Dan kad je čak 50.000 Hrvata pjevalo himnu, Claudia Schiffer hvalila Hrvatsku, Dalić navijao

Ovo je bilo kao u Berlinu, kad je Hrvatsku na otvaranju Svjetskog prvenstva 2006. godine protiv Brazila bodrilo 50.000 ljudi. I ja sam bio tada među njima, bio sam među tih 50.000, a sad sam doživio da nas bodri 30.000 ljudi. Ljudi, hvala vam do neba, kazao je hrvatski izbornik Zlatko Dalić nakon što su njegovi izabranici, nošeni glasnom podrškom velikog broja navijača, pobijedili Austriju u Beču. Bila je to po svemu posebna utakmica, no ne toliko posebna kao ona u Berlinu na otvaranju Svjetskog prvenstva protiv Brazila.

Pokretanje videa...

03:09

Trening Vatrenih gledali mnogi obožavatelji | Video: 24sata/Mato Galić

Tog 13. lipnja 2006., prije točno 18 godina, na tribinama Olimpijskog stadiona je prema službenim podacima bio 66.021 gledatelj, no prema slobodnoj procjeni natiskalo ih se i više od 70.000. U to vrijeme se još ulazilo s papirnatim ulaznicama, koje su kontrolirali redari, a kako se s ulaznicama moglo i izaći i ponovno se vratiti na stadion, nije trebalo dugo dok navijači nisu shvatili da se može izaći s nekoliko ulaznica u džepu i dati ih navijačima vani da i oni s njima uđu na stadion.

A ispred ih je bilo barem 10.000.

Prva veća skupina navijača na koju smo naišli u Berlinu bili su Postirani sa Brača. Odreda bivši nogometaši došli su dati podršku reprezentaciji i njihovom sumještaninu, jednom od reprezentativnih trenera Vatroslavu Mihačiću.

Nedugo nakon njih iz jednog autobusa sa navijačima iskrcao se i splitski "ministar sporta" Igor Boraska, koji je ishodio dozvolu gradonačelnika da doputuje na jedan dan. Kao i brojna druga poznata lica: Pero Metličić, Marko Popović, Matej Mamić, Branko Grgić, Fredi Fiorentini, Luka Bonačić... Berlin je bio pod opsadom navijača Hrvatske, a njihova glavna meta bile su atraktivne navijačice iz suprotnog tabora, koje su se rado odazvale na zamolbe naših navijača za zajedničku fotografiju.

Organizatori su sugerirali kako je hrvatskih i brazilskih navijača podjednak broj, no kad su krenuli taktovi "Lijepe naše" potvrdilo se ono što smo svi očekivali, da su navijači Hrvatske otkupili veći broj ulaznica ili našli načina da uđu na stadion te da ih je na tribinama bilo, ako ne 50.000, kako je kazao Dalić, ono svakako ne puno manje od te brojke.

Ostao je taj Berlin zasigurno rekordan i do dan danas, nije ga nadmašilo ni finale svjetskog prvenstva protiv Francuza na moskovskom Lužnikiju, na kojem se okupilo ukupno 78.011 gledatelja, nije ni katarsko polufinale protiv Argentine na velebnom Lusailu sa 88.966 gledatelja, a nije ni roterdamsko finale na De Kuipu... Prva dva su bila predaleko za dolazak većeg broja Hrvata, a finale Lige nacija igralo se na manjem stadionu.

Legendarno berlinsko zdanje izgrađeno je davne 1936. godine za potrebe Olimpijskih igara, na kojima je legendarni Jesse Owens osvojio četiri zlatne medalje u inat diktatoru Adolfu Hitleru na tribinama.

Ugostio je brojne velike utakmice, među njima i povijesni okršaj Hrvatske i Brazila. Nama koji smo uživo gledali utakmicu činilo se kao da se igra u Hrvatskoj, a posebno je impresivna bila scena kada se u kadru pojavilo lice izbornika Zlatka Kranjčara u suzama...

