'Velikana poput Zdenka Runjića ova zemlja više neće imati...'

Dvadeset godina prošlo je od smrti skladatelja, aranžera i autora stihova Zdenka Runjića, no njegova ostavština učinila ga je besmrtnim. Iza sebe ostavio je više od 700 pjesama, a najviše njih, 200-tinjak, otpjevao je jednako neprežaljeni Oliver Dragojević. Najranije djetinjstvo proveo je u u Gračinu kraj Slavonskog Broda gdje se obitelj 1942. preselila zbog velike neimaštine. Runjići inače potječu iz kaštelanskog zaleđa, a u Split su se vratili nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Stanovali su pokraj parka Đardin u samoj Dioklecijanovoj palači, gdje je prije rata stanovao i Ivo Tijardović.

Zdenko u Splitu završava i osnovnu i srednju školu. Glazbeni kao predmet i nije mu išao najbolje, bio je dijete brojeva i u matematici je bio daleko najuspješniji. Sukladno takvim sklonostima u školi bilo je prirodno da se odluči za Elektrotehnički fakultet u Splitu, na kojem je diplomirao 1967. godine, iste godine kad je ostvario i prvu suradnju s Oliverom Dragojevićem. Bila je to pjesma "Picaferaj" i nije postigla zapažen uspjeh, nakon čega nisu surađivali dugih sedam godina. No iako je to Oliveru to bio festivalski debi, Runjiću nije, on je svojim skladbama već godinama ranije osvajao srca publike. Formalno glazbeno obrazovanje nije imao niti se u obitelji netko bavio glazbom. Gitaru je naučio svirati sam i bio član mandolinskog orkestra u školi u KUD-u "Filip Dević". Počeo je skladati nakon što je 1958. godine čuo pjesmu "Volare" Domenica Modugna na Sanremu. To je bilo sudbinski, a po vlastitom priznanju, i matematika mu je pomogla u skladanju jer, kako je govorio, "ima tu stanovitih dodirnih točaka".

Na Melodijama Jadrana sudjelovao je od samih početaka tog festivala 1960. godine, a dvije godine kasnije pobijedio je sa šansonom "Ćakule o siromajima" koju je izvela mlada Tereza Kesovija. Potom je za Đorđija Peruzovića napisao uspješnicu "Balada o tovaru", za Arsena Dedića "Čovjek od soli"... Osim s njima, do sredine sedamdesetih godina Runjić je najviše surađivao i s Vicom Vukovom, Krunoslavom Kićom Slabincem, Josipom Lisac i Radojkom Šverko, no onda je shvatio da mu treba promjena, neki novi sentiment, a taj sentiment prepoznao je u Oliveru Dragojeviću.

- Promijenio sam stil od onih herojskih, udarničkih pjesama do komornije vrste pop-glazbe, kako bih i sebi i njemu dokazao da ona može preživjeti usprkos prevladavajućim klišejima. Ubrzo se pokazalo da ništa više ne trebamo dokazivati - kazao je Runjić svojedobno osvrćući se na to razdoblje dodajući i kako bi, da priča s Oliverom nije uspjela, vjerojatno najviše pisao za Terezu i Slabinca.

Prva u nizu pjesama koje su značile prekretnicu u stilu pisanja i tematici bila je pjesma "Galeb i ja" koju je Oliver otpjevao na Večeri dalmatinskih šansona 1975. godine. Iako je pjesma kasnije proglašena najljepšom festivalskom pjesmom u posljednjih trideset godina, u trenutku kad je izvedena nije dobila nagradu. Prvi uspjeh u tom smislu Runjić je s Oliverom postigao godinu kasnije s pjesmom "Skalinada", a od te godine kao tandem su osvojili 23 prve nagrade.

Pisao je Runjić i za Meri Cetinić, Jasnu Zlokić, Gorana Katana, Nove fosile, Ibricu Jusića, Magazin, Doris Dragović... O tome kakav je bio čovjek i kakva sjećanja je za njega vežu govori nam Jasna Zlokić, koja je debitirala upravo s njegovom pjesmom.

