Ankica (65) iz Majura godinama pokušava saznati sudbinu nestalog supruga Stjepana Petrovića. Njezin sin nestanak oca teško je prihvatio
'Sin me svaki dan pitao gdje je tata. A ja sam morala biti jaka'
Više i ne znam kako se osjećam. Oguglala sam. Ne nadam se da ću pronaći Stjepana, jer svi susjedi koji su ostali u Majuru znaju gdje su zakopani ljudi koji su nestali. A ne žele reći, glasom u kojem se miješaju ravnodušnost i srdžba govorila nam je 2019. Ankica Trečić (65). Od 15. listopada 1991. godine pa do danas nije saznala kamo su četnici odveli njezinog supruga Stjepana Petrovića. Dan nakon njegova nestanka i ona je sa svojim tada devetogodišnjim sinom Markom te majkom pobjegla iz Majura. Da spase živu glavu.
- Vjenčali smo se 1979. godine. Živjeli smo kao podstanari u Zagrebu. On je radio u jednoj pekarnici, a ja u Vjesniku. Kad se Marko rodio, preselili smo se u moju rodnu kuću u Majur. Stjepan se zaposlio kao pekar u Hrvatskoj Kostajnici i u njoj je radio sve dok je nisu preselili u Sisak. Kad su počeli napadi na Majur i prometne blokade, moj muž više nije odlazio na posao.
Tako smo u Majuru dočekali četnike. Tog 15. listopada 1991. dvojica su došla do naše kuće i Stjepana pod radnom obavezom odveli u drvnu prerađivačku industriju da pomaže peći prasad i janjce te čistiti poduzeće. Sve što znam je da se odande nikad više nije vratio kući i da mu se odande gubi svaki trag - pripovijedala nam je Ankica.
Dan kasnije na vrata joj je došao susjed i šapnuo joj da spakira dijete, majku i sebe jer četnici dolaze po njih. U strahu za sina i majku, Anka se uputila u tu drvnoprerađivačku industriju zamoliti Srbe koje je poznavala da ih prevezu u Bosansku Kostajnicu jer je to bio jedini izlaz. Nakon višesatnih natezanja, jedan od oficira JNA osigurao im je vozilo i dozvolio da prijeđu u Bosansku Krupu.
- Kod mojih kumova bili smo desetak dana, a budući da ni u BiH situacija nije bila dobra, uspjela sam dobiti rođake u Velikoj Gorici. Sjeli smo u autobus te nakon duge i iscrpljujuće vožnje po selima oko Prijedora uspjeli ući u Hrvatsku. I tad je moj sin duboko uzdahnuo i rekao mi: 'Mama, kako ja sad lakše dišem' - nizala je Ankica.
Iz Velike Gorice kao prognanica je završila u Puli, potom u Karlovcu, a na kraju u Lipovljanima. Sve to vrijeme skupljala je snagu za sina, kojeg je trebalo postaviti na noge, ublažiti mu bol i tugu za nestalim ocem, nestalom roditeljskom kućom, nestalim Majurom.
- Sin je teško podnio očev nestanak. Od kada su ga četnici odveli, ja sam samohrana majka. Gdje god sam se doselila, zaposlila sam se. Zbog djeteta sam bila čistačica u pulskom apartmanskom naselju na Zlatnim stijenama, radila u vešeraju na Brijunima... Moj sin je svaki dan pitao za tatu - s mukom je govorila Ankica.
Kao i sina, boli je što već desetljećima nestalom Stjepanu nema traga.
- Da pronađem supruga, bila bih sretna. Mogla bih sinu reći: 'Marko, tu ti je tata' - izgovorila je Ankica pa briznula u plač.
Od 2015. prikovana je za invalidska kolica jer su joj zbog sepse liječnici morali amputirati nogu do iznad koljena. I to baš 15. listopada, na isti dan na koji su joj prije 24 godine četnici nasilno odveli supruga. Potpora joj je Ivan, s kojim je u braku od 2002. godine. Kako je i Ivan hrvatski ratni vojni invalid, jedno u drugom našli su utjehu i potporu.
- Želim poručiti svima koji nešto znaju o nestalima: ako imate bar malo srca, karaktera i duše, kažite gdje ste ih zakopali. Stavite se u naš položaj i sjetite se da i vi imate svoje obitelji - zaključila je Ankica.