Na terenu velikan do velikana, s jedne strane Pletikosa, Šimić, R. Kovač, Šimunić, Srna, Tudor, N. Kovač, Babić, Kranjčar, Pršo i Klasnić, s druge Dida, Cafu, Lucio, Juan, Roberto Carlos, Kaka, Emerson, Ze Roberto, Ronaldinho, Adriano, Ronaldo... Hej, kvartet Kaka, Ronaldinho, Adriano i Ronaldo!

Završilo je kako je završilo, minimalnom pobjedom Brazila 1-0, koju im je donio Kaka i hrvatske navijače ostavio s pomiješanim emocijama. S tugom u srcu i suzama u očima zbog poraza, ali i ponosom zbog onoga čemu su uživo svjedočili. Ne samo na stadionu, nego i na ulicama Berlina, na kojima se cijelog dana pjevalo i plesalo.

"Večeras je naša fešta..." "Lijepa li si..." orilo se fan zonom pored Brandenburških vrata, a sjajna atmosfera se s ulica prenijela i na tribine, gdje su na početku utakmice složno otpjevali "Lijepu našu" i ispratili igrače u utakmicu s pokličem "U boj, u boj..." i "Hoćemo pobjedu". Nije bilo Hrvata kojem u tom trenutku trnci nisu prolazili tijelom.

Domaća reprezentacija Njemačke, koja je igrala na otvaranju prvenstva na rasprodanoj Allianz Areni u Münchenu, nije imala ni izbliza takvu podršku. Doduše, na tribinama smo sreli brojna poznata lica, nekoliko redova dalje sjedili su supermodel Claudia Schiffer, koja je s Peleom sudjelovala u ceremoniji otvaranja, i legendarni direktor Bayera iz Leverkusena Reiner Calmund, no navijanje i podrška su izostali.

- Ne poznajem toliko dobro reprezentaciju Hrvatske, ali pratim nogomet i znam da imate nekoliko igrača iz njemačke lige i da igrate u lijepim kockastim dresovima. Više znam o hrvatskoj obali, koja je prelijepa - kazala nam je kratko lijepa Claudia.  

Navijači su u Berlin stigli doslovno iz cijele Hrvatske i dijaspore. Na stadionu su bili izvješene zastave i transparenti iz Kaštel Štafilića, Ivanić Grada, Baterjela, Nuštra, Tučepa, Makarske, Bistre, Šibenika, Metkovića, Dugoga Rata, Omiša, Livna, Tomislavgrada, Zadra, Osijeka, Pule, Rešetara, Vinkovaca, Vođinaca, Vrbovca, Dubrave, Bukovca, Splita, kanadskog Windsora, Zagreba, Bilica, Omišlja, Malinske, Rijeke, Ljubuškog, Dubrovnika, Vrsara...

Zanimljivo je kako je i na hrvatskoj i na brazilskoj strani bio transparent sa gotovo identičnim natpisom. S hrvatske strane Torcida, s Brazilske Torcida Jovem. Naziv navijačke skupina Torcida potječe upravo iz Brazila, a navijači Hajduka su to ime uzeli kada su osnivali najstariju europsku navijačku skupinu u Splitu.

Premda brojni, brazilski navijači nisu se gotovo ni čuli do vodstva, kome je prethodila ozljeda i izlazak iz igre kapetana Nike Kovača. Bio je to, ispostavilo se, ključan trenutak utakmice. Brazilci su neposredno nakon Nikinog izlaska poveli, naši unatoč silnom htijenju i zalaganju nisu mogli stići do izjednačenja. No s tribina je i dalje odjekivalo ¨U boj, u boj ...¨

- Igrom i prikazanom borbenošću zaslužili smo barem bod - rekao je Dado Pršo nakon utakmice i u jednu rečenicu sažeo ono o čemu su gotovo svi naši igrači govorili.

