Endehazijski kabarei, njemačka okupacija, Frank Sinatra, zvjezdani status...idealan scenarij za film o Ivi Robiću. Sjajan predložak je i život Arsena Dedića, Miše Kovača, Olivera Dragojevića
REDATELJI OBJAŠNJAVAJU
Zašto nema biografskih filmova o slavnim Hrvatima? Mišu bi sigurno gledala cijela regija...
Hrvatska kinematografija uspjela je zakasniti na još jedan vlak koji vodi na osunčane proplanke visoke gledanosti – propustila je početi snimati biografske filmove o znamenitim i zaslužnim Hrvatima, naravno, ne baš svima.
Iz Srbije je opet došla komercijalna lekcija: nakon Tome, Džej – i to je zvučalo fantastično, nemoguće – u prvom vikendu prikazivanja u Hrvatskoj vidjelo ga je četiri i pol tisuće ljudi iako igra samo u Cineplex kinima, a Džej, budimo realni, nije ni Brena ni Zdravko Čolić...
Čarobni zvuci šezdesetih
Prije par godina na Hrvatskoj televiziji prikazivana je Brešanova serija Dnevnik Velikog Perice. Iako je stvar zvučala blasfemično, otprilike kao da radite nastavak Casablance, ispala je sjajno. Odličan kasting, veliko režijsko umijeće Brešana Juniora i duhovit scenarij doprinijeli su uspjehu Perice, ali bilo je tu još nešto: čarobni zvuci šezdesetih. Glazba uvodne špice su "Golubovi" Ive Robića - ta nas je špica svake večeri emitiranja vraćala u mladost, sve nas rođene šezdeset i neke, ali i one malo mlađe i malo starije.
Šezdesete su doba prodora tržišne ekonomije, zapadnih brendova, putovanja u Trst, otvaranja i romantike. Svijet je još bio nevin; Drugi svjetski rat živio je u sjećanju kao mračni podsjetnik na zla koja je ljudska vrsta spremna učiniti, pa su ljudi bježali od njega okrećući se vedrijem, boljem sutra. Tih je godina svaka dolazeća generacija živjela malo bolje od prethodne, a svake se godine imalo malo više nego lanjske. I to je ta formula – nostalgija, žal za boljim jučer, tuga za prohujalom mladosti, plus univerzalni jezik duše – muzika!
Ivo Robić idealan je primjer za jedan takav film. U Hrvatskom državnom arhivu nalazi se zanimljiv dossier ovog pjevača, koji je karijeru započeo još u NDH, pa je kao takav kasnije bio malo pod prismotrom. I žena koju je oženio ima filmsku priču, ali neka ju istraže scenaristi... "Nakon radijske audicije održane u jesen 1943. godine na kojoj je pjevao pjesmu Marija Kinela Sniježi, počinje uživo pjevati u programu Državne krugovalne postaje Zagreb" čitamo u Wikipediji."Kako je 1943. godine kapitulirala Italija, u NDH proglašena je mobilizacija, ona je zahvatila i Robića koji je također unovačen no on je uspio ući u Prosvjetničku bojnu Odgojnog odjela Ministarstva oružanih snaga NDH, što je bio elegantan način izbjegavanja bojišnice. Nakon tog je Robić nastupao u brojnim emisijama Državne krugovalne postaje Zagreb, a naročito u radijsko-magazinskom ciklusu Hrvatskom vojniku Vikija Glovackog (2 puta dnevno).
Frank Sinatra, zvjezdani status, otmjenost...
Pjevao je na otvorenju Glazbenog paviljona u središtu Bjelovara 8. rujna 1943. godine pred 10 000 okupljenih građana... "Alo! Viki Glovacki, endehazijski kabarei, njemačka okupacija, pa to je idealna kulisa za film – a tek ono kasnije!? Međunarodna karijera, Frank Sinatra, zvjezdani status, otmjen, elegantan torzo i divni zvuci Robićeve muzike, koji su vremenom samo dobili na vrijednosti, sigurno bi – u rukama dobrog autora – vodili prema kino hitu...
Zašto ih mi ipak nemamo? " S time se treba pozabaviti" kaže režiser Goran Kulenović.
- Srbi isto kasne s obzirom koliko se u Hollywoodu snimaju filmovi o zvijezdama. Odavno je to zanimljivo kao svjetski trend, a mi se još nismo s tim pozabavili. Danilo Šerbedžija snima Dražena. Naravno da bi se o Miši i Oliveru trebao raditi film, ali o tome odlučuje puno različitih faktora. Naša kinematografija se ne može odlučiti hoće li biti autorska ili probati nešto komercijalnije. To je kod dosta šizofrena situacija. Mi imamo dosta šizofren odnos s hrvatskom publikom. Mi imamo puno autorskih drama koje nisu za širu publiku, onda, naravno, tu publiku ne privlačimo kontinuirano u kina. Netko napravi nešto komercijalnije i to mu ništa ne garantira u Hrvatskoj...
