Snajperima pogođeni, Boško i Admira i u smrt otišli zagrljeni

Boško Brkić i Admira Ismić bili su zajedno osam godina, planirali su zajednički život, vjenčanje, a zatim je došao rat..

 - Samo nas metak može razdvojiti - govorila je Admira.  I to se dogodilo. Ubijeni su, ali ni snajperski meci nisu ih razdvojili. Zajedno su izdahnuli. Zagrljeni.

Skončali su na sarajevskom Vrbanja mostu na današnji dan 1993. godine. U 17 sati tog dana završila je jedna velika ljubavna priča. Slika njihovih nepomičnih tijela u zagrljaju obišla je svijet zahvaljujući američkom reporteru Kurtu Schorku, koji je prenio priču o njihovoj tragičnoj ljubavi. Prozvani su sarajevskim Romeo i Julijom. 

Ležali su mrtvi sedam dana na Vrbanja mostu. Nitko se mrtve ljubavnike nije usudio maknuti s mosta, a tek je osmi dan srpska vojska odnijela njihova tijela i sahranila ih u Lukavici na srpskom vojničkom groblju. Snage UN-a su odbile pomoći u izvlačenju tijela dok su se obje strane u sukobu međusobno optuživale za smrt mladog para. 

Boškova majka: ' Moj je sin volio i ja sam je voljela'

Ljubav Boška i Admire bila je iskrena i čvrsta. Roditelji su bili sretni gledajući kako se mladi godinama lijepo slažu i neizmjerno vole. Nikome nije smetalo što je su različite vjeroispovijesti. Naime, Boško Brkić bio je Srbin, a Admira Ismić Muslimanka. 

Boškova majka Rada se u dokumentarcu o mladom paru snimljenom u kanadskoj produkciji prisjetila: 'Odgojila sam sinove bez razmišljanja o religiji i naciji. Nikad im nisam govorila da su oni Srbi, a da su ovi drugi Hrvati i Muslimani'.

- Nisam Admiru gledala kao muslimanku, kao različitu. Gledala sam je kao djevojku moga sina koju je on volio i koju sam ja voljela - kazala je nesretna majka. 

Boško nije htio napustiti Sarajevo bez svoje voljene.

Majka Rada ga je molila na početku rata da ide s njom i bratom. Bošku je otac umro još prije rata i ništa ga više nije vezalo da ostane u Sarajevu. Osim voljene djevojke. Nije mu padalo na pamet bez Admire otići iz Sarajeva...

I danas je nejasno zašto su pucali na njih

Nakon godinu dana pakla kojeg su svakodnevno proživljavali u Sarajevu odlučili su pobjeći. Otići živjeti negdje normalnim životom. Admirini roditelji nisu željeli otići, no par je odlučio. U svibnju 1993. sve strane dozvolile su da prođu liniju razgraničenja. I danas je nejasno zašto su pucali na njih.

- Boško i Admira hodali su najmanje 500 metara desnom obalom Miljacke, potpuno izloženi pogledima vojnika s obje strane. Nakon što su prešli liniju pod kontrolom bosanske strane i krenuli prema naselju Grbavica pod kontrolom Srba, netko ih je pogodio -  napisao je reporter Kurt Schork. 

Oko 17 sati su došli do mosta Vrbanja. Potrčali su, držeći se čvrsto za ruke… Snajperski metak je pogodio Boška i on je pao. Umro je na licu mjesta, a Admira je bila ranjena. Jaukala je i puzala prema njemu. Zagrlila ga je, a zatim je i ona izdahnula...

Roditelji su saznali za smrt Admire i Boška nakon dva dana. 

- Rekla mi je da ćemo se vidjeti čim sve završi. Bila je nasmiješena, nije bila nervozna. Boško je bio, ali tako su funkcionirali, ona je bila ona koja je uvijek sve smirivala - ispričala je Admirina majka jednom prilikom.

Boško i Admira počivaju zajedno..

Nikad se nije saznalo s koje strane su pucali na mladi par jer nikada nije pokrenuta istraga. Nikada nitko nije optužen za ovo ubojstvo.

Osim dokumentarca 'Romeo i Julija u Sarajevu'  kojeg je režirao John Zaritsky, rock grupa 'Zabranjeno pušenje' je 2013. opjevala je tragičnu priču mladog para u pjesmi "Boško i Admira".

Posmrtni ostaci su 1996. po želji Admirinih roditelja i uz suglasnost Boškove majke prenesena na groblje Lav u Sarajevu. Boško i Admira počivaju zajedno..

Nažalost, na mjestu gdje su ubijeni nema nikakvog obilježja ili spomena na dvoje mladih koji su postali simbol Sarajeva, suživota i iskrene ljubavi.