Brazil je bio bolji za taj jedan gol, koji je postigao u vjerojatno jedinom trenutku pada koncentracije naše obrane. Kranjčar se nije vratio na vrijeme, Tudor nije izašao u blok i Kaka je postao junak susreta.

- Očekivao sam da će ga dočekati netko od obrambenih igrača, zato nisam na vrijeme stigao do njega. Možda sam ga mogao faulirati - samokritičan je bio Kranjčar.

Junak susreta Kaka je bio sretan što su Brazilci na startu pobijedili najozbiljnijeg konkurenta,

- Sad možemo mirnije igrati - rekao je igrač susreta, koji je odradio lavovski dio posla u sredini terena.

- Za nas je utakmica s Hrvatskom bila izuzetno teška jer oni igraju lijepo i atraktivno, igrači su kvalitetni, dobri tehničari... Uvjerili smo se u to i na prijateljskoj utakmici u Splitu, gdje smo shvatili da Hrvati nisu bezazlen protivnik, ali i večeras - kazao je Adriano.

U sparnoj berlinskoj noći, u kojoj su naši igrači izgubili utakmicu, navijači su odnijeli pobjedu na tribinama. Da Niko Kovač nije nesretno pao na Adrianovu petu i da su naši igrači bili malo koncentriraniji u završnici, možda bi slavlje bilo i potpuno.

Rijeka ljudi u crveno bijelim dresovima u tišini je nakon utakmice napuštala stadion, a među njima su se našli i mnogi koji su utakmicu gledali u blizini stadiona na TV ekranima, jer nisu svi mogli na tribine. Ali bila je stvar prestiža biti tu, pojaviti se u crveno-bijelom dresu u krugu stadiona i dati podršku "vatrenima".

Jedna velika generacija, koja je osam godina ranije osvojila broncu na SP-u u Francuskoj, sišla je sa scene. Boban i Prosinečki su na SP-u u Njemačkoj radili kao novinari, nije više bilo ni Bilića, Štimca, Asanovića, Jarnija... Jedina poveznica s brončanim "vatrenima" bili su Tudor, Šimić i Šerić. Baš kao što su poveznica s tom povijesnom utakmicom danas direktor reprezentacije Stipe Pletikosa i kapetan Luka Modrić, jedini igrač koji je i tada bio u sastavu.

Luka je tada imao 20, danas ima 38 godina, a i mnoge druge stvari su se u ovih 18 godina promijenile. U Hrvatskoj je tada živjelo četiri milijuna stanovnika, danas nas je nešto više od 3,6 milijuna, ali ako ćemo se našaliti, dobar dio onih koji nedostaju na popisu se ionako odselio upravo u Njemačku.

Tada se reprezentacija pripremala u gradiću Bad Brückenauu, a sada u jednako malom Neuruppinu, tada je bio cilj proći skupinu, a danas, nakon tri medalje s Mundijala, svi ipak sanjamo prvu medalju s Eura. Zanimljivo, i tada i danas je kapetan Hrvatske bio dugokosi veznjak s gumicom u kosi i desetkom na leđima, tada Niko Kovač, a danas Luka Modrić...

Osamnaest godina nakon nezaboravne berlinske noći koju je proveo na tribinama, izbornik Dalić se vraća na Olimpijski stadion, ovoga puta kao izbornik koji će voditi Hrvatsku protiv Španjolske.

Nema sumnje kako će i sada stadion biti pun, nema sumnje kako će većina navijača opet biti u dresovima s crveno-bijelim kvadratićima, nema sumnje kako će i ovoga puta otpjevati "Lijepu našu" složno i u jednom dahu i dati ogroman poticaj igračima.

Još da Dalić, Modrić i suigrači protiv Španjolaca naprave ono što Kranjčar, Kovač i suigrači nisu uspjeli protiv Brazil prije 18 godina...