Srbi imaju 'Tomu' i 'Nedelju', a Hrvati ništa o Ivi Robiću, Arsenu Dediću, Oliveru Dragojeviću...

Podatak je to o kojem je najbolje glasno šutjeti: 2022. godine jedan domaći film - zbilja nije važno koji - je u hrvatskim kinima vidjelo 87 (slovima: osamdeset i sedam) ljudi! Dakle, članovi ekipe, njihove obitelji i možda, samo možda, najbolji prijatelji i prijateljice, oni i one što su zbog održavanja dobrih međuljudskih odnosa spremni na mazohističke seanse ispred platna za projekciju.

NAJGLEDANIJI FILM U HRVATSKIM KINIMA Maleni Alen (12) u ulozi Džeja Ramadanovskog: 'Ruže više ne prodajem, sad glumim i pjevam'

Srpski film "Nedelja" o životu pokojnog Džeja Ramadanovskog u domaćim je kinima, samo za prvi vikend prikazivanja, vidjelo 4.500 (slovima: četiri tisuće i petsto) duša i nije nemoguće da će na kraju imati veću gledanost od mega hita "Toma", priče o još jednom doajenu koncerata i kafana, ne kavana, to nikako, zvuči razblaženo, Tomi Zdravkoviću.

'Evo kako sam upoznao Marinu'

Rastom niskog, beskrajno šarmantnog i uvijek nasmijanog romskog folk stara sam sreo jednom, prije pune 23 godine. Nekoliko sati ranije je sletio na beogradski aerodrom poslije serije koncerata u Njemačkoj, pa svježe izbrijan, namirisan, sa rolexom na ruci i jeansom od vrata do pete je ušao u dorćolski kafić u kojem ga se nije moglo naći jedino dok bi negdje pjevao. Prvo se pozdravio sa svima: konobarom koji je, valjda, i vlasnik, duetom veterana beogradskog asfalta zadubljenih u neku utakmicu talijanske lige i zabavljenih smrtno ozbiljnim izgovaranjem fraza sportskih komentatora - "Brate, nametnuo se treneru" - njihovim nasljednicima u kožnim jaknama i sa oko pola kilograma zlata oko vrata, poručio espresso pa, pored ostalog, kazao:

- Znaš kako sam ja upoznao Marinu? Bio sam tu u jednom kafiću, kockao i pao. Onako švorc, stojim ispred kafića kad naiđe jedan dobar šaner i kaže: 'Cigane, ajde sa mnom do jedne moje drugarice, imam neku bundu da prodamo, pa da dođemo na vađenje.' Meni je u to vreme žena bila u sedmom mesecu trudnoće, a ja švorc; razmišljam kako da pozajmim pare i idem na put. Sednem sa njim u auto i odemo kod Marine kući. Nisam tada imao pojma ko je Marina. Ona proba bundu i još neke stvarčice, kad ovaj kaže: 'Da vidiš kako moj drug peva.' Mislim, kakvo pevanje, pusti me, u pičku materinu, nije mi do ničega. Tako smo se mi upoznali i posle stalno smo imali neke kombinacije. Mi odemo tako opet nekom prilikom kod kod Marine, bilo je neko zezanje i ja počnem da pevam. Ona odma' kaže: 'Ti moraš da snimiš ploču.' Kakvu ploču, pa ja sam prevario pet hiljada ljudi? Ona je insistirala, jer zna celo moje detinstvo, od domova pa do svega što sam radio. I stvarno, napisala je bezbroj hitova: 'Uspeo sam u životu', 'Ugasila si me', 'Nedelja', 'Gde ću sad, moja ružo', 'Sunce ljubavi'… Znaš zašto ona Ceci napiše dobre pesme? Zato što je imala buran život! Karleuši napravi dobru pesmu zato što je ribetina, Željku Samardžiću isto pravi dobre tekstove jer on je čovek Mostarac, ima zanimljivu prošlost, kao i Aca Lukas. A šta da napiše nekom Baji?

'17.000 puta sam ispričao kako sam počeo pjevati'

Džej Ramadanovski je umro početkom prosinca 2020., u 56-oj godini života. Upoznali smo se, dakle, kada mu je bilo 37, a iza sebe je već imao najmanje milijun prodanih ploča, koncerte sa stotinama tisuća posjetitelja, hitove od kojih je mogao živjeti još cijelo jedno stoljeće, bezbrojne medijske istupe koji su mu lagano išli na živce:

- Uvek kad dođu novinari, uglavnom počinju sa pitanjima tipa sa kojom si pesmom prošao, ko ti je pomogao, kako si počeo… Svi hoće tu neku priču. Ja im kažem - znate šta, ljudi, ja već pevam 14 godina i 17.000 puta sam ispričao priču kako sam počeo da pevam. Jebeš takve intervjue. Ako nemaš šta da kažeš, nemoj ni da govoriš.