Netko bi mogao stvoriti čudo
Mišo bi sigurno bio gledan u cijeloj regiji – on je uvijek bio više od pjevača, bio je, čak i u vlastitim očima, ikona. Njegova biografija; skidanje Pavelićeve slike u Americi, prije rata, jugoslavenstvo, potom samoubojstvo sina, pa Mišin iskorak prema hrvatstvu, uz njegove evergrine morali bi, čak i iz ruku lošeg autora, dovesti do gledljiva filma – a netko a la Brešan bi od toga mogao stvoriti čudo...
Srbi, međutim, već desetljećima snimaju "štapom i kanapom"- tamošnju kinematografiju više goni poriv za snimanjem, autorska strast – koja je ponekad iscrpljujuća, ubitačna, dok naši autori žele pod svaku cijenu visoke produkcijske uvjete.
Velikoj produkciji u Srbiji je doprinijela i politika, na perverzan način – ona je stavila pod kontrolu moćne telekome, koji su počeli masovno financirati audiovizualne sadržaje, od kojih su neki visoko ideologizirani i služe režimu, a drugi su jednostavno zabavni i nepretenciozni. Dragan Bjelogrlić, vedeta srpske produkcije, radi iscrpljujućim tempom, u teškim uvjetima, i to je nešto što ne može svatko, to ne ide bez strasti i ljubavi.
'I Oliver je bio ikona'
"U Srbiji" nastavlja Kulenović "ako to naprave dobro i kvalitetno imaju zagarantiran uspjeh. Oni su sigurni da to što rade ima veliku publiku, a kod nas to nije slučaj,. Dobro, vjerujem da će Dražena ići gledati puno ljudi. On je velika ikona. Oliver je jednako velika ikona, pa bi čovjek očekivao... Da bi se ljudi u to upustili treba se puno toga poklopiti, a kako mi po principu nismo komercijalna kinematografija. Autori nisu potaknuti na način da razmišljaju o nečemu komercijalnom. Ne znaju hoće li za to dobiti novac, ako ga i dobiju ne znaju hoće li ga skupiti. Mislim da se tu radi o malim budžetima, ako ga želiš napraviti film o Oliveru, besmisleno je ne snimiti scene kad on pjeva u Carnegie Hallu, Parizu ili Pulskoj areni. TO stvarno mora izgledati spektakularno. Vjerujem da će se to dogoditi, treba se nadati da nitko to neće forsirati da se samo napravi zbog trendova, već da ćemo imati dobar scenarij..."
Idealan predložak za dobar scenarij je Arsenov život. Njegov početak, u šibenskoj limenoj glazbi, predložak je za "varoški Amarcord", a njegov prvi nastup, kojega je Arsen ispričao genijalno anegdotalno, cijela je jedna sekvenca. "Fijasko u Drnišu" – tako ga je davne 1953. opisala Slobodna Dalmacija. Bio je to prvi tekst o Arsenu. Kasnije je slijedio "fijasko" za "fijaskom", taj beskrajno hrabri autor usudio se stvarati muziku po svome uvjerenju i glazbenom ukusu, koja je do očaja dovodila festivalske žirije – oni nisu prepoznavali genija, a Arsen će trajati koliko i Mozart. U biografiji koju je napisao Zlatko Gall, ima i jedna epizoda velike tragike – na vrhuncu Arsenove slave, neki mrzitelj naziva trudnu Gabi Novak s viješću da je Arsen nastradao u prometnoj nesreći, i Gabi od šoka pobaci...
'Biografski filmovi su teško za raditi'
- Biografski su filmovi jako teški za raditi - kaže Dalibor Matanić, kao da ima na umu ovakav film.
- Po meni, to treba napraviti na punoj većoj razini. To treba napraviti kvalitetno, jako pažljivo, a ne zbog komercijalnosti. Ne treba gledati što je sad popularno ili u trendu, treba raditi kvalitetno - dodao je.
- Danilo Šerbedžija je upravo snimio film o Draženu Petroviću - kaže Vinko Brešan pa dodaje:
- I to će biti veliki hit. Mi ćemo sigurno snimati biografske filmove o našim zvijezdama. Ljudi vole gledati biografske filmove. Oni mogu biti veliki hit. Potpuno je svejedno je li čovjek veliki pjevač, sportaš ili običan građanin, izumitelj...
Hrvatski autori svih fela, valja i to reći, bježe od povijesti. Mi ni danas nemamo velike, jake, utemeljene monografije povijesnih ličnosti XX stoljeća: Maček, Stepinac, Pavelić, Budak, Bakarić, određivali su magistralne pravce povijesti, koja ih je prezrela. Istvan Szabo snimio je puno velikih filmova o kontroverznim ličnostima u teškim vremenima – pretresao je "Mefista" Gustava Grundgensa, Redla, Hanussena, Furtwänglera – mi ništa. Ali ako se već nećemo baviti teškim temama, mogli bi se pozabaviti lakim notama - red bi bio da netko počne. Ako Džej može napuniti dvorane, do vraga, zar to ne bi mogli Mišo, Arsen, Oliver, Ivo?
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
