Goluža voli izazove, Vujović bi morao primiriti temperament, a druge bi neuspjeh brzo prekrižio

Ukupno pet puta, a četiri različita izbornika mijenjali smo u 21. stoljeću. S obzirom na dobar stari hrvatski način, i u tom se broju krije razlog kontinuiteta koji smo imali u zadnjih 20 godina. Nakon Josipa Milkovića koji je otišao zbog zadnjeg mjesta u Europi 2002. neočekivanu je priliku tada dobio Lino Červar i u prvih osam godina postavio standarde hrvatskog rukometa. Od 2010. nastavio je Slavko Goluža održavajući iste broncama sljedećih pet, samo tri natjecanja izdržao je Željko Babić koji se nije do kraja prilagodio hrvatskom načinu, dok Červar nije u drugom mandatu vratio Hrvatsku u prvo finale nakon onog poslije kojeg je otišao prvi put.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

07:21

Reakcije nakon debakla u Kairu | Video: Hrvatski rukometni savez

Lino je usred SP-a u Egiptu sam sebe poslao u prošlost prije reda i HRS je na potezu da pronađe sadašnjost i budućnost. Treba sve dobro izvagati, biti mudar jer ulog koji nas čeka za mjesec i pol dana u Montpellieru na olimpijskim kvalifikacijama prevelik je da bi se s potencijalnim neuspjehom brzo potrošilo još jedno ime.

Golužini zasad djeluje kao ono koje bi trebalo vaditi kestenje iz vatre, a on je taj koji voli izazove. Poznaje igrače, oni njega, poznaje sustav, mogućnosti i to su mu, uz hrabrost koju je imao kao igrač i koja ni kao trener nije upitna i sada je posebno poželjna, najveće preporuke. Nije dobio nijedno polufinale na velikim natjecanjima, što je minus, a trebao je barem jedno da nije bilo onog lopovluka u Danskoj 2014. Zadnjih godina radi dobre stvari sa slovačkim Tatranom, maknuo se malo iz hrvatske zbilje kojoj je nastojao odgovoriti svojim načinom, što ga je i koštalo pozicije. Iskustvo koje je sigurno još naraslo pomoći će i da stvori odnos s igračima u kojem će ga oni slijediti.

Hrvoje Horvat više nije mlad. Trenerski je rastao, između ostalog, sad i uz Linu kao njegova desna ruka, ali za potpuno odrastanje sada možda nije njegovo vrijeme da gasi vatru. Kraj tvrdoglavog Line nikome se nije lako probiti s mišljenjem, a on je sigurno svoje imao u Egiptu. I to što se tamo dogodilo, nije mu najbolja preporuka. Možda je i njegovo Nexe, koje je i on podigao svojim dolaskom, godinu-dvije u rezultatskoj i igračkoj stagnaciji, a po kvaliteti momčadi možda nije trebalo biti.

Ivica Obrvan godinama je u kombinacijama, međutim, iz njih je uvijek netko drugi dobio šansu. On svoju još čeka i nije previše realno da je dočeka baš sada kada treba imati maksimalno povjerenje koje se može odmah izgubiti. Izborničko iskustvo ima iz Sjeverne Makedonije, a najozbiljnije trenersko iz Zagreba i Chamberyja nakon kojeg je uzeo predah. 

Veselin Vujović i sam zna da priliku s Hrvatskom neće dobiti jer stranac (još) nije opcija makar on i nije stranac za naš rukomet. Ako bi netko trgnuo ekipu iz letargije, to je on i, važno, ima podršku javnosti, no važnija je ona druga. Goran Perkovac također ima dobre argumente koji HRS-u i dalje nisu toliko bliski, dok Zlatko Saračević, Davor Dominiković, Nenad Kljaić ulaze u onu priču koju bi eventualni neuspjeh u Montpellieru prebrzo prekrižio...