Krajem travnja 2013. godine, malo iza sedam sati ujutru, u beogradskoj Ulici carice Milice, sa čak 20 hitaca je ubijen Nikola Bojović, brat poznatijeg šefa narko klana, Luke, ali i prijatelj Džeja Ramadanovskog na čijem se službenom Youtube kanalu može vidjeti snimak sa sprovoda na kojem on, Džej, nad odrom jecajući pjeva:

- Šta da kažem majci što me nema, da se javim, u dom da joj svratim…

Od samo te dvije scene - one što ju je Džej opisao pričajući u početku suradnje sa pokojnom Marinom Tucaković i druge sa Bojovićevog sprovoda kakve, prema riječima pisca i scenariste Ivice Đikića, nema ni u Meksiku - te biografskog podatka da je odrastao u domu za djecu bez roditelja, a školu pohađao uglavnom do ulaznih vrata ("Ja sam kao dete bežao iz škole, iz prvog razreda, i virio kroz prozor ove kafane jer nisam smeo da uđem. Ovde su bili ti stariji mangupi, ovde je bio prvi bilijar u gradu, kad niko nije znao šta je bilijar. Onda ja tako gledam i, ako je hladno, oni me zovnu da uđem i gledam kako igraju...") - dobar scenarist bi mogao napisati 90 strana žive, zanimljive priče, a sa svim ostalim informacijama o životu Ramadanovskog i onoliko dara koliko ga ima crnogorski pisac Stefan Bošković cijelih 130, što je i trajanje "Nedelje" u minutama.

Za film o Petroviću trebalo je 30 godina

Džej Ramadanovski je - vrijeme za kronologiju koja je i ilustrativna - umro u prosincu 2020., a snimanje filma o njegovom životu započelo je već u rano proljeće 2023. U međuvremenu, točnije 2021. godine, u kino distribuciju je krenula ekranizirana biografija Tome Zdravkovića koju je do hrvatskog prikazivanja vidjelo preko 700.000 ljudi, dok je u prvom ovdašnjem vikendu broj prodanih kino ulaznica bio veći od 8.000, a TV premijeru pratilo pola, da pola milijuna ljudi. Nikoga od njih, naravno, nije zanimalo to što je film financiran privatnim novcem producenata - Željko Joksimović, Dragan Bjelogrlić, Bane Obradović - kao što ih ne zanima to što je "Nedelju" uz Filmski centar Srbije sufinancirao i Telekom Srbije ili to što je ekranizirani život dorćolskog mangupa nastajao reporterskom brzinom.

Dok su Srbi proizvodili još jedan hit, u Hrvatskoj je sniman film o Draženu Petroviću, šibenskom košarkaškom geniju stradalom u prometnoj nesreći punih tri desetljeća prije prve klape! Cijelih je, dakle, 30 godina prošlo od tragedije do prvog redateljskog znaka za snimanje, a sudeći po povjerenju publike u domaći film, toliko će trebati da film u kinima pogleda jednak broj ljudi kao "Tomu" i to samo u Hrvatskoj.

Ne govori to, niti malo, o potencijalnoj kvaliteti naslova "Nešto jače od mene - priča o Draženu Petroviću" - zašto li se, majku mu, jednostavno ne zove "Dražen", jer to ime nikoga, ali nikoga, na potezu od Ljubljane do Skoplja, plus vascijela NBA, ne asocira na Dražena Žanka, već samo i uvijek na Dražena Petrovića? - već o tome da se do publike dolazi teško, da ju se gubi lako i da treba, baš treba truda i vremena da se vrati.

U kinematografiji u kojoj nitko nema - i to je sjajno - iskustvo zaduživanja kod kamatara kako bi snimao, što podrazumijeva i kasniju veliku gledanost čijim se ekonomskim posljedicama izbjegava bliski susret producentskih koljena i baseball palice, publika se - e to je strašno - doživljava kao nužno zlo, a proizvodnja filmova gotovo kao hobi kojeg polako financira HAVC, pa se scenariji kisele godinama, dok režiranje filmova nije posao od kojeg se plaća struja.

Razlika između filmova

Nije, naime, razlika između srpske i ovdašnje audiovizualne industrije u tome što Srbi imaju bolje scenariste i redatelje, jer neki jesu bolji, kao što neki nisu, niti u tome da su srpski glumci i glumice talentiraniji - da jesu, ne bi u tamošnjim filmovima i serijama igrale i njihove hrvatske kolege i kolegice - već u kvantiteti proizvodnje, većem broju financijera, kontinuitetu stvaranja sadržaja za masovnu publiku i brzini kojom se, kako vidimo, scenarij može napisati a snimanje pripremiti za malo više od dvije godine, uz vođenje računa da niti jedan trend, pa ni ovaj sa ekraniziranim biografijama estradnih zvijezda, nije vječan, što ne znači da ga, kada je već tu, ne treba iskoristiti.

