Prije 16 godina novinarka iz Zadra odlučila je gradsku vrevu zamijeniti mirnijim životom na selu. Opisala je s kakvim se izazovima susretala te što danas misli o svom pothvatu
IZ GRADA NA SELO
Šinjorina Smokva: U polju sam skoro izgubila prst zbog trna
Sandra Babac (50) profesorica je engleskog i talijanskog jezika te turistički vodič za područje Dalmacije. Godinama je radila kao novinarka u lokalnim medijima te na Hrvatskoj televiziji, a paralelno se bavila odnosima s javnošću Zagrebačkog plesnog ansambla. No stiglo je prvo dijete i stvari je počela gledati iz drugačije perspektive.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:37
- Moji roditelji su iz Zadra otišli živjeti u Poljica, maleno selo u zaleđu. U to vrijeme sam tek rodila kćer Mauru i razmišljala sam kako kao majka koja doji u roditeljske obveze uklopiti posao bez radnog vremena, kad se javljanja na terenu ili montaže znaju otegnuti do kasno u noć. Počela sam razmišljati što bih još mogla raditi i pomislila: Što ako mi je odgovor pred očima i ne vidim ga? U tom času ugledala sam pred sobom smokve koje su pale na tlo sa stabla ispred roditeljske kuće. Skupila sam ih misleći da bih mogla s njima nešto napraviti. Skuhala sam prvi pekmez, kušala ga i oduševila se. To je bilo to, prisjeća se Sandra početaka kad je sa suprugom Alanom Damjanićem (51) odlučila gradsku vrevu zamijeniti radom na zemlji.
Konkretnije, odlučili su se baviti smokvom koje u Dalmaciji ima u izobilju i na početku se nije činilo kao da je riječ o zahtjevnoj biljci. Bogata je i raskošna okusa, a od nje se mogu raditi marmelade, pekmezi i razni drugi proizvodi.
- Mi smo pioniri tog pothvata i pioniri što se tiče osnutka OPG-a jer kad smo ga mi osnivali nitko nije znao što to znači i što predstavlja ta kratica. Kolegica iz Splita me u šali nazvala majkom svih OPG-ova. Naša priča je naizgled lijepa i idilična, no stoji na staklenim nogama i iza nje je puno rada, truda i odricanja, nastavila je Sandra. OPG je pokrenula na zemlji svojih predaka, a zatim su dokupili još nekoliko parcela kako bi ostvarili svoje planove.
- O smokvi doslovno nismo znali ništa. Lokalni stanovnici su nas ismijavali kad smo posadili prvi nasad smokve, jer tko još sadi smokvu „kad ona sama raste“? Na nju se u Dalmaciji gleda gotovo na razini korova, a mi ćemo sad ulagati u to i stvarati nešto. Naše gospodarstvo je na kraju sela, pa je moj otac morao platiti asfalt. Nije bilo trofazne struje ni vode, sve smo to morali platiti i dovesti kako bismo imali proizvodni pogon, navodnjavanje, sve što nam je potrebno za rad. Kad idete u ciljanu sadnju nasada raste obim posla u koji smo doslovno ušli s poluinformacijama, a tek smo s iskustvom shvatili da ne ide tako. Pročitali smo sve o smokvama, povezali se s ljudima, čak sam prije 12 godina pokrenula Festival smokava, opisuje Sandra pojašnjavajući kako su počeci katkad bili i dramatični, a posao koji djeluje lagano, iza sebe krije čak i opasnosti po život.
- Kad sam prvi put brala smokvu, mislila sam da su me izgrizli pauci. Sve me svrbjelo do te mjere da sam htjela iskidati kožu sa sebe. Nisam znala da list pecka i da plod smokve ima tzv. smokvinu mliječ, zbog čega moraš brati do grla zakopčan ako je bereš nedovoljno zrelu jer se sa zrelošću smanjuje udio smokvine mliječi. Ovdje sam prvi put u životu naučila voziti kosilicu, baratati s pumpama, ventilima, crijevima i sustavom za navodnjavanje, naučila sam kako koristiti voćarske škare, parni kotao i vakuum-kuhač, opisuje ona dodajući kako ju je u tim trenucima vodila obiteljska vizija o drugačijem životu kojim bi sebi i svojoj djeci osigurala normalan život, drugačiji od onog u gradu.
- Posadili smo i polje smilja. Rezidba tog grmlja je dosta zahtjevan posao, doslovno ste sagnuti cijelo vrijeme, a u grmovima žive crne udovice. Pa kad vidite da vam dijete u ruci drži netom odrezani grm i kaže: "Mama, vidi, crna udovica!“, ne bude vam svejedno. Morala sam naučiti i o kukcima, gmazovima i zmijama. Kao i većina ljudi iz gradova, imala sam averziju i fobiju od kukaca, samo na leptire i bubamare nisam skakala u panici. No, s vremenom sam naučila da treba biti na oprezu samo kad vidite crnu udovicu ili poskoka, ostale zmije u našem kraju nisu opasnost po čovjeka. Gotovo sam izgubila lijevu ruku jednom prilikom kad mi se ispod nokta palca lijeve ruke zabio trn što i nije mala stvar s obzirom da sam ljevak. Mislila sam da ću ga uspjeti izvaditi i da će izaći s noktom, no nisam znala da taj trn pušta otrovnu supstancu i može prouzročiti infekciju. Tako sam ja ignorirala problem, a onda u zadnji tren stigla na kirurgiju. Htjeli su mi rezati prst, govorili da mi prijeti amputacija ruke. Iz glupe situacije zamalo sam izgubila ruku, pa sam otrpjela rezanje mesa i struganje kosti. Danas imam palac, čak je nokat počeo rasti, ali još nemam osjet u tom palcu, kazala je.
Život na selu nosi i druge izazove, poput činjenice da im često nestane struja i to u trenucima kad puhne malo jača bura ili padne veća kiša, a tu je i loša povezanost sa gradom. Iako do Zadra, kaže, imaju jedva 20 minuta vožnje automobilom, autobusna linija vozi svega četiri puta u danu. To je poseban problem za djecu koja su sad tinejdžeri, pa su im škola, društvo i treninzi ipak usmjereni na grad.
- Imam dvoje djece. Josip ima 14 godina, a Maura 16. Vezani su uz Zadar, a pogotovo kod sina se osjeti potreba za gradom i zapravo ono što je bila prednost sad je postala mana. To su ti životni ciklusi. Sad počinje novi ciklus gdje teško možemo bez grada kad su mladi u pitanju. Ako nam se pokvari auto, nastaju ozbiljne komplikacije. Dodatno, pošta nam stiže samo dvaput na tjedan, što je nevjerojatno. Ako imate rokove ili natječaje, da ne biste važne pošiljke predugo čekali, morate otići u šest i pol kilometara udaljeno općinsko središte Vrsi. Zbog svega toga, tih praktičnih životnih situacija bude dana kad pomalo požalim zbog moje odluke. No, na stvari gledam iz više kuteva, vremensko-prostornih. Sad je ovako, ciklus je ovaj, tko kaže da će tako i ostati? Sve opcije su otvorene. Suprug je uvijek govorio da nikad ne bi otišao iz ovakvog okruženja jer ga to ispunjava i usrećuje, ali ljudi smo i mijenjamo se, kazala je Sandra.
Dodaje kako je drži ponos na sve što je postigla te radost zbog uspjeha koji je ostvarila vlastitim proizvodima. U Hrvatskoj, smatra ona, politika, birokracija i propisi nisu na strani poduzetnika.
- Oni koji bi trebali biti naš servis i služiti tome da nas štite, rade upravo suprotno. Uvozimo sve i svašta jer je jeftino. Potom, ljudi su navikli da im je sve dostupno tijekom cijele godine, a ne gledaju kakav je to proizvod. Recimo, moja marmelada kad se otvori u frižideru može stajati svega desetak dana. Razlog je taj što je u staklenci samo svježa prerađena ekološki uzgojena smokva, bez ikakvih dodataka. Industrija u svoje marmelade stavlja druge sastojke koji omogućuju da ta otvorena marmelada traje znatno duže i da se ne gubi na profitu. Ne štitimo vlastiti proizvod ni proizvodnju, istaknula je ona.
Žalosti je i činjenica što u lokalnoj trgovini ne može kupiti lokalnu rajčicu malog proizvođača iz susjedstva, nego se nabavlja na veliko, iz jednog centra, najčešće iz uvoza što je, uglavnom, bez mirisa i okusa. Smatra i kako smo, zbog nepostojanja jednog zajedničkog akcijskog plana na razini države, propustili iskoristiti mogućnost promocije, plasmana i prodaje malih proizvođača u turizmu, pa se tako u apartmanima i hotelima gostima nude strani proizvodi.
- Smokvu zovu kraljicom Mediterana, no to su samo floskule. Mi je i dalje tretiramo kao voćku non gratu. Uglavnom je protjerana iz urbanih središta jer je plodonosna i „prlja“, te se ne uklapa u postulate nadležnih za gradsko zelenilo koji se temelje na ostavštini iz austro-ugarskih vremena i sadnji mahom dekorativnog bilja. Uspjela sam za desetu obljetnicu Festivala smokve ishoditi, u suradnji s gradskim vlastima, da se smokva zasadi kod Morskih orgulja u Zadru. Ni godinu i pol nakon toga, netko je noću smokvu posjekao i dobro nagazio. I tu je priča završila. U Hrvatskoj vječito vodimo rat s promjenom mentalnog sklopa pojedinaca, kazala je.
Priznaje ipak da život na selu ima svojih prednosti, te da bi, znajući što danas zna, čitavu avanturu bez sekunde promišljanja ponovila.
- Ovdje imam mir, uživam u prirodi, imamo nevjerojatnih ptica koje nigdje drugdje ne bih vidjela i kod nas je gotovo mali ornitološki rezervat. Zapravo, mislim da su sva iskustva koja sam skupila vrlo dragocjena, zaključila je za kraj.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
