne i na Jordana. Njega je respektirao i nije se upuštao u nadigravanje s njim. Uoči prve utakmice s Amerikancima Dražen nas je dizao, govorio da imamo šanse, da se ne opuštamo i pokušamo što više ostati u egalu. On ih je poznavao i pokušao nam je uliti samopouzdanje, ali kad smo izašli na teren sve je bilo jasno. Neki igrači u našoj reprezentaciji imali su fotoaparate, pokušavali su napraviti neku fotografiju nakon utakmice... A finale je bilo opušteno, nakon polufinala s Rusima za nas je 99 posto sve bilo gotovo, daj da još to odigramo i idemo kući, zlato je i onako bilo rezervirano za njih...

Stojko Vranković (56) danas je predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza, a o Barceloni se prisjetio:

- Barcelona je bila veliki doživljaj i iskustvo. Po meni, najveći igač koji je igrao košarku je definitivno Jordan, a Dream Team najveća momčad. Tonija sam pitao kakav je kao čovjek, shvaća li što je i tko je i ponaša li se tako. Nismo primjećivali da je uobražen, ali on je znao kolika je veličina i tako se ponašao, koristio je svoj autoritet. Kad shvaćeš tko si i što si, to i koristiš.

Otkrio je Draženove riječi uoči finala:

- Dražen je govorio "Nemojte Jordana puno ljutiti, daj mu da zabije njegovu normu, a ostale čuvajte. Kako god, on će staviti 30". Više je on, pogotovo u prvoj utakmici, bio usredotočen na Tonija jer se pisalo da Toni ide u Bullse, pa su ga isprobavali. Vidjeli smo što se događa, bili smo svjesni protiv koga igramo, trudili smo se dati maksimum i pokušati koliko-toliko parirati. U tim utakmicama nema pritiska, pogotovo u prvoj. U finalnoj razmišljaš, ne možeš ići toliko daleko pa reći dobiti ćemo, ali razmišljaš što ako... - govori Vranković i nastavlja:

- Njih 11 od 12 ušlo je u Hall of Fame, ušli su i kao reprezentacija, toliko kvalitete imaju u svakom pogledu, i statistički, gdje su ti igrači u kategorizacijama najboljih. Jordan je i tu postao glavni, i oni su među sobom, uz dužno poštovanje svima, znali tko je zvijezda i tko je šef. Ja sam čuo priču da kad su išli u projekt da je David Gavitt išao prvo s njim razgovoarati...

I na kraju, izbornik Petar Skansi:

- Prvo i osnovno: nikad ništa nije bilo lakše nego trenirati tu momčad koju sam ja imao u Barceloni. Zašto? Momci su bili neviđeno napaljeni, neviđeno jaki i neviđeno kvalitetni. Bila je to grupa individualaca koja je mogla stvarati vrlo jak kolektiv. Nikad njima nije trebalo reći ajmo, daj... Nšta, oni su sami pretjerivali, ja sam ih dozirao da mi ne izgore.

Utakmice s Amerikancima u Barceloni, tvrdi, nisu ga očarale kao igrače.

- Iz niza razloga bio sam svjestan da to nije realno, da je unaprijed odlučen i napisan scenarij, što mi se ne dopada jer nije prirodno. Ako Fiba skida gaće i MOO skida gaće ispred te momčadi, američke NBA momčadi koja prvi put dolaze, pa im dopušta ono što nikome prije ni kasnije nije dopustila, onda je to bilo nešto što sam razumio, ali nisam prihvatio. Košarka nikad do tada nije bila prvi sport na OI, a u Barceloni je bila nakon što su ti igrači došli. Uvjeti njihovog života, posebni hoteli, obitelji, djeca, vrtići i zabave... pa sve do toga da nema dopinške kontrole. To me razočaralo. Oni su mogli letjeti, meni to nije predstavljalo ni strah, ni šarm, jednostavno sam bio zahvalan jer sam i ja postao poznat. Mi smo na osnovu toga profitirali jer smo igrali s njima, ali sa sportskog stajališta nije mi bio neki posebno veliki doživljaj. Igrači su mogli biti impresionirani zbog njihovih atletskih sposobnosti, navika igranja u puno višem ritmu. Mi smo im mogli parirati i igrati ravnopravno 5 na 5, ali 12 na 12 nikako, bili su puno kompletniji i to je bio njihov forte.

Finale Olimpijskih igara 1992.

SAD - Hrvatska 117-85 (23-22, 33-20, 34-14, 28-29)

SAD: Barkley 17, Bird, Drexler 10, Ewing 15, Magic Johnson 11, Jordan 22, Laettner 2, Malone 6, Mullin 11, Pippen 12, Robinson 9, Stockton 2

Hrvatska: Alanović, Arapović 7, Cvjetićanin, Gregov 3, Komazec 4, Kukoč 16, Naglić 2, Perasović 6, Petrović 24, Rađa 23, Tabak, Vranković