- Vjerujem da velikana poput njega ova zemlja više neće imati. Takvi ljudi se rijetko rađaju. S tim sam rekla sve. Moji prvi kontakti s njim tih ranih osamdesetih bili su divni. On je bio jedan tako empatičan čovjek. S njegovom pjesmom 'U naručju si mom' nastupila u Sisku '81. gdje sam osvojila prvo mjesto. Bilo je to natjecanje pjevača amatera Hrvatske. Morali smo imati novu pjesmu, a Zdenko je za mene napisao upravo tu pjesmu, moju prvu pjesmu. Neću nikad zaboraviti taj naš susret, netko nas je spojio. Imao je tu potrebu da mi pomogne i radovao se mom nastupu jednako koliko sam se i ja radovala. Kao čovjek ostao mi je u nezaboravnom sjećanju. Kasnije smo isto surađivali, ali ne tako puno. Napisao mi je i hitove 'Adio bella', i 'Nina, nana' s kojom sam debitirala u Splitu '82. godine. Za Zdenka me vežu najljepše uspomene, posebno na godine mojih glazbenih početaka. Imao je taj očinski pristup. U vrijeme kad sam ja počela svoju karijeru, on je već bio velik i htio je pomoći, iako se nismo dobro poznavali. Bio je u stanju svakoj pjesmi dati tu emociju i sve njegove pjesme su bile čista emocija. To ne može pisati netko kod koga emocija ne postoji. On nije bio samo tekstopisac, on je bio pjesnik. Netko tko napiše pjesmu 'Molitva za Magdalenu', koja je po meni jedna od najljepših ljubavnih balada, taj čovjek je pjesnik jer ta pjesma je umjetnost - kaže nam Jasna Zlokić.

No prije nego što je glazba postala jedini njegov fokus, Zdenko je kao student bio stipendist Jugoplastike gdje je, nakon odrađenog vojnog ruka, radio godinama. Prvo je bio tehnolog, a onda je desetak godina i direktor radne organizacije Galanterija u Jugoplastici. Radio je dvije godine kao asistent na svom fakultetu, a u dva navrata bio je i glazbeni urednik Radio Splita. Radio je i kao direktor nakladničke kuće koja je publicirala ploče Splitskog festivala, a četiri godine bio je umjetnički direktor Festivala zabavne glazbe u Splitu. Od 1993. osniva i vlastiti glazbeni festival Melodije hrvatskog Jadrana, da bi se 2003. ponovno vratio na Prokurative. Sa suprugom Vedranom 1990. utemeljio je diskografsku tvrtku Skalinada, koja je objavila brojna zapažena izdanja, a koja su se prodala u milijunskim nakladama.

Jako je držao do svoje obitelji i djece, Borisa, Ane i Ivane Runjić. Upravo Ivana nam je svojedobno kazala kako je kroz očev rad upoznala brojne poznate glazbenike, ali da na oca nikad nije gledala kao na kompozitora. On je u prvom redu bio njezin tata.
- Najživlja su mi sjećanja kada smo vrijeme provodili kao otac i kći. Prva pomisao na njega mi je ljetovanje u Baškoj Vodi kad smo bili dva mjeseca u vikendici, kupali se, igrali na karte... - kazala nam je Ivana u jednom intervjuu dodavši kako je često bila uz njega dok je radio na Hrvatskom radiju. Tamo se zaljubila u glazbu, posebno onu na vinilu.

- Otac je pjesme napisao često na bizarnim mjestima, čekajući nekog. Bilo je i trenutačne inspiracije, uvijek je vrtio nešto po glavi, taj aparat teško je bilo isključiti. Iza njega ostao je besprijekorno uhodan posao, kao i savršeno uređen arhiv, debela knjiga koju mi zovemo 'biblija' i u koju je unesena svaka nota, svaki stih, svaka godina. Kao da je znao da mora ostaviti tako nešto - otkrila nam je Ivana u čast čijeg rođenja je Zdenko za suprugu napisao pjesmu "Ključ života". O njegovoj veličini govori nam i kantautor Ibrica Jusić.

- Zdenko je radio kao mrav. Mene je vodio na Splitskom festivalu i dao mi je prekrasne pjesme, ali ja sam bio nepokoriv, nisam uvijek želio onako kako bi on osmislio pa smo se razišli. No moj razlaz s njim nikako ne znači da on nije ostavio predivan opus. On zaista spada među najveće autore s ovih prostora - kazao nam je Jusić. Karijera Zdenka Runjića trajala je više od četiri desetljeća, a ukupno je primio više od 100 nagrada. No nije mario za statue kao takve pa je mnoge i podijelio. Polovica nagrada stigla je iz Splita. Nositelj je i odličja Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, a dobio je i Porin za životno djelo. Sve nagrade primio je za života. Skladao je i filmsku glazbu, kao i za mnoge sportske priredbe, a pripremao je i mjuzikl o Grguru Ninskom, koji je trebao biti premijerno izveden 2005. No njegove planove prekinula je prerana smrt.

Preminuo je 27. listopada 2004. od posljedica moždanog udara, samo dan nakon 62. rođendana. No njegova glazba i stihovi uz koje su odrasle brojne generacije i dalje žive i ostat će živjeti među generacijama ispred nas. Uz njegove pjesme će se i dalje slaviti i plakati, zaljubljivati i rastajati, a mnogi od njih neće ni znati da je te riječi koje su ih dirnule i značile im cijeli svemir napisao upravo veliki Zdenko Runjić.