Tako se, eto, događa da Srbi godišnje snime i do 30 TV serija ili da od pandemije do početka veljače ove godine proizvedu najmanje pet filmova - "Toma", "Ljeto kad sam naučila letjeti", "Munje 2", "Čuvari formule", "Nedelja" - čija je gledanost impresivna. Nije, naravno da nije, uvijek ista, ali u niti jednom slučaju nije užasavajuće mala kao kod većine domaćih djela, mahom komornih drama bez dovoljno radnje za kratki metar i sa pričama za koje nije ustanovljeno zanimaju li još nekoga osim autora i, možda, ali teško, glavnih glumaca i glumica.

Pokojni Đuro Utješanović je u jednom davnom intervjuu, govoreći o potpuno krivom vjerovanju u slabu kvalitetu ovdašnjih glumaca, kazao da glumci niti pišu ono što izgovaraju, niti sam sebe režiraju, dok je, također pokojni, sarajevski redatelj Benjamin Filipović rekao kako film kojeg je vidjelo 150 tisuća ljudi nije dobar samo zbog toga, ali da onaj kojeg je vidjelo 5.000 sasvim sigurno ništa ne valja. U međuvremenu smo, o sudbino kleta!, stigli i do djela sa 87 prodanih ulaznica!

Zagrebačko-beogradski filmski kritičar, scenarist i povjesničar umjetnosti Ranko Munitić je davno - možda baš u godinama u kojima je Dejan Šorak priprema snimanje filma po njegovom tekstualnom predlošku: "Oficir s ružom" - napisao da bi u filmskoj industriji trebalo važiti košarkaško pravilo o dopuštenom broju osobnih pogrešaka. Ili, kako je to nedavno objasnio sarajevski novinar Senad Avdić, baveći se bosanskohercegovačkim filmom krležijanskom metodom ("Vrijeme je da se spali i uništi i razbije najveća laž svih naših sankrosantnih laži, laž nad lažima, laž bosanskohercegovačkog filma") i referirajući se upravo na Munitića: "Nakon predviđenog broja ličnih, ispadaš iz igre, taman da si Dražen Petrović ili Michael Jordan. Tako bi, po njegovom mišljenju, trebalo biti i u filmu: poslije toliko i toliko 'odrona', loših filmova, druže moj, letiš vani".

Nisu, međutim, samo autori i autorice slabo gledanih filmova jedini krivci za to što Raša Andrić, Srđan Dragojević, Dragan Bjelogrlić… - uz sve probleme sa distribucijom koji uopće nisu mali - privlače brojnu publiku svojim, očito je, zanimljivim djelima, već je kvar, parafrazirajući jednu filmsku repliku, dublje u sistemu u kojem se o financiranju odlučuje hermetično na svaki način, a slaba recepcija publike, kritike i A festivala ne predstavlja nikakvu smetnju da se još jednom potroši javni novac i proizvede nešto što će obasjavati prazna sjedala u kinima.

Tek kada se i to promijeni - ali ne samo to, jer nema nikakvog razumnog razloga zbog kojeg se zainteresiranim telekom operaterima onemogućava proizvodnja i komercijalno emitiranje filmova i serija - imat će smisla upitati se zašto, zaboga, Srbi imaju "Tomu" i "Nedelju", a Hrvati ništa o Ivi Robiću, Miši Kovaču, Kići Slabincu, Dinu Dvorniku, Arsenu Dediću, Oliveru Dragojeviću ili, recimo, zašto smo 30 godina čekali film o Draženu Petroviću, a tko zna koliko ćemo one o Kreši Ćosiću, Luki Modriću, Dadi Prši...

Ma sve je, zapravo, objasnio Džeki prije pune 23 godine, dok smo sa kave prelazili na whisky u onom dorćolskom lokalu: "Znaš zašto ona Ceci napiše dobre pesme? Zato što je imala buran život! Karleuši napravi dobru pesmu zato što je ribetina, Željku Samardžiću isto pravi dobre tekstove jer on je čovek Mostarac, ima zanimljivu prošlost, kao i Aca Lukas"; poentirajući rečenicom koja kod nas, na opću žalost, nije aksiomatska ni u medijskim istupima, niti, što je daleko veća šteta, u kinematografiji: "Ako nemaš šta da kažeš, nemoj ni da govoriš