'Samo majka zna kakva je to bol kad izgubiš dijete. To buja i raste. Nismo se ni oprostili'

Moj Drago i ja nismo se ni pozdravili, niti oprostili. Tog kolovoškog dana došao me posjetiti u Dalmaciju. Rekao mi je da ništa neće biti u redu. Odgovorila sam mu: 'Sine, imaš policijsku uniformu na sebi. Čuvaj se. Ako misliš krenuti, kreni prema Sisku'. Otišao je i iza toga smo se čuli još par puta. Posljednji puta u rujnu. Nazvao me i rekao da je za sada sve u redu, dobro je i ne moram ništa brinuti. Govorio je da nikome ništa nije kriv i da nema razloga da mu bilo tko naudi, zagledana u daljinu govorila nam je 2019. godine Dragica Martić (78). Svojih petero djece sama je podigla i othranila nakon što joj je suprug poginuo u prometnoj nesreći. Sve ih jednako voli, no njezin Drago neopisivo joj nedostaje. U to ratno vrijeme, Majur je zamijenila Vodicama, kamo se preudala. Da joj je sin nestao, saznala je od kćeri.

- Više se nije javljao, nigdje ga nije bilo. Jednoga dana kći me nazvala i rekla da su Dragu zarobili i odveli od kuće. Saznavši da sam izgubila sina, pozlilo mi je, bilo mi je jako loše. Nisam se s tim mogla pomiriti. Čim je počeo djelovati Međunarodni Crveni križ, slali smo poruke u sve logore. I svo to vrijeme dobila sam samo jednu njegovu poruku koju mi je poslao iz logora u Glini. Žao mi je što sam je negdje zagubila, ali dobro se sjećam da je u njoj pisalo: "Živ sam, zdrav, ne vodi brigu i ne boj se." I nakon toga više ništa o njemu nisam čula - pripovijedala nam Dragica. Od trenutka nestanka pokušavala je saznati nešto o nestalom sinu. Ono što je čula od mještana, zgrozilo ju je.

- Moj Drago bio je s bratom u ovoj kući. Njegove školske kolege s kojima je dijelio klupe i igrao se došli su u kuću, izveli ih i stavili kraj zida. Vikali su Dragi: Gdje ti je pištolj i ustaška uniforma? Ispričali su mi da im je predao pištolj i uniformu, a oni su im iz pištolja pucali kraj nogu i iznad glave. Uto je istrčao jedan od susjeda i rekao: Pustite dečke, nikome ništa nisu skrivili. Pogledali su u susjeda i pitalli tko je. A on im odgovorio da je Srbin. I njega su stavili uza zid kuće i pitali što misli o tome da ga ubiju. Mirno im je odgovorio: Ubijte me. Javnost će saznati da ste ubili Srbina i dva Hrvata. Potpuno nedužna. Pustili su ih svo troje i navečer opet došli u našu kuću. Jednog sina su ostavili, Dragu odveli i od tada više ništa ne znam o njemu - nemoćno je Dragica širila ruke. Povjerila nam je kako samo majka zna kako joj je na srcu i duši kada izgubi sina. Ta silna bol i na njezinom srcu i duši samo buja.

- Dijete moje, nosim silnu bol. Jedina mi je utjeha Bogu se moliti, Svetom Antunu i dragoj Gospi. Kako god ja iščekujem svog sina, ako ga je netko izdao i u njega upro prstom, neka i on svoje najmilije iščekuje kao ja svog sina - govorila nam je dok su joj oči plamtjele od nakupljene boli, bijesa, i nemoći da ga nađe i barem u grob pohrani kost-dvije. Da zapali lampion na tom svetom mjestu i u tišini moli.

- Lampion zapalim ovdje, kraj ove nedovršene kuće koju je počeo zidati. I nikada je nije dovršio. Znate, on je počeo zidati s 12 godina i baš je to volio. Kad bih ga našla, bila bih sretna. I zahvalna. Da bar nađem jednu kost, da znam da je mogu pokopati. Njegov nestanak odrazio se i na moje zdravlje, ali i živote njegove braće i sestara. Svatko od nas na svoj način kroz godine nosi svoju bol. Oboljela sam, preživjela srčani udar i drže me samo lijekovi - vrteći prstima nizala je Dragica. A onda se sjetila Drage i lice joj je poprimilo nježan izraz lica. Rodila ga je 1964. godine i izrastao je u dobro dijete. Pazio je na braću i sestre, a posebice na majku.

- Nakon što je suprug poginuo u prometnoj nesreći, on se jako angažirao prema braći i sestrama. Učio je s njima, savjetovao ih, učio da me moraju slušati. S posebnom pažnjom brinuo je i o meni. Žao mi je samo što se nije oženio i što mi nije podario unuče. Da u njemu gledam njega - tužno je rekla ova majka. Plače često, gotovo svaki put kad se sjeti Drage, njegove mladosti, njegovog dobrog karaktera i plemenitosti. Od njega su joj ostale tek fotografije, sve ostale stvari odnijele su obitelji koje su u njihovoj kući živjele do Oluje. Tada se i Dragica vratila u Majur iz Vodica. I odlučila da će tu otati. Da tu pripada.

- Moja kuća nije bila spaljena jer su u njoj stanovale dvije obitelji. Kad su odlazile, sve su odnijele iz kuće- posteljinu, robu, posuđe. I tako živim dan po dan, pa malo brinem oko vrta, samo da se nečim zaposlim i da ne mislim na nestalog sina. Posebno tužni i žalosni su mi blagdani i Svi sveti.Tada ne radim ništa. Nemam volje ni za čim. Samo tugujem. Čak više nisam sigurna da ću sina naći za života. I samo želim zamoliti političare, kao što molim Boga, svetog Antuna i Gospu- neka se potrude još više oko rješavanja pitanja nestalih. Ne molim ih samo za svog sina, već za sve nestale u Domovinskom ratu. Da se, nakon tih silnih godina napokon sazna gdje su, da se pronađu - zaključila je Dragica koju djeca svakodnevno obilaze.

Dragica tuguje sve ove godine

Lampion zapalim ovdje, kraj nedovršene kuće koju je počeo zidati. I nikada je nije završio