Ima jedna pjesma, zove se Bosko i Admira i uzvedbi Zabranjenog Pusenja. Nadam se da se admin nece ljutiti sto cu citirati rjeci, jer njene rijeci sve govore. Moja malenkost bi je nazvala i prica s Balkana. Jedna od mnogih, svih ovih godina. Nazalost!------------------ Davno je to bilo, u zemlji koje nema vise, nesto je prekrilo vrijeme, nesto ljudi zaboravise...Sjecam se sudbina mnogih, u gradu ispod Trebevica, ali Bosko i Admira, to je vec bila filmska prica....Oko njih su gorili dani, nisu ni imali sanse, al' teska vremena uvjek, donesu velike romanse,....Nisu bili iz plemena istog, nit' su imali istoga Boga, al' imali su jedno drugo, i san o bjegu iz sveg' toga,.....Kazu da ljubav moze, sva zla pobjediti, ali izgleda da covjek ne zna, to oruzje upotrebiti.....Ma kakva Julija, kakav Romeo, niko se nije tako volio, i niko nikad nece, sve dok Miljacka voda tece......I pitaj se kad ce jos jednom, na svijetu malom bijelom, da se dotaknu srca dva, i stave ljubav ispred zastava,.....To se ovdje dogadja cesto, postoji neki nevidljivi prag, koji predjes i andjeo u tebi, odbaci krila i postane vrag,......I pred snajperom na Vrbanja mostu, i pred onim sto sve najbolje znam, njih dvoje su stajali sami, na zadnjoj stanici svoga sna,......Zato sjetite se njih, svi vi veliki i mocni, sto na retrovizoru umjesto u srcu, drzite ljubav, vjeru, sveti lik,.......Zato sjetite se njih, ne smije biti vam svejedno, zar je nebo jedino mjesto, gdje mozemo biti jedno, gdje mozemo biti